ZA TATU:
Jedna od rečenica koje sam zapamtila od oca bila je:
Traži uvijek onoliko slobode, koliko si u svakom trenutku spreman dati svakome.
Ta me rečenica prati kroz život u nebrojeno mnogo situacija. Zašto sebi dozvoljavamo više, nego što smo spremni dati drugima? Zašto je to tako često? Zašto sebi sudimo nekim drugim mjerilima, ili si uopće i ne sudimo? Za sebe smo beskrajno tolerantni. Zato što svaki svoj čin razumijemo. Znamo što je do njega dovelo. Kakav misaoni proces, kakva naša karakterna osobina. Kakav osjećaj. Znamo kako smo se osjećali promišljajući o njemu. Pa makar bila i spontanost sama. Ona je oličenje našeg karaktera, koji nam je, više-manje poznat. A druge nikada ne upoznamo toliko. Ne shvaćamo. I ne trudimo se shvatiti. Dovoljno. Da spoznamo. Drugoga. Bilo koga. U bilo kojem odnosu. To nije dobro. Treba težiti spoznaji i shvaćanju. Tek ćemo tako moći razumijeti, i ono najvažnije – prihvatiti. A tek kada prihvatimo moći ćemo se nositi sa tim. I sa svim djelima koja je učinio netko drugi. Osim toga, drugi su naše zrcalo. Mi smo kao sunce, koje svoje zrake šalje prema gomili zrcala. One nam se vraćaju. Usuđujemo li se pogledati što nam se vratilo? Kakvi smo mi? Kakvi su drugi? Kakvu oni o nama sliku imaju? Kao komentari na Blogu?
Post je objavljen 10.07.2006. u 16:06 sati.