Mali anđeli iz mojih boksova su za vas!

Ovaj vas anđeo grli.
Ovaj vas anđeo voli.
Kada vam je teško pogledajte njega.
Kada ste sretni podijelite to s njim.
Kada vam nedostajem pronaći ćete mene.
On će vam reći da i vi meni nedostajete.
Da i ja vas grlim i volim.
Vaša Aries.

Ne idem na chat. Ali volim mail. Mailovi koje primam su vrlo zabavni i poučni. Takve i šaljem. Chatala sam samo sa prijateljicom, koja je bila preko granice pa nam je to bio najjeftiniji oblik komunikacije i zato baš dobro da postoji. Inače kakvih sve tamo likova ima.... auuuu. Dok sam je čekala da se prišteka.... kakvi se tamo motaju.... Ne želim više ići tamo osim bez nužne potrebe. Možda po cijenu života. Šalim se. To nije moj medij, priznajem. Osim ako sam dobre volje pa mogu podnijeti pitanja tipa: KAJ IMAŠ ODISPOD? Možda sam ja bedasta, ali stvarno nisam shvatila odispod čega? Kad mi je pojasnio da misli na donji veš onda sam rekla da sam gola i ... utekla. Ko da me vidi?! Ipak, bilo je sigurnije pobjeći jer bih vjerojatno počela moralizirati. A to ne volim ni kod sebe. Ak dečka veseli, nek on mašta. Ja ne bi hvala. Jedan dan sam bila, nekako svjetovno raspoložena, i otišla sam na chat upotrijebivši pomalo nezgodan nadimak. Uzela sam ga iz jedne svoje priče (koju ste mogli čitati kod mene). KRALJICAPUTENOSTI. Jao, ne smijem vam ni početi pisati koji su tu komentari nastupili. Moram priznati da sam malo kasnije shvatila zašto su tako, u najmanju ruku, otvoreni prema meni. Glupača! (ja to smijem reći, vi ne J ) Tko mi je kriv.
(možda i odem jednom još, samo zato da vam prenesem sve te sjajne poruke koje mi pristižu. A možda ih i upotrijebim za moj novi blog. Koji kreće od jeseni. Zvati će se možda SVJETOVNOST MOJA SVAGDANJA. A možda i neće. U svakom slučaju vi ćete prvi saznati.)

To je jedna od rečenica sa kojima sam se dugo borila. (ja se uvijek s nečim borim). Inače nisam svadljiva pa smišljam.
Da li je to uistinu tako? Pa naravno da nije.
Ja sam preko bloga u samo 70 dana upoznala u živo:
Z,M,C,G,K,T,V – blogere
Mailam sa njih 4: M,M,L,R
I telefoniram sa M. (Nju još nisam vidjela. Ali budem.)
I kako sad otuđuje!? Nije istina to. Ja sam uistinu kratko u ovom svijetu. Najkraće od svih njih. I što mi je to donijelo? UUUUU svašta. Bolje da ne znate.
Ali zapravo sve i znate. Samo je malkice teško povezati moje postove sa ovim inicijalima. Neka, neka, malo se mučite. Oni kojima sam fest draga znaju sve. Ostali će tek saznati. U mojem životu (osobito na poslu) nema nikoga kome bih otimala vrijeme zato što pišem blog. Prema tome nemam ni najmanju grižnju savjesti što blogiram.

Hvala vjerna moja!

Danas mi je jedna prijateljica rekla da mi želi da u životu manje pišem a više živim.
Hm. Ima žena pravo. Možda bih mogla malo početi i živjeti. Možda bismo svi to trebali. Pisanje je veliki dio mojega života. Već preko 20 godina (Kako sam ja stara?!) ali me i veseli. Hrani. E sad ću se na moru odmoriti od interneta, ali ću pisati više no inače. Iz jednostavnog razloga što ću imati više vremena. I više ću živjeti. Ja na moru ŽIVIM. Na način na koji to u Zg ne činim. Zašto? Nemojte me to pitati jer ne znam.
Ipak, falićete mi.

Biti jedno. Biti zajedno. Nije li to upravo ono čemu sve duše teže. Nije važno tko su. Nije važno kakve su. Žele biti zajedno, jedno. Jedinstveni. Unikatni.
Bijasmo jedno. Po tko zna koji puta. Po prvi puta.
Još pamtim tvoje dodire. Još osjećam tvoje mirise. Još te želim. Isponova. Još te trebam.
Kada ništa nije važno. Kada nema nemira. Samo strast. Tišina. Pripadanje.
Nema većeg mira. Ni nemira. Od strasti i Ljubavi. Ljubavi koja se pretače po nama. Između nas. O ljudi moji, kakvoga gušta. Koje neopisive slobode! Koji neobičan osjećaj pripadanja. Nemoguć? Ma moguć. Jednom? Ma ne. Više puta. Svaki puta. Prvi puta.
Čudim li se? Ne. Da li sam to znala? Da. Osjećala, naslutila? Možda. Davno? Ne baš. Što mi to imamo? Što ćemo još imati? Znamo li? Možemo li uopće naslutiti? Smijemo li? Imati i naslutiti? Veliko je, to znam. To znam sigurno. A budućnost? A kraj?
Ma koga briga sad za to?

Nisam dugo pisala. Uistinu pisala. Zašto ne? Nisam stigla. Živjela sam. Kad ja puno pišem, ne živim.
Bilo je dana kada sam uz sve obveze pisala i po deset postova. A onda je stalo. Ne inspiracija. Stala je fascinacija.
Preda mnom je ljeto, godišnji odmor, i nagovještaj preteškog početka jeseni. Moja najbolja prijateljica kaže da se igram Boga. Da kako ja mogu znati da će jesen biti teška. A možda i neće. Moja djeca idu iz Waldorfske u običnu školu, ja počinjem raditi dodatni posao, o kojem još nemam dovoljno pojma, i godišnjica je smrti moga muža. I to sve u rujnu.... sjajno. Pa neće baš biti lako. Ali, odraditi će se i to. Kao i sve drugo. A kako bi drugačije i bilo.
Sada vam mogu najaviti post in memoriam, jer to je nešto što ne treba propusiti, bez lažne skromnosti, dadoh sve od sebe, već danas.
Falićete mi. Iako ću biti tamo gdje uisitinu pripadam, na MORU. Falićete mi. Vi ćete biti jedna rijetkost radosti povratka u Zagreb. Ne volim se vraćati. Voljela bih ostati tamo. Ali ko me pita. Možda jednom...
More je nešto čemu se najviše veselim. Od svega na ovom svijetu. Zašto? Nemam pojma. Nikad nisam uspjela dokučiti od kuda ta fascinacija. A svjesna sam je od kada sam svjesna i sebe. Kao mala sam osjetila tu Ljubav. Kad ulazite u MORE po prvi puta u godini i osjetite taj MITSKI ZAGRLJAJ (A. Dedić).... blaženstvo koje se sa malo čime uopće može usporediti. A i nisam sigurna koje bi pobijedilo. Neka se ne uvrijede sve sreće ovoga svijeta.
Ima među vama ljudi koji su mi dali misliti. Predložili su mi da pišem malo svjetovnije stvari. Da popustim malo sa vjerom i sl. Ovaj blog je vezan na Portal Humanitas i njega ne bih mijenjala. Preostaje mi samo da otvorim novi. Svjetovniji. Ajde neka. Da probamo i to. Dakle, u jesen ću to učiniti. Nešto lijepo ostavljam za jesen. Kao ravnotežu svemu što me čeka. Na ovom blogu će biti ime novog bloga. Tako ćete me pronaći. Ako ćete htjeti, naravno. Možda biste se iznenadili. Iako oni koji znaju da ja pišem i vještica1 blog, neće biti prejako iznenađeni, nadam se. Taj je dosta svjetovan.
Još malo, pa odmor.
Moreeeeeeeeeeee dolaziiiiiiiiiiim! Čeeeeeeekaj meeeeeeeeeeeee!

Ma samo do godišnjeg, naravno. Idem na godišnji 21.07. to je dan mojeg zadnjeg posta do 21.08. možda će ih netko tijekom tog mjeseca i objavljivati za mene. Jer ih imam dosta u pripremi. Vidjeti će se.
Nadam se da se nećete rasuti po svijetu tada. A ako i hoćete, da ćete se vratiti. Danas bih se oprostila jer će u petak možda biti malo teško. Puno mi značite. Ali vi to već ionako znate. Ovaj moj blog (jer imam dva) pun je dobre energije. Na njemu je bio jedan post koji sam jučer obrisala jer je bio pun ljutnje. To nije moj stil. Neću da mi tako nešto narušava sklad topline i Ljubavi bloga. Uostalom, sve je već riješeno i oprošteno. Ovaj blog je jedan od načina mog voljenja ljudi. Da bi on sjao u punini ( i dok me nema ) ovo vam još moram napisati.
Neka taj post ode u prošlost gdje mu je i mjesto. Neka ga.
Idemo dakle redom:

MOJ NEKO:
Draga, hvala ti što si tu i kad nisi. Volim te. Nedostaješ mi, znaš to.

GROF V.:
Nadam se da je sada mir i da ćemo se moći i dalje čitati u miru na blogu. Da nema više teških riječi kao svjedoka. Nema za to mjesta. Ne ovdje.

ZAGI:
Hvala ti na svemu. I na razumijevanju, i na pomoći, i na svim druženjima.

MISKO:
Tebe rijetko pronalazim tu, ali znam da jesi. Hvala ti.

VJERNA MOJA:
Hvala ti što si tu od prvog dana.

ROZZA:
Hvala ti na razumijevanju i vjernosti.

LARONELA:
Hvala ti što si prepoznala mene.

MAJKICA:
Hvala ti na ramenu. Budi mi dobro.

KOKI:
Hvala ti na kavicama. Mi se još vidimo....

VJEŠTAC:
Pozdrav, dogodine. I mirno more ti želim!

ANNA:
Pusa od srednje brinete s crvenim štihom. Ostani tu. Hvala na svim tvojim kritikama.
Hvala ti na povjerenju za Portal Humanitas.

DANČI:
Puno pozdrava Radosnome. Uvijek si me uspio razveseliti. Hvala ti na tome.

SANTEA:
Hvala ti na prekrasnim komentarima i što si shvatila.

DIPL. KUCANICA:
Hvala ti na razumijevanji i vjernosti.

PORTRET SNOVA:
Hvala na razumijevanju i komentarima.

ZGBABA, PANTERA, TIXI,
I svim ostalim ženama koje me čitaju, i bez komentara, darujem jedan pjesmuljak veselog teksta i pozivam vas u grad..... ja sam je obradila da bude vjernija mojem pozivu....

LIJEPE MOJE

Nema vas od kad imate mladiće
Idete sve sa ARIES na piće
Ma hajde, ma hajde lijepe moje.
Idemo do grada.

Ne mogu više gledati vas tužne
Nećete valjda ostati im dužne
Ma hajde, ma hajde lijepe moje.
Kao nekada.

Podignimo sve na noge
Kao nekad lijepe moje,
Nek' se oko našeg stola
Opet skupi grada pola
Ostavite bar do zore
Ugašene telefone
Neka oni noćas gore
od ljubomore.

Stalno vas brine gdje su i što rade
Pa što vas briga, lijepe ste i mlade
Ma hajde, ma hajde lijepe moje
Idemo do grada. Kao nekada.



Vraćam vam se 21.08. Nemojte me zaboraviti!

NEĆU DA MOJI DANI PROTEKU
PRAZNI U MRAČNU
LIJUĆ' SE RIJEKU VJEČNOSTI
KUDA KORACAM HOĆU DA BACAM
SNOPOVE SJAJNE SVJETLOSTI!
Isidor Poljak.

ZNAM TAJNI GAZ, MOJE LANE
MOST SE PRUŽI GDE JA STANEM
SVE DA VUKU ME KONJI VRANI
NEMA MENI JEDNE STRANE
DOK STE VI NA DRUGOJ STRANI
Đ. Balašević


Samo za vas:

JA NE MOGU HODATI PO VODI
ALI ZNAM DOBRO
RASPORED KAMENJA.

JA HODAM PO NJIMA
I NADAM SE, VJEŠTO,
UVIJEK PRIJEĐEM
NA DRUGU STRANU
Vaša Aries

Voli Vas Vaša Roberta

Već danima (godinama, satima,,, kaže pjesma) razmišljam o apsurdu života. Možda je apsurd preteška riječ. A možda i nije. Posljednjih skoro godinu dana, događaju mi se takve stvari.... čak mi je teško i govoriti o nekima. Ja nikad ne govorim nikad (još jedan apsurd). Kao što znate i vi, a sada me već poznajete ipak, otvorena sam za sve životnosti. Ne osuđujem, ne optužujem... ne kritiziram. Ulazim u svađu sa tugom, ljubomorom, i sl. Ali ne i sa ljudima.
Ja volim ljude. Čak i kad oni mene ne.
Ja ih razumijem. Čak i kad oni mene ne.
Ako ih i pecnem, vjerujte, debelo su to i zaslužili. Peckanje kod mene treba zaslužiti. I te kako.
Događa mi se da mi se otkrivaju svijetovi o kojima nisam imala pojma. Da se događaju stvari o kojima nisam ni sanjala. Razmišljam o stavrima o kojima nikada nisam ni razmišljala. Ne u kontekstu povezanosti sa mnom. Da ih ja doživljavam i prolazim. Čak i sanjam drugačije. Ponekad se pitam gdje sam se, i sa kojim krugom pakla (krzo koji svakodnevno prolazim) ja to iščašila od uobičajenosti? Od istosti sa drugima? Ili mi se, po nekoj nakani više sile, događaju upravo takve stvari, da bih mogla razumijeti i njih? Iako ih nikada i nisam osuđivala. Uočavam stvari koje nikada prije nisam. Doživljavam stvari koje čak prelaze granice potrebnoga za proživjeti. Ali ne mogu se oduprijeti. Dobro je. I te kako. Iako je možda čudno i neuobičajeno. Neočekivano.
Pozdravljam sve ovnove (ariese) koji vole to isto. Tu avanturu, tu životnu neočekivanost. Taj vječni rizik. Bonaca je lijepa i ponekad dosadna. Ja volim bure.
E, pa moram vam priznati, da mi se događaju. O, da. Ne znam baš uvijek što sa njima. Primam ih kao dar ( a kako bih ja drugačije ). I veselim im se. Iako se ponekad bojim sebe u njima. Ne za sebe, nemojte krivo shvatiti. Nego sebe. Da ne pogriješim.
Ali... neka ih!

Bila jednom tri stabla na brdu u šumi. Razmatrali su svoje nade i snove kada prvo stablo reče: "Jednog dana, nadam se, ja ću postati kovčeg za blago. Možda ću biti ukrašen zamršenom rezbarijom i svatko će vidjeti ljepotu." Tada drugo stablo reče: "Jednog dana ja ću biti
moćan brod. Nosit ću kraljeve i kraljice preko voda i plovit ću do krajeva svijeta. Svatko će se osjećati sigurnim u meni zbog snage moga trupa." Konačno treće stablo reče: "Ja želim narasti i biti najviše i najravnije stablo u šumi. Ljudi će me vidjeti na vrhu brda, gledat će
na moje grane i mislit će na nebesa i na Boga i kako sam im blizak. Ja ću biti najznačajnije stablo svih vremena i ljudi će me se uvijek sjetiti".
Nakon nekoliko godina molitvi o njihovim snovima da postanu stvarnost grupa drvosječa dođe do stabala. Jedan dođe do prvog stabla i reče: "Ovo izgleda snažno stablo, mislim da ću biti u stanju prodati drvo tesaru." i počne sjeći stablo. Stablo bijaše sretno. Znalo je da
će ga tesar napraviti u kovčeg za blago. Kod drugog stabla drvosječa reče: "Ovo izgleda snažno stablo, bit ću u stanju prodati ga brodogradilištu." Drugo stablo bijaše sretno. Znalo je da je na putu postati moćan brod. Kada drvosječa dođe do trećeg stabla, stablo
bijaše uplašeno jer ako ga posijeku, njegovi se snovi neće ostvariti. Jedan od drvosječa reče: "ne trebam ništa posebno od svog stabla pa ću uzeti ovo. I on posiječe stablo. Kada prvo stablo dospije kod tesara, napraviše ga u jasle za hraniti stoku. Staviše ga u štalu i napuniše
sijenom. To nije ono što je on molio. Drugo stablo je napravljeno u mali ribarski brod. Završiše njegovi snovi o moćnom brodu koji nosi kraljeve. Treće stablo je nasječeno u velike komade i ostavljeno samo u mraku. Godine su prošle, stabla zaboraviše svoje snove.
Jednog dana, čovjek i žena dođu do staje. Ona se porodi i staviše dijete u jasle koje je napravljeno od prvog drveta. Čovjek je želio da može napraviti kolijevku za dijete, ali ove jasle će morati zadovoljiti. Stablo je osjetilo važnost ovog događaja znajući da je sadržavalo najvažnije blago svih vremena. Godinama kasnije, grupa ljudi uđe u ribarski brod napravljen od drugog stabla. Jedan od njih bijaše umoran i ode spavati. Dok bijaše na vodi, podiže se velika oluja i stablo uvidje da nije dovoljno snažno da zaštiti ljude. Ljudi probudiše spavajućeg čovjeka, on se ustade, reče "MIR" i oluja stade. Tada stablo uvidje da je nosilo kralja nad kraljevima na brodu. Konačno netko dođe i uzme i treće stablo. Nošeno je kroz ulice dok su se drugi ljudi rugali čovjeku koji ga je nosio. Kada dođoše do mjesta,
čovjek bijaše pribijen na stablo i uzvišen u zrak da umre na vrhu brda. Kada nedjelja dođe, stablo uvidje da je dovoljno snažno da stoji na brdu i da bude blizu Gospodina Boga jer Isus bijaše razapet na njemu. Poruka ove priče: Kada stvari ne idu na vašu ruku, uvijek znajte da Gospodin Bog ima plan za vas. Ako mu vjerujete, on će vam dati velike darove. Svako
stablo dobilo je što je htjelo, samo ne onako kako je zamislilo. Mi ne znamo uvijek što Gospodin Bog planira za nas. Znamo da njegovi putovi (načini) nisu naši putovi (načini), ali njegovi putovi (načini) su uvijek najbolji.

Druga rečenica koju sam zapamtila od oca bila je:

Dobro je kada se imaš na koga ljutiti.
Tatina teorija bila je, da je jedna od glupljih izmišljotina novog sustava radnog procesa, bila ta – što su ukinuti «šefovi». Šef je uvijek bio netko na koga si se mogao ljutiti. Tako si mogao kanalizirati osjećaj vlastite manjkavosti. Tako je i sa roditeljima. Blaženi mi bili! Blažena bila vremena kada smo se mogli na njih ljutiti! Kada se čovjek osamostali i krene sam na svoje putovanje, više se nemaš na koga ljutiti. Jedna od bitnih stepenica, procesa sazrijevanja je ta da sam snosiš odgovornost za SVOJE ODLUKE i postupke. I za svoj IZBOR. Dakle, već u startu si sam i nemaš se na koga ljutiti. Samo na sebe. A to je... uh! Teško. Više ti nitko nije kriv. Lako je biti kapetan poslije bitke, a u miru suditi o tome tko je kriv, pa kako se to dogodilo, zašto se to dogodilo, analizirati do u beskraj... Stoga je važno u svakom odnosu da ona druga strana zna naš stav. Prepustiti drugome da učini kako je odlučio, ali reći svoje mišljenje, ne pokušavajući nametnuti ga! Samo izreći, ako vas se pita. A ne šutjeti, pa poslije reći: ja sam to znao, ali ti nisam htio reći (ahaha, ko djeca)... To je licemjerje. I nije fer. Ako već nisi rekao dok je gorilo, zauvijek šuti. Ako te strah da će se ta osoba naljutiti i krivo shvatiti – ne daj. Obrazloži svoj stav. Biraj pažljivo riječi. Jer riječi imaju moć! Da unište, razore, ali i da podignu i grade. Ne navlačite ljutnju na sebe. To vam nije potrebno. Ali ostanite vjerni sebi i svojem mišljenju. Ako se tko naljuti na vas – to su njegove slabosti. Odmaknite se, oprostite mu i blagoslivljajte ga. Ali se izmaknite. Ne možete više ništa učiniti. Ako ste postupili pažljivo i sa mudrošću, u dobroj namjeri, učinili ste najviše moguće. To je dovoljno. Ima još mnogih koji vas trebaju i žele. Ako ćete gubiti vrijeme na čovjeka koji odbija vašu pomoć i trud - zamislite kolikim bi ljudima mogli pomoći. Zašto bi oni ostali uskraćeni. Pustite malene nek se dure. Vi idite dalje. Molite za njih. I to je dovoljno. To je ionako najviše i najsvetije što možete.

ZA TATU:

Jedna od rečenica koje sam zapamtila od oca bila je:
Traži uvijek onoliko slobode, koliko si u svakom trenutku spreman dati svakome.
Ta me rečenica prati kroz život u nebrojeno mnogo situacija. Zašto sebi dozvoljavamo više, nego što smo spremni dati drugima? Zašto je to tako često? Zašto sebi sudimo nekim drugim mjerilima, ili si uopće i ne sudimo? Za sebe smo beskrajno tolerantni. Zato što svaki svoj čin razumijemo. Znamo što je do njega dovelo. Kakav misaoni proces, kakva naša karakterna osobina. Kakav osjećaj. Znamo kako smo se osjećali promišljajući o njemu. Pa makar bila i spontanost sama. Ona je oličenje našeg karaktera, koji nam je, više-manje poznat. A druge nikada ne upoznamo toliko. Ne shvaćamo. I ne trudimo se shvatiti. Dovoljno. Da spoznamo. Drugoga. Bilo koga. U bilo kojem odnosu. To nije dobro. Treba težiti spoznaji i shvaćanju. Tek ćemo tako moći razumijeti, i ono najvažnije – prihvatiti. A tek kada prihvatimo moći ćemo se nositi sa tim. I sa svim djelima koja je učinio netko drugi. Osim toga, drugi su naše zrcalo. Mi smo kao sunce, koje svoje zrake šalje prema gomili zrcala. One nam se vraćaju. Usuđujemo li se pogledati što nam se vratilo? Kakvi smo mi? Kakvi su drugi? Kakvu oni o nama sliku imaju? Kao komentari na Blogu?

Bila sam u subotu na hodočašću. Na Trsatu. Na Trsatu, gdje idem već godinama. Zapravo točno 14. puta. Da se obnovim. Da osjetim tu silnu predaju. Otišla sam tamo nemirna. Pa čak i na rubu nezadovoljstva (nesretna bi bila preteška riječ). Ja uvijek mislim da još ima nade. I kada lađe tonu. Nisu moje potonule. Samo još jedno u nizu malih razočarenja. Ne u ljudima. Samo tako, u životu. Ljudi su ono što jesu. Kao i ja. I ja sam ono što jesam. Tko god me čita dobija neku sliku o meni. Uokvirenu vlastitim poimanjem svijeta i ljudi. Ja sam samo čovjek, žena štoviše. Ja se samo trudim biti bolja od sebe. Ljudi koji vjeruju, ne stavljaju se ispred Njega. Oni Mu samo služe (ili ne služe). Ja se ne nalazim svetom. Nikako. Ja se osjećam pozvanom reći što osjećam. Teško je u to povjerovati. Na svu sreću ima ljudi koji su si dopustili da mi povjeruju. Mogu se samo truditi da ih ne razočaram i biti tu za njih. I zbog njih. Bez šminke i sjaja. Takva kakva jesam. Sa svim svojim nijansama. Bez laži. One meni ne trebaju. A i čemu? Kad se jednom zapleteš u laž.... nema nazad.
Trsat je naše najstarije svetište. 135 m iznad mora. Do njega vodi 561 stuba. Ljudi ih ponekad prelaze na koljenima. Kraljica Jadrana nosi mnogo imena. Ja je zovem Madonina. To je naslov jedne pjesme za Zaštitnicu pomoraca.
Moj molitveni dio hodočašća izgleda otprilike ovako: 1. ulazak u svetište i kratak pozdrav Kraljici mora. 2. paljenje svijeća i molitva za sve koji su me molili ponešto izmoliti za njih i njihove bližnje. 3. obilazak Kapele zavjetnih darova. 4. samoća u svetištu, samo misli, čišćenje, prožimanje, obuzimanje i plač. Uvijek se rasplačem na kraju. To mi je znak da je to to. Tada sam čista. Pozdravljam se s Majkom milosti i odlazim u nadi da ćemo se opet sresti dogodine.
Ove sam godine ušla u svetište, naslonila se na prvi kamen i zaplakala. Tisuće je hodočasnika prolazilo crkvom i pjevalo. Bilo je nešto divno u svemu tome. Kao i uvijek. A ja, ja sam samo plakala. Kasnije sam odradila sve ostalo. Suze su ovoga puta bile najvažnije. Vi znate zašto. Ove sam godine izgubila toliko toga da je to nemoguće nabrojati. Vi znate što.
I ja sam joj zahvalna. Na vama.

Za svaki ljudski odnos potrebno je dvoje, dva, dvije... ljudi. Zaslužne su dvije strane. Ili krive. Sve što se ljudima događa posljedica je djelovanja obje. Pa čak i za rat, ubojstvo i sl. Stoga, ne tražimo krivce. Nisu nam svi neprijatelji, suparnici, protivnici. Svi mi samo smo sudionici u predstavi što zove se Život. I nećemo govoriti o krivnji – postoje samo pogrešni koraci, postupci, potezi. Nećemo govoriti «trebalo bi», bolje je reći «bilo bi bolje». Nećemo spominjati uvjete, pravila, ne, mi ćemo se dogovarati. Dozvoliti ćemo da druga osoba ima ( i treba imati ) drugačije mišljenje. Ja znam da nikoga od vas ne mogu promijeniti. U nikoga se ne može usaditi osjećaj požrtvovnosti, pripadnosti, ali JA mogu tome težiti. Mogu svijetliti, mogu iskriti. Moje je da ponudim i darujem. Znam da sjeme ponekad padne na kameno tlo. Ali i na plodno. Zato neću prestati sijati, jer nikada se ne zna... ako se u bilo kome probudi iskra dobrote i prihvaćanja, moj cilj je postignut. Ako uspijem, makar sa jednim čovjekom – JA sam uspjela. A i on je. Ako učinimo jedno dobro djelo – svijet će postati bolji. Neće li tada i nama biti bolje? Po principu «šalji dalje» nemojmo dozvoliti da se prekine najčvršći lanac na svijetu – lanac dobrote. Dobrote same, dobrih ljudi, dobrih djela. Ima dobrih ljudi, ali u ovo vrijeme zla, oni se ne usuđuju otkriti. Ne usuđuju se biti drugačiji. Boje se poruge. Nemojte se bojati. Pa kome su se više rugali no Isusu? Neka se rugaju! Na njihovu savjest ide to. Ne na vašu. Kada se uspijete izdići nad porugu, prijezir i nerazumijevanje većine (?) nadišli ste sami sebe i dotaknuli nemoguće – dotaknuli ste Nebo. I možda ćete tamo biti usamljeni, ali, vjerujte, pogled je božanstven. Kada jednom uhvatite «pogled sa visina» nećete se više nikada htjeti vratiti u nizinu.
Vrijeme je da se pokrene...
Put je dug i neka je...
Gledati s visine, ne znači s ponižavanjem. Gledati s visine znači ponizno! Iznad svake naše ljudske visine, postoji ona veća i viša. Postoji Bog. A naše ja da upravimo pogled k Njemu. Po horizontali križa, ljudima trebamo pomagati, ali po njegovoj vertikali, naše misli i naša stremljenja pripadaju Bogu. I u njima smo ponizni. Prema Bogu i možemo biti samo poniznima. Nad ljudske se slabosti valja nadići. A ne nad ljude.

U osnovnoj školi imala sam iz likovnog, pomalo surovog učitelja. Ipak, zapamtila sam njegovu legendarnu: «Bliže veće, dalje manje» Ako to primjenimo na Boga: Bog nije nikada veći nego kad nam je na srcu. Onda je velik nama, onda je velik i bliz svakome tko ga čita na našim licima, u našim djelima, u našem osmjehu (ne zaboravite tu čudesnu i čudotvornu mimiku lica). On je najveći kada ljudi prepoznaju Njegovo djelovanje.

Samo je jedan put do bližnjega – put srca.
Svi su drugi obilaznice.
P. Bosmans

Nitko nije toliko bogat da ne bi trebao drugoga
Nitko nije toliko siromašan da ne bi mogao obdariti drugoga.


Za Tigi, beskrajnu i njoj slične....
Ja jako volim Bosnu. Volim te tople, divne i slatko-primitivne ljude.
Bosna je lijepa i ispaćena zemlja. Evo, svima na dar jedna lijepa pjesma o njoj. U znak moje dobre volje svima što žele blatiti moju dušu o kojoj tek poneki ponešto znaju.

BOSNA
Hej, zima je, srca lede se
a ja sanjam stare drugove.
Svaki dan mislim na tebe
na Sarajevo i na nas osamdesete.

Život je Bosna ej, Bosna zauvijek,
mojoj duši lijek, zauvijek.

Hajde me potraži, još sam u garaži
volim isti rock and roll
mi ostali smo čisti, mada nismo isti
ako nije ljubav što je to.

Godina počinje,
a ja postim dušo od tebe.
Na uspomene vjetar okrene
ništa nije isto, isto bez tebe.

Evo idem čaršijom
kao svojom avlijom
isto kao nekada
u bijeloj haljini.

Kad me vidiš nasmij se,
kad me sretneš raduj se,
jer mi smo ostali.

Ajde me pronađi,
u kafanu zađi
sviram iste narodne
mi ostali smo čisti
mada nismo isti
sve se mjenja a mi ne.

... što sam trčala pred Tobom.
....što sam Te onda čekala.
....što sam bila nestrpljiva.
....što sam vapila, žeđala.
Tad spoznah da vapim za Tobom.
Shvatih da me voliš, da se moliš za mene, da me ljubiš, da Si uvijek tu. Da Si me stvorio i želio, baš takvu, baš ovdje i baš sada. Shvatih da gubim vrijeme što Si mi ga darovao. Vrijeme za davanje, za LJubav, za Život. Vrijeme za moju misiju. Život je ono što mi od njega učinimo. Misiju da pišem što mi govoriš. Da ispunim Tvoju nakanu sa mnom.
I sada...
Koračam s Tobom, nisam nestrpljiva, imam Te. Ne vapim, ne žeđam. Sita sam punine Tvojih riječi. U meni, iz mene, od svih kroz koje mi Ti govoriš. Prožela me Tvoja mudrost. ( Ne molite za sreću, jer sreća je kratkotrajan osjećaj što ostavi nas prazne, molite za mudrost, jer samo je mudar čovjek uvijek sretan).
Hvala Ti, što sam Te poslušala i molim za mudrost i spoznaju. Hvala što Si me uslišio.