Napisala sam tekst,nesto krivo stisnula i sve se izbrisalo. Imam toliko toga za reci a ne znam kako. Razmisljam o sebi,svom zivotu,obitelji. Kad sam prije dva dana pisala blog,spomenula sam zenu koja mi je postala kao majka. Draga osoba puna razumjevanja. Sve sto moja majka ne zna,ova zena zna. Moja majka nema bas vremena za mene. Ali ne krivim je. Svi mi ponekad trebamo malo vremena za sebe. Imam dvije mlağe sestre. Znam da one ponekad ocekuju pomoc od mene. Kad treba pomoci oko zadace ili rijesiti neki problem,svağu. A ponekad sam i ja umorna. Ja sam njihov savjetnik i prijatelj koji ce ih uvijek poslusati. Ponekad im se moram nasmijati. Pogotovo 11-godisnjakinji. Mala plavusa kojoj tisucu puta moram reci sto joj lijepo stoji a sto ne. I njena godinu dana starija sestra koja mi sve isprica. Sve sto je radila tog dana,gdje je bila,s kim se druzila. A ja samo sutim i slusam. Promatram kako s veseljem prica sto su taj dan igrali,gdje su bili.
Prije 6 mjeseci sam upoznala dragu osobu koja mi je postala najbolji prijatelj. A sve je pocelo jednim sms-om. Necu opet pricati da mi je ona kao majka jer je ne zelim rastuziti. Iako stvarno tako mislim.
Jednog dana ce moja obitelj i moja djeca imati sve ono sto je meni nedostajalo. Imat ce svu ljubav i paznju.
Jedna osoba je rekla:,,Ponekad ti prijatelji mogu postati obitelj." I stvarno mogu.
Post je objavljen 07.08.2016. u 12:38 sati.