Ispod staklenog zvona

četvrtak, 11.08.2016.

Silente

,,Zasto mora biti skromno ovo svijetlo
na kraju tunela kojim idem
ukrala sam srce i rekla da je moje
a znala sam da nije"
Koliko puta sam ponovila te stihove. Sutra je trebao biti koncert u Rogoznici. Sutra navecer bih opet sjedila kod kuce i razmisljala kako je tamo. I opet bi mi bilo zao sto nisam tamo. Kao i svaki put.
Gledala sam nesto na internetu i vidjela sam jednu recenicu koja me sokirala. ,,Silente je bila hrvatska pop-rock grupa." Bila? A sto vise nije? Svi kazu kraj a ja kazem mala pauza. Prevelika je njihova energija da sad odustanu. Nikad nisam bila na koncertu ali sam uvijek mislila bila tamo.
Sjetila sam se jednog koncerta u Istri. I jedne poruke koju sam napisala iz srca i stvarno se nadam da im se svidjela. Kratka je ali govori puno. Draga osoba mi je dala prijedlog da napisem tu poruku. Napisala sam je mobitelom a ona im je pokazala. Od srca joj hvala.
Od prvog trena kad sam ih cula, svidjeli su mi se. Kasnije ih vise nisam imala gdje cuti. Sve do onog cmc festivala. I pjesme koju sam cula svega par puta i odmah sam je naucila napamet. Samo sam ponavljala stihove:,,Oprosti sto ti ovo radim, puce grom iz vedra neba." S tom pjesmom sam zivcirala sve oko sebe. Sestra me jednom pitala:,,pa znas li ti neku drugu pjesmu?" Mama je rekla da se ja ,,cudno ponasam."
Mozda zato sto sam se ustala usred noci,u 1 sat da bih na radiju cula Neobranjivo. Znala sam da ce biti. Mama se probudila i pitala me jesam li dobro kad u pola noci pustam glazbu. Ona je to naravno rekla tati i oni su zakljucili da samnom nesto nije u redu. A nisam se ni trudila objasniti da obozavam tu pjesmu. Oni to ionako ne bi razumjeli.
Navikli su oni na ,,moje cudno ponasanje". Danima,mjesecima sam ih zivcirala svojom glazbom. Mama je cesto znala doci u sobu i reci da to nije ludnica nego kuca. Srecom, sad sam napokon nasla slusalice.
Iako,jos uvijek se zna dogoditi da se ,,cudno ponasam." Pogotovo kad je pjesma na radiju. Odmah trkom niz stepenice i u kuhinju. Znam tako ponekad grliti radio pa me opet moji cudno gledaju. Prije sam uvijek kad bi ih cula na radiju ili televiziji pojacala do kraja ali sad vise ne smijem. Mama kaze da od kuce pravim ludnicu.
Oni to ne razumiju. Ne razumiju cemu tolika sreca zbog jedne pjesme. Ne znaju da me bas ta pjesma razveseli kad sam tuzna. To je lijek za dusu.
Tibor je jednom rekao:,,Nije Silente za svakoga." I nije. To ne moze svatko razumjeti. Nekome su oni obican bend, nekome ne znace nista a nekome znace sve.
Moja zelja je bila otici na koncert i napokon ih vidjeti. Uzivati tih par sati na koncertu. Jedna osoba mi je rekla:,,Silente su se raspali tako da ih nikad neces vidjeti." Ali to me nije naljutilo ni rastuzilo. Osoba koja mi je to rekla ionako ne zna nista tako da mi se nije dalo svađati sa nebitnim osobama. Ja vjerujem da ce uskoro biti vijest da se Silente vraca na scenu i nastavlja dalje. I vjerujem da cu ih jednom napokon vidjeti uzivo.
A tebi,koja si mi rekla tu recenicu,zelim reci da nisi u pravu. Znam da ces ovo procitati. Rekla si mi da citas sve sto napisem. Znam da ih i ti volis. Ne razumijem cemu onda takve rijeci. Silente nisu otisli zauvijek. Jedna osoba je rekla:,,Silente su tu i ostat ce tu." I ja se slazem s njom.

srijeda, 10.08.2016.

Vec dugo..

Vec dugo nisam nigdje izasla. Drustvo, zabava..Zaboravila sam kako to izgleda. Vec danima, mjesecima sam zatvorena u kuci. Zelim vani, među ljude! Ali ne usudim se to izgovoriti naglas. Mami se sigurno ne bi svidjelo da ,,lutam po ulici". Da sam mogla birati,sigurno ne bi izabrala ovakav zivot. Sve te zabrane, pravila. Imam jako komplicirane roditelje. Ponekad ih ni sama ne razumijem.
Znam da se mama brine. Ali previse. Za mjesec dana krecem u 1.srednje. Sestra mora samnom ici prvih par dana jer se mama boji da cu se ja izgubiti u Kninu. Nemam 5 godina nego skoro 15. I nisam tu prvi put. Mama kaze da je sve to za moje dobro. Mislim da mi od toga, od svih tih pravila i zabrana sigurno nece biti dobro.
Osjecam se grozno. Najradije bi sad negdje pobjegla i plakala. Jedine osobe koje viđam i s kojima se druzim su moji roditelji.Lijepo je vani. Setas, druzis se... Zivot je vani a ne unutra. Mislim da se nikom ne bi dalo biti 24 sata zatvoren u kuci. Ali ja moram. A ne bunim se. Ionako ne bi ni imala gdje otici. U selu je svega par djece i to su uglavnom mala djeca. A nije mi zanimljivo sama setati. Ako te ovdje vide da sam setas, pricaju lazi i misle da nisi normalan.
Nemam slobodu. Zivim kao u zatvoru. Vec dugo zelim vani. Nikad nisam mislila da cu o ovome pisati ovako javno,gdje svi mogu vidjeti. Ovo nije zivot. Ne onakav kakav zive svi moji vrsnjaci. Zasto onda ja moram biti posebna? Vani je kisa. Danas uopce nisam imala u planu pisati. Sloboda.. To jako lijepo zvuci. Nadam se da cu i ja jednom osjetiti sto to znaci.

ponedjeljak, 08.08.2016.

Pjesme koje lijece dusu

Onaj osjecaj kad ti netko nedostaje. Kad mu zelis pruziti ruku i reci mu da si uz njega. Meni je jako nedostajala moja Petra,draga prijateljica jako slicna meni. Druzile smo se dvije godine a onda je ona otisla u srednju. I meni 8.razred uopce nije bio zanimljiv bez nje. Ali znam da se to ne moze uspoređivati sa onim o cemu sam htjela pricati. Jucer je jedna osoba na facebooku objavila sliku Silentea. Jako joj nedostaju. Bilo mi je jako zao,ali zelim da zna da uvijek moze racunati na mene. Ja ih nikad nisam vidjela uzivo. Nisam imala priliku. Svaki put kad je bio koncert,ja sam sjedila kod kuce i razmisljala kako bi bilo lijepo biti tamo. Slusala sam pjesme i cekala da netko na internetu objavi bar neki video sa koncerta. Bilo mi je krivo sto nisam tamo i sto ih ne mogu vidjeti uzivo.
Kako sam pocela slusati Silente? Toliko je bilo problema. Moji roditelji su se stalno svađali i vise kao da se nisu brinuli za nas. Nakon sto bi svađa zavrsila, mama bi otisla spavati a tata negdje vani. Te su svađe bile stalno,svaki dan. Plakala sam u skoli,a nitko nije znao zasto. Onda bi dosla kuci. A tamo opet isto. Bilo je i meni tesko. Pospremiti kucu,jer je bila neuredna, dati sestrama nesto da jedu jer mama opet nista nije skuhala. I jos kasnije zadaca i ucenje,pomaganje sestrama oko zadace. A nikad se nisam zalila. Ponekad bi sve poslala k vragu. Onda sam jedno jutro slucajno na televiziji cula Tercu na tisinu. Jako mi se svidjela i bilo mi je zao kad je zavrsila. Kasnije je vise nisam imala gdje cuti. Sve dok Silente nije nastupao na cmc festivalu sa pjesmom morski ljudi,morske zene. U svakom stihu te pjesme sam se pronasla. To je lijek za dusu.
Ono cega se najvise bojim je moj govor. Za mjesec dana krecem u srednju skolu. Imam govornu manu,ne znam pravilno reci slova L i R. Strah me hoce li me u srednjoj drugi prihvatiti takvu ili ce se rugati i izbjegavati me kao u osnovnoj. Rugali su se, izbjegavali me, a kasnije su i pricali lazi o meni. Ponekad sam sutjela, a ponekad bi sve zavrsilo tucom jer nisam dala da me se vrijeđa. Toliko puta sam bila kriva. A samo sam se branila.
A nije moja govorna mana bila samo razlog ruganja u osnovnoj skoli. Rugali su se zbog mog izgleda, odjece. Moji roditelji nisu toliko bogati da mi mogu svaki dan kupovati novu odjecu. Zato sam uvijek bila posebna. Nisam se druzila s nikim iz svog razreda. Odmor sam provodila sa starijima od mene,a ponekad i s mlađima. Oni su me voljeli takvu kakva sam. Moji roditelji nisu znali nista o tome. Mislili su kako je super u skoli i kako imam puno prijatelja. A zapravo je bilo drugacije.
Bilo je trenutaka kad sam bila sama,tuzna... A nisam htjela plakati. Znala sam tako sjediti i razmisljati. I ponekad kad mi je tesko,i kad sam umorna od svega jedino sto pomaze su te divne pjesme. Svaki stih je poseban i u svakom stihu ima nesto posebno. Ali to ne moze svatko razumjeti. Kao i ovu pricu. Nekome ce biti dosadna,a nekome ne. Ali ovo sam ja. I sve sto ovdje napisem to i mislim.

nedjelja, 07.08.2016.

Obitelj

Napisala sam tekst,nesto krivo stisnula i sve se izbrisalo. Imam toliko toga za reci a ne znam kako. Razmisljam o sebi,svom zivotu,obitelji. Kad sam prije dva dana pisala blog,spomenula sam zenu koja mi je postala kao majka. Draga osoba puna razumjevanja. Sve sto moja majka ne zna,ova zena zna. Moja majka nema bas vremena za mene. Ali ne krivim je. Svi mi ponekad trebamo malo vremena za sebe. Imam dvije mlađe sestre. Znam da one ponekad ocekuju pomoc od mene. Kad treba pomoci oko zadace ili rijesiti neki problem,svađu. A ponekad sam i ja umorna. Ja sam njihov savjetnik i prijatelj koji ce ih uvijek poslusati. Ponekad im se moram nasmijati. Pogotovo 11-godisnjakinji. Mala plavusa kojoj tisucu puta moram reci sto joj lijepo stoji a sto ne. I njena godinu dana starija sestra koja mi sve isprica. Sve sto je radila tog dana,gdje je bila,s kim se druzila. A ja samo sutim i slusam. Promatram kako s veseljem prica sto su taj dan igrali,gdje su bili.
Prije 6 mjeseci sam upoznala dragu osobu koja mi je postala najbolji prijatelj. A sve je pocelo jednim sms-om. Necu opet pricati da mi je ona kao majka jer je ne zelim rastuziti. Iako stvarno tako mislim.
Jednog dana ce moja obitelj i moja djeca imati sve ono sto je meni nedostajalo. Imat ce svu ljubav i paznju.
Jedna osoba je rekla:,,Ponekad ti prijatelji mogu postati obitelj." I stvarno mogu.

subota, 06.08.2016.

A tako sam htjela ici...

Sestra je danas otisla u Njemacku. Nakon skoro dva mjeseca rada u kaficu,uzela je mali odmor. Bit ce tamo tjedan dana. Mama joj je prije polaska toliko toga spremila. Danas je ono famozno vjencanje o kojem svi vec mjesecima pricaju. Strina Rada ce kao i uvijek biti u prvom redu. Svi je dobro poznajemo i znamo da ona ne ide tamo samo zbog vjencanja nego zbog hrane. Uvijek je takva. Cim sazna da se negdje nesto dobro priprema odmah dođe. Dan je tako tmuran. Kisa pada bez prestanka. A ja opet u nekom svom svijetu. Za 6 dana je trebao biti koncert u Rogoznici. Sjecam se kako sam rekla mami da zelim u Rogoznicu jer je tamo koncert. A ona je kao i uvijek,bez da me poslusa do kraja rekla ne. I dodala kako nema vani do 20. A ja sam je pitala sto cu raditi u kuci kad budem imala 16. Nisam dobila odgovor. Tako sam htjela ici. Rogoznica ionako nije toliko daleko. Nisam se ni trudila objasniti tko pjeva. A trebao je pjevati Silente. Nisam joj se ni trudila objasniti tko su oni jer ona ionako ne slusa takvu glazbu pa je vjerovatno ne bi ni zanimalo. U nasoj obitelji slusa se samo turbo folk. Osim mene koja ne volim takvu glazbu. Srecom pa sam napokon nasla slusalice. Trazila sam ih danima. Sada mogu uzivati u divnim pjesmama koje lijece dusu. Koliko puta sam za mamu pomislila kako je nerazumna. A nikad joj to ne bi rekla. Ja sam jedino od 4 djece cijim zivotom ona moze upravljati. Znam da sam sama kriva jer sam to dopustila ali kako ona kaze,njena rijec je prva i zadnja. Toliko toga nisam htjela a morala sam. Iz razmisljanja me trgnula pjesma. Jos jednom. Pjesma koju slusam vec peti put. A ima nesto u njoj,nesto posebno. Kisa je prestala i napokon malo sunca.

petak, 05.08.2016.

Prijatelji

Sinoc me jedna prijateljica pitala zasto sam je ostavila.Pitala me jesam li je ikad stvarno voljela.To je osoba s kojom se nisam cula vise od mjesec dana.Malo me to zacudilo.Imam nekoliko prijateljica.One prave prijateljice kojima mogu sve reci su nazalost daleko od mene.Ali se zato svaki dan cujemo.Prvo sam mislila da s tom curom nesto nije u redu kad me to pita jer ja nisam nikog ostavila.Samo mi je trebalo malo vremena da razmislim o svemu.Zao mi je ako je ona mislila nesto drugo.Svi mi trebamo malo vremena za sebe i malo mira.Prijatelj nije onaj koji ce te ostaviti kad mu se pruzi bolja prilika.Tesko je kad te prijatelji ostave i odu.Ja to najbolje znam.Sve sto se zvalo prijateljstvo nakon nekog vremena je i zavrsilo.Ja bi opet nasla drugu prijateljicu ali i ona bi otisla nakon nekog vremena.I ja sam razmisljala:,,Je li problem u meni?Mozda joj je dosadno samnom."Trudila sam se biti zabavna,stalno sam se zezala,uvijek bila tu kad je trebalo.Naravno nisu sve otisle.Ostalo ih je par.To su uglavnom djevojke mlađe od mene i pokraj kojih se osjecam kao da sam im starija sestra.Svojim sestrama sam savjetnik sto ce obuci,kakvu ce frizuru imati dok sam ovim djevojkama prijateljica koja ce ih nasmijati,poslusati,
pomoci.Jako mi je zao sto one prave prijateljice nisu pokraj mene.A znam da me ipak vole i da su ponosne na mene.Jedna od njih je zena koja mi je postala kao majka.Draga osoba puna razumjevanja kakvo ja nikad nisam imala.Druga je mlada zena koja mi se tako uvukla pod kozu.Uz nju sam pocela vjerovati u bolje sutra.I djevojka,malo starija od mene koju volim kao sestru.Koliko puta sam rekla:,,Neka one dođu k meni ili ja idem k njima."Povezala nas je ljubav prema istoj glazbi,istim pjesmama.A ja ih volim,jako.I stvarno se nadam da ce doci i taj dan kad cemo se napokon vidjeti.Ne znam,tko ce nas tada razdvojiti.Mozda jedino vrijeme.A ja cekam.Nestrpljivo cekam taj dan.U mojoj glavi,on je jako blizu.

četvrtak, 04.08.2016.

Svaki dan je nova borba

Ovo je prvi put da pisem blog pa zapravo i nisam sigurna kako trebam poceti i o cemu cu pisati.
Toliko je toga u meni.Toliko stvari koje jos nisam istrazila,toliko rijeci koje nisam rekla.A htjela sam.Svaki dan je nova borba.Borba za sebe,za one koje volis.Stalno su mi govorili da sutim i ne inatim se.A ja nisam mogla sutjeti.Moj inat se svugdje nametao.Kad bi rekli da nesto ne smijem ja sam mislila drugacije.I napravila bi suprotno.Razmisljam i o jednom vjencanju u subotu.Iako ne idem na vjencanje,boli me.Jer ce svi biti tamo osim jedne osobe.On je daleko.Prosla su dva mjeseca otkako nije s nama.Svaki dan pricamo o njemu.I suze krenu.Kako je tek njegovoj majci.Najvise me boli sto se vjencanje nije htjelo odgoditi.Svi ce se veseliti i slaviti ali hoce li itko primjetiti da netko nedostaje.Da je ovdje,bio bi ponosan.Ali nazalost,on tu nece biti prisutan.Emocije su proradile.Suze su krenule,kao i svaki put kad ga se sjetim.
Inace nisam toliko placljiva.Osim kad ga netko spomene.Onda se sjetim svih onih lijepih trenutaka i sjetim se kako me je zezao,rugao se mojoj frizuri.Osim njega,jedino na sto placem su pjesme ali ne obicne pjesme vec na one koje me diraju u dusu.Silente..Ljudi koje nisam nikad vidjela,nazalost.A obozavam ih.Njihove pjesme su one koje lijece dusu.Kad sam saznala da su se ,,raspali",sok sam dozivjela.Mislila sam da se netko zeza.Nisu se raspali.Samo su uzeli kratku pauzu i ja vjerujem da ce se vratiti i da cemo se napokon vidjeti.Jer niti jedna slika ni poruka ne vrijedi koliko topla rijec.I ono kad ti netko pruzi ruku i kaze da je uz tebe.I on je znao da smo svi uz njega.Tjesio nas je i govorio kako je sve u redu.Njegovu pozitivnu energiju i njegov smijeh kad je lose,nikad necemo zaboraviti.

	kolovoz, 2016
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Kolovoz 2016 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv