APSURD I KAKO GA STEĆI
13.07.2006.Već danima (godinama, satima,,, kaže pjesma) razmišljam o apsurdu života. Možda je apsurd preteška riječ. A možda i nije. Posljednjih skoro godinu dana, događaju mi se takve stvari.... čak mi je teško i govoriti o nekima. Ja nikad ne govorim nikad (još jedan apsurd). Kao što znate i vi, a sada me već poznajete ipak, otvorena sam za sve životnosti. Ne osuđujem, ne optužujem... ne kritiziram. Ulazim u svađu sa tugom, ljubomorom, i sl. Ali ne i sa ljudima.
Ja volim ljude. Čak i kad oni mene ne.
Ja ih razumijem. Čak i kad oni mene ne.
Ako ih i pecnem, vjerujte, debelo su to i zaslužili. Peckanje kod mene treba zaslužiti. I te kako.
Događa mi se da mi se otkrivaju svijetovi o kojima nisam imala pojma. Da se događaju stvari o kojima nisam ni sanjala. Razmišljam o stavrima o kojima nikada nisam ni razmišljala. Ne u kontekstu povezanosti sa mnom. Da ih ja doživljavam i prolazim. Čak i sanjam drugačije. Ponekad se pitam gdje sam se, i sa kojim krugom pakla (krzo koji svakodnevno prolazim) ja to iščašila od uobičajenosti? Od istosti sa drugima? Ili mi se, po nekoj nakani više sile, događaju upravo takve stvari, da bih mogla razumijeti i njih? Iako ih nikada i nisam osuđivala. Uočavam stvari koje nikada prije nisam. Doživljavam stvari koje čak prelaze granice potrebnoga za proživjeti. Ali ne mogu se oduprijeti. Dobro je. I te kako. Iako je možda čudno i neuobičajeno. Neočekivano.
Pozdravljam sve ovnove (ariese) koji vole to isto. Tu avanturu, tu životnu neočekivanost. Taj vječni rizik. Bonaca je lijepa i ponekad dosadna. Ja volim bure.
E, pa moram vam priznati, da mi se događaju. O, da. Ne znam baš uvijek što sa njima. Primam ih kao dar ( a kako bih ja drugačije ). I veselim im se. Iako se ponekad bojim sebe u njima. Ne za sebe, nemojte krivo shvatiti. Nego sebe. Da ne pogriješim.
Ali... neka ih!
komentiraj (12) * ispiši * #
