Biti jedno. Biti zajedno. Nije li to upravo ono čemu sve duše teže. Nije važno tko su. Nije važno kakve su. Žele biti zajedno, jedno. Jedinstveni. Unikatni.
Bijasmo jedno. Po tko zna koji puta. Po prvi puta.
Još pamtim tvoje dodire. Još osjećam tvoje mirise. Još te želim. Isponova. Još te trebam.
Kada ništa nije važno. Kada nema nemira. Samo strast. Tišina. Pripadanje.
Nema većeg mira. Ni nemira. Od strasti i Ljubavi. Ljubavi koja se pretače po nama. Između nas. O ljudi moji, kakvoga gušta. Koje neopisive slobode! Koji neobičan osjećaj pripadanja. Nemoguć? Ma moguć. Jednom? Ma ne. Više puta. Svaki puta. Prvi puta.
Čudim li se? Ne. Da li sam to znala? Da. Osjećala, naslutila? Možda. Davno? Ne baš. Što mi to imamo? Što ćemo još imati? Znamo li? Možemo li uopće naslutiti? Smijemo li? Imati i naslutiti? Veliko je, to znam. To znam sigurno. A budućnost? A kraj?
Ma koga briga sad za to?
Post je objavljen 18.07.2006. u 11:53 sati.