Lein svijet

Zamisli. Budiš se. Tvoj prvi prizor nije plafon tvoje sobe, već nebo. Ležiš u travi. Oko tebe sve nepoznato, kuće, polja, ceste. Nije ti jasno gdje si, kako si dospio tu, što ti je bilo. Sve ti je mutno, imaš vrtoglavicu. Osjećaš bol, toliko veliku, neizdrživu. Ne možeš ni sam shvatiti što te točno boli. Ali boli, vrištiš, zoveš upomoć, ali ništa. Nitko te ne čuje, nitko te ne vidi. Pokušavaš se podići, potražiti pomoć, ali već nakon prvog pokušaja shvatiš da je to nemoguće. Sjediš na travi, grčiš se. Na sebi vidiš prljavu i poderanu odjeću, upravo onu odjeću koju si čuvao za posebne prigode. Upravo one nove hlače, koje si obukao prvi put, postale su stare, ofucane. Ta majica za koju si odvojio posljednji novac, uništena je. Cipele, koje si tako jako želio kad si ih vidio u izlogu, više ne liče ni na što. Auto, koji si dobio na poklon, razbijen je. Postaje ti žao, zanemaruješ bol, gledaš samo stvari oko sebe kako su se misteriozno uništile. Žališ za novcem uloženim u stvari, a nisi ni svjestan koliko je tvoje zdravlje ugroženo, a time i tvoj život. Držiš se za glavu, ruke ostaju krvave. Tek ti onda ništa nije jasno. Shvatiš da je i tvoja odjeća umrljana krvlju. Pokušavaš se sjetiti što ti je bilo, ali ne ide. Kroz maglu se prisjećaš nekakve svađe. Znaš samo da je bila žestoka, ne znaš niti razlog, ni osobu. Znaš da si poželio otići, znaš da si samo izletio iz kuće, bez da si ikome išta rekao. Vidio si svoju majku, vidio si njeno zabrinuto lice, čuo si kako doziva tvoje ime, pita gdje ćeš tako sređen, kud si krenuo tako kasno, zašto si ljut... Ali ne, nisi joj odgovorio. Zanemario si njenu brigu, zanemario si čitav svijet, jedino ti je važno bilo izbaciti bijes iz sebe. Posljednje čega se sjećaš jest glasna muzika u automobilu, ravnica, mrak, naglo svijetlo u oči. Nakon toga, sljedeći prizor bilo je nebo. Gledajući oko sebe, shvaćajući kako je sve uništeno, pokušavajući se sjetiti što je zapravo bilo, u misli ti je opet došla tvoja majka. Glava ti se napunila mišlju o njoj, što ona sad radi, brine li o tebi... Poželiš da je tu, poželiš joj reći što se dogodilo, shvatiš da ti je to brižno lice trebalo biti važnije od tvoga bijesa. Strašna bol u tvome tijelu prekine sve misli. Poželiš ponovno vikati, vrištati, ali ne možeš. Ne možeš ni glasa izustiti, od boli, suza i straha. Misliš da ne možeš više izdržati, da je tvoj život došao kraju. Čekaš trenutak kad će ti srce prestati kucati. Ležiš u travi, dišeš, ali nemaš osjećaje za život. I tako, dok odbrojavaš svoje posljednje trenutke, opet se sjetiš svoje majke. U trenutku rođenja ona je bila uz tebe, a sad, u trenutku smrti, ti si sam. Taj osjećaj odvojenosti od svijeta, osjećaj napuštenosti ti tjera gorke suze na oči. Sjetiš se kako ti je u djetinjstvu majka uvijek brisala suze, a kako joj zapravo nikad nisi rekao koliko je voliš, koliko ti je drago da je uz tebe. Sjetiš se kako te je otac uvijek ohrabrivao, davao nadu i onda kad je nije bilo, a za to mu nikad nisi zahvalio. Sjetiš se svog brata, svoje sestre. Sjetiš se kako si se čitav život natjecao s njima, kako si se dokazivao. A sada, u ovom trenutku, poželiš samo da im bar jednom u životu kažeš nešto lijepo, da ih zagrliš. Sjetiš se svojih prijatelja, onih divnih trenutaka s njima, a nikada im nisi rekao da obožavaš biti u njihovom društvu. Sjetiš se svoje bake koja ti je bila kao treći roditelj, a tebi je sada teško odvojiti pola sata i posjetiti ju. Sjetiš se osoba s kojima si u svađi i shvatiš da nisi stvarno mislio sve ono što si rekao. Shvatiš da si zapravo htio biti s njima u dobrim odnosima, samo je ponos odigrao svoju ulogu. Sjetiš se osobe kojoj si svjesno slomio srce, a zapravo misliš da je zaslužila priliku. Sjetiš se starice koja nosi gomilu vrećica, a ti u najboljim godinama i najboljoj snazi nisi joj pružio pomoć. Sjetiš se kako si se borio sam sa sobom, utapao u suzama, a nikako nisi htio priznati što osjećaš prema pojedinim ljudima. Sjetiš se osobe koja je tebe povrijedila, sjetiš se kako si uvijek govorio da ćeš joj se kad tad osvetiti. A sad, u ovom trenutku, jedino što želiš je da ta osoba ne povrijeđuje nikog više, ali i da nju nitko ne povrijeđuje. Jednostavno, ne želiš nikome zlo. Želiš da svi budu sretni, kad već ti ne možeš biti. Tako zaboraviš i na auto i na odjeću i na neizdrživu bol i na ono saznanje što ti se zapravo dogodilo. Samo na suze ne možeš zaboraviti, klize jedna za drugom, a ti jednostavno nemaš snage obrisati ih.
Tako tren po tren, kap krvi po kap krvi, suza po suza i došao je tvoj čas. Zaklopio si oči, pustio posljednju suzu, iz sve snage viknuo jedno ime i izdahnuo, sam, bez ikoga, zauvijek.

Nitko ne zna kad je njegov posljednji dan, zato nikome ništa ne ostajte dužni. Kad voliš, reci. Kad trebaš nekoga, pozovi. Kad želiš ljubav, zagrli. Kad vidiš potrebite, pomozi. Kad osjetiš potrebu, javi se. Kad ti se plače, plači. Ne daj da ti se sve nakupi za posljednjih nekoliko minuta. Izbaci iz sebe svu negativnu energiju, ali se nauči kontrolirati, te si staviti prioritete u životu. Život traje, sad, ovog trenutka. Ne propuštaj priliku, možda je posljednja. Iskoristi svaki tren, jednog dana će ti biti žao što nisi. Ne dozvoli sebi da i posljednje trenutke moraš patiti za nekim. Idi, reci mu sve, ne sutra, ne prekosutra, ne za mjesec dana- odmah. Da, sada je možda posljednja prilika za popraviti stvari- iskoristi je. Živi po svojim pravilima, daj si vremena da shvatiš prave vrijednosti, prave ljude, prave trenutke, pravi život, pravu sreću. Shvati vrijednost dara koji imaš na raspolaganju, shvati koliko je lijep, dragocjen, shvati koliko si ga trošio na zlo, a na kraju ti bude važno samo ono dobro. Ne dozvoli sebi da ti zbog ičega bude žao, daj najbolje od sebe. Kako živiš, tako i umri. Potrudi se umrijeti kao heroj. A sada, idi i učini što moraš.

Oznake: život, suze, smrt, živi po svom

Svaka osoba koju sretneš na ulici, ma kako god ona izgledala ima jednu posebnu osobu u svom životu. Bila to totalno sređena, našminkana osoba ili ipak netko zapušten, prljav, bezvoljan. I pijanici znači netko drugi osim alkohola. I u drogeraševom životu postoji netko važniji od droge. I osobi koja je uvijek ozbiljna netko može izmamiti osmijeh na lice. I dugogodišnji pušači mogu zbog nekoga prestati pušiti. I onima "nedodirljivima" puno znači zagrljaj njihove posebne osobe. I onoj osobi koju nazivaju bezosjećajnom netko može probuditi osjećaje. Ma i najvećoj propalici, i najobrazovanijem čovjeku netko znači više od ičega na ovom svijetu. Sve u svemu, ni jedna stvar ne budi u nama toliku sreću kao ta jedna jedina osoba i ono saznanje da je ona tu, uvijek i zauvijek.
Svatko od nas u svom životu ima jednu osobu koju ne može zamijeniti ni jednom drugom. Svatko od nas ima tu jednu osobu uz koju se osjeća kao da zlo ne postoji. Tu jednu osobu za koju bi učinio sve, samo da bude sretna. Tu jednu osobu koja mu mijenja raspoloženje kad god se sjeti. Tu jednu osobu s kojom se jednostavno ne može posvađati. Tu jednu osobu kojoj se obrati kad s nikim drugim ne želi razgovarati. Tu jednu osobu s kojom je zajedno plakao od smijeha ne znajući što je smiješno. Tu jednu osobu s kojom je prošao kroz svo zlo s osmijehom na licu. S kojom se zajedno suočavao s neprijateljima, branio ga i kad je trebalo i kad nije. S kojom je zajedno smišljao kako izbjeći probleme, kako odglumiti mučninu ili nesvijest. S kojom je mogao biti ono što zapravo je, bez ikakve glume. S kojom je maštao o budućnosti, o školovanju, o putovanju oko svijeta, pa i o putovanju na Mjesec. Svatko ima tu osobu s kojom je dugi niz godina nerazdvojan. S kojom je svaki novi dan novi blagoslov. S kojom ne treba razgovor riječima, s kojom je telepatija uvježbana "kao vodu piti". S kojom ne mora razmjenjivati mišljenje, jer imaju isto. S kojom je dovoljno razmijeniti pogled da bi sve drugo bilo jasno. Osobu s kojom vrijeme leti, s kojom nikad nije dosta vremena, nikad nije dosadno, s kojom je smijeh neizbježan. s kojom može biti sarkastičan koliko god želi, a zna da se neće naljutiti.
Svi mi imamo osobu koju nam je sam Bog poslao i za koju možemo zahvaliti samo Njemu. Čuvajte tu osobu, takva dođe jednom u životu, a ostane zauvijek. Ne mijenjajte bitne zbog nebitnih, bitni ostaju, a nebitni odu- kad tad. Čuvajte osobu s kojom ne morate birati riječi, neprocjenjiva je to vrijednost.

Osobo, sretan ti rođendan, želim ti sve najbolje, zdravlja, ljubavi, pameti, a najviše sreće. Uživaj u ovom danu, smij se, pjevaj, slavi. Ne mijenjaj se nikad zbog nikog, najbolja si, volim te.

Oznake: vazna osoba, sreća, rođendan

Još kao mala djevojčica naučila je moliti. Ponosno bi recitirala molitvu Anđele čuvaru mili jer je nju jedinu znala i svaku večer ju je molila pred spavanje. Nakon molitve redovno bi Bogu rekla sve svoje želje, jer kad god bi svojoj majci rekla da nešto želi, ona bi odgovorila: ˝Zamoli dragog Boga, ako dovoljno želiš, uslišat će ti molitvu". Stoga je ta mala djevojčica Boga smatrala kao nekog čarobnjaka koji ispunjava želje maloj djeci. Kao i svako dijete, molila Ga je za nove igračke, da cijeli sutrašnji dan provede vani u pijesku, da se najbolje sakrije dok bude s ostalom djecom igrala skrivača, da se druži s djecom iz susjedstva itd. Ali, ta mala djevojčica imala je i neke druge, pomalo neobične želje. Ona je molila za zdravlje i sreću svih ljudi na svijetu. Molila je za gladnu djecu iz Afrike, zamišljala što bi ona da živi kao ta djeca. Molila je da jednoga dana nađe svog "princa na bijelom konju", da ima muža koji će je voljeti više od ičega, koji će za nju preplivati oceane, popeti se na najviši vrh planine, zamišljala je da će imati ljubav kao iz filma. Cijeli svoj život zamišljala je kao neku bajku, da je sve savršeno i da se nikada neće pojaviti problem, zapravo, život je gledala kao igru. Mislila je da ne postoji druga bol osim one na izgrebanim koljenima. Mislila je da su ljudi kao igračke; svi nasmijani i sretni, jer znala je samo za taj veseli svijet. Mislila je da odrasli ne plaču, jer kad god bi zaplakala njeni bi joj govorili: "Ma nemoj plakati, ti si velika", iako joj je bilo tako malo godina i tako je bila sićušna. Nisu joj dali da upozna bol, jednostavno nisu joj dali da plače. Uvjeravali su je da je sve lijepo, lagali su joj, samo da ne bi plakala. Čuvali su je kao kap vode na dlanu i ne dopuštali joj da upozna realnost. Uvjeravavši ju da je život divan, Boga su joj predstavljali da krivi način. Ta mala djevojčica se ponekad i bojala Boga. Kad god bi bilo nevrijeme, sijevalo, grmilo, govorili su joj da to Bog viče, da je ljut jer nije bila dobra. Tako da svaki put kad bi grmjelo molila je Boga za oprost jer je lupila brata, jer nije slušala mamu i tatu, jer je rekla neku ružnu riječ. Brzo se prisjećala svih svojih loših postupaka i u suzama molila Boga da ne viče. Mislila je: "Sad svi ljudi u gradu ispaštaju zbog mene i mojih loših riječi i djela, moram se promijeniti". Bila je toliko malena, s toliko straha u kostima kad bi čula grmljavinu.
Krenuvši u školu, imala je satove vjeronauka. Tada je učila tko je Isus Krist, kojega je svakodnevno gledala u kući kako je razapet na križ, a nije znala zašto i tko mu je to učinio. Nije znala ni zašto u svakoj kući gdje dođe ima razapeti Isus, zašto je On toliko važan i popularan. Znala je da se za Uskrs bojaju jaja, da zeko donosi poklone i da se na Uskrsni ponedjeljak ide u goste, ali nije znala zašto se slavi Uskrs, u čemu je tolika njegova veličina. Znala je da je Isus rođen u maloj štali u Betlehemu, da ga je Marija bezgrešno začela, a opet nije znala što to znači ˇbezgrešnoˇ. Znala je da se na svetoj misi blaguje Isusovo Tijelo, ali joj nije bilo jasno kako toliko ljudi može blagovati jednoga čovjeka, koji u hostiji zapravo nije čovjek nego kruh. Znala je dijelove svete mise, ali nije joj bilo jasno što se zapravo događa u pojedinom dijelu. Znala je da dobre duše idu u Raj, ali si nije mogla predočiti gdje je taj Raj. Na nebu? Kako na nebu kad su tamo oblaci, iznad oblaka svemir, a u svemiru drugi planeti. Nije joj bilo jasno kako su svi braća i sestre kojima je Bog otac, a nemaju mamu. Išla je na svetu misu, u kojoj nije razumjela Riječ Gospodnju, čula je za Ivana, Luku, Marka i Mateja ali nije znala zašto se spominju na svakoj misi. Išla je na svetu pričest ne shvaćajući da prima u sebe Kristovo tijelo, Živog Boga...Ukratko rečeno, imala je naučenu vjeru. Znala je teoriju, a pravog Boga još nije doživjela. Zamišljala Ga je kao velikog, starog čovjeka s dugom bradom koji sjedi na stolcu sa štapom u ruci i viče na svakoga tko opsuje, posvađa se ili potuče. No nije ona kriva tome, tako su je naučili. Kad god bi nešto napravila plašili su je izjavama. "Bog će te kazniti" kao da joj nije bilo dovoljno to što i sama ima osjećaj krivnje.
Živjela je tako dugo u neznanju, sve dok nije počela shvaćati što je to život, koliko je dragocjen taj nebeski dar. Sve dok nije počela razmišljati što je to zapravo uskrsnuće i da je prije puno godina Isus hodao po Zemlji, da ga je Bog, Njegov otac, poslao da spasi svijet, da je On zaista činio čuda i da je stvarno pobijedio smrt. Kako je sve više odrastala, bila u pubertetu u tinejdžerskom razdoblju, sve ju je više zanimala njena vjera. Kao što su neki njeni vršnjaci tragali za izlascima i alkoholom, tako je ona tragala za Bogom. Sve Ga je više slavila i sve Mu se više klanjala. Tada je shvatila. "Ne, Bog ne kažnjava, Bog ne viče na mene, to je samo promjena vremena. Bog je ljubav, čista ljubav, ljubav koja dolazi od majke, od oca, brata, sestre, prijatelja, partnera- sve je to Božja ljubav. Sva ljubav ovog svijeta dolazi od Njega, ljubav toliko velika, da ne možemo ni zamisliti."
Stalno joj se u glavi vrtjela misao da Bog ne kažnjava, da su je lagali, da je On naš dobri otac, a mi Njegova grješna dječica. Puno je vremena provodila razmišljajući o Bogu, o svom postojanju na Zemlji, pitala se zašto je toliko nepravde u svijetu i kad će ponovno doći Spasitelj, da se Zemlja konačno riješi zla. Često se molila nesvjesno. Molila se u prazno, ne shvaćajući da je Netko stvarno sluša. Tako je jednom tiho rekla: "Bože znam da me slušaš..." te nastavila molitvu, zahvaljivala je Isusu na žrtvi, Bogu na žrtvovanju sina, zahvaljivala je na svim dobrim stvarima što su joj se desile, da se ponove. A onda je skupila snage, sa knedlom u grlu zahvalila na svim prolivenim suzama, na svim pogrešnim ljudima i na svemu lošem što joj se ikada desilo. Tada je osjetila povezanost, osjetila je Živog Boga. Oko nje mrak, tišina. U sobi ona i njen Bog. Više nije napamet izgovarala molitve i zaspala odmah nakon njih, već je razgovarala s Bogom. Bilo joj je neobično razgovarati s nekim koga ne vidi i ne čuje, ali Ga je osjetila. Osjetila je prisutnost, mir. Postavljala je pitanja na koja nije dobila odgovore riječima, a opet joj je sve bilo jasno.
Često je bila tužna, razočarana u ljude, ali nikada nije Boga krivila za to iako je znala da On može na sve utjecati. Jednostavno Mu je zahvalila, znala je da na jednog prijatelja uvijek može računati, da dok je živa neće biti sama- Isus je uvijek tu za nju, i u dobru i u zlu. Kada bi ju uhvatili loši dani sjetila bi se Njegovih riječi: "Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti." I stvarno, otišla bi k Njemu i vratila se kao nova.
Kada bi uvečer zamolila Boga za nešto, često bi do jutra to i zaboravila, ali, na kraju sutrašnjeg dana shvati da joj je Bog uslišao molitvu. Često je znala reći: "Bože, to si stvarno bio Ti". Toliko joj je molitvi uslišao da je dužna ljubiti Ga do kraja života. A onda? Onda će otići k Njemu, u Njegovo Kraljevstvo. Bit će s Njim, napokon će Ga vidjeti i čuti. Možda će ju u trenutku smrti uhvatiti strah, ali znat će da ju čeka nešto bolje, nekakva istinska sreća, nešto puno ljubavi, čiste, velike ljubavi. Znat će da će moći razgovarati s Bogom koliko god bude htjela. Moći će ga ljubiti po cijele dane, zahvaljivati Mu na svakoj uslišanoj molitvi i svakom razgovoru dok je još bila na Zemlji. Moći će odozgo čuvati ljude koje ovdje na Zemlji nije mogla. Moći će iskazivati ljubav bilo kome, bez ikakvih osuda. Moći će voljeti, sve do vječnosti. A to je ono što nam svima treba- ljubav. Prava, istinska, Božja ljubav.

Oznake: živi Bog, naučena vjera, ljubav, vječni život

Na kraju dana kad legneš u krevet, prisjećaš li se trenutaka koji su ti se urezali u sjećanje? Prisjećaš li se trenutaka baš iz toga dana, ljudi koje si sreo, razgovora koje ste vodili, riječi koje su ti izmamile osmijeh na lice, zagrljaja za koje si htio da traju samo trenutak duže jer ti je tako lijepo bilo? Prisjećaš li se koliko si puta toga dana rekao neku lijepu riječ, udijelio nekome kompliment? Prisjećaš li se koliko si se puta nekome nasmiješio, koliko si se puta toga dana iskreno smijao, koliko ti je suza palo niz obraze od smijeha? Na kraju dana, jesi li stvarno sretan? Na kraju svakog dana, misliš li pozitivno? Misliš li na sreću, ili se ipak fokusiraš na to kolika se bol krije u tebi? Misliš li na drage ljude, koji ispunjavaju cijelo tvoje biće, koji ti samim svojim prisustvom crtaju osmijeh na lice, koji krpaju tvoje slomljeno srce, ili ipak misliš na one koji su ti slomili isto to srce, one koji ti upropaštavaju svaki lijep trenutak, one koji te tjeraju na suze, one koji jedva čekaju tvoj poraz? Misliš li na to kako ćeš nekome sutra izmamiti osmijeh na lice, obrisati suze, ili misliš kako ćeš nekome unijeti nemir i strah u um? Misliš li na probleme u ljubavi, na to kako ćeš izdržati bez voljene osobe kad se raziđete, ili smišljaš kako riješiti stvari, kako voljeti više i jače? Misliš li na svoje nagomilane neplaćene račune, kako zaraditi novac ili na svoje nagomilane loše misli, koje utječu na cijelo tvoje biće? Misliš li na svoje propuštene prilike, krive odluke, ili na postupke koji su učinili sretnim i tebe i tvoju okolinu? Misliš li na to kako će ti sutra izgledati frizura, kako ćeš se obući, ili misliš koliko će toplo i veliko biti tvoje srce? Misliš li na tragičnu smrt drage osobe, kako ti nedostaje, kako se tebi život promijenio (a ne njoj), ili na to da je njoj na drugom svijetu bolje, da ju tamo ništa ne boli i ništa ne brine? Misliš li da imaš toliko problema s kojima nikada nećeš izaći na kraj, ili na to da si sit, da imaš krov nad glavom, da si obučen i da ti je toplo? Misliš li da jedini živiš u patnji, da je samo tebi teško u životu? Znaj da svaki čovjek koga sretneš na ulici nešto voli, za nečim žudi i nešto je izgubio. Baš svaki čovjek ima svoju životnu priču, ima nešto što ga je promijenilo, ma koliki on osmijeh nosio na licu. Koliko god mu život izgledao bajno, ima svoju bolnu točku. Ima svoju tmurnu prošlost, ima u sebi tuge koju ne želi pokazati svijetu. Svatko živi svoju bol. Najbolniju točku, najskriveniju tajnu, najgoru istinu, nikad nikome ne govorimo, to je ono što znamo mi i naša četiri zida. To je ono što nam se uvuče u misli i nikako ne možemo istjerati iz svoje nutrine, ono što nas izjeda iznutra, što nam zadaje bolove u trbuhu, ono što je izvor većine glavobolja. Misli su čudo, drugi ih ne vide, ne čuju, ne osjete, a nama mogu uzrokovati i fizičku bol, mogu nam pomututi pamet, stvoriti probleme tamo gdje ih nema, mogu nas tako lako baciti na dno. Svi mi jednog dana, prije ili kasnije, kao sol na ranu, dobijemo udarac u svoju najbolniju točku, otvara se živa rana.
Tako padnemo, pa se nakon nekog vremena hrabro ustanemo. Opet padnemo, krenemo ustajati, ne došavši na cilj, opet smo na dnu ni ne znajući kako. Poslije toga postanemo tako krhki, da puštamo suze na svaku krivu riječ. Proplačemo nekoliko noći, krenemo u oporavak. Onda sretan period traje neko vrijeme. Nakon toga opet lagano tonemo sve do dna, pa opet ustajemo, jači i hrabriji. Ni ne primjećujući opet padnemo, ustajemo toliko neustrašivi da pomislimo da nam ovaj put nitko neće stati na put. Sudbina nas opet prevari i život bez imalo milosti opet baca dolje. Dakle, nije stvar u tome da prestaneš padati, već da svaki put ustaneš. Koliko god duboko bio i koliko god da je put do vrha težak, znaj da ćeš biti sretan, a sreća je smisao života. Bit ćeš sretan onda kad iz života izbaciš ljude koji su ti kvasili oči suzama, a približiš se onima u čijem prisustvu ne možeš biti ozbiljan. Bit ćeš sretan kad iz svog riječnika izbaciš ono: "Ja to mrzim" i "Ne mogu ja to", a dodaš u riječnik: "Hvala", "Oprosti" i "Volim te". Bit ćeš sretan kad nekome uputiš lijepu riječ, djelo, zagrljaj. Bit ćeš sretan kad drugome izmamiš osmijeh. Bit ćeš sretan kad prestaneš misliti na to kako si nekad davno bio sretan, a zaokupiraš se mišlju da je to prošlo, da nema natrag i da možeš opet biti sretan, samo ako želiš. Bit ćeš sretan kad shvatiš da je upravo sreća smisao života. Kako skupe stvari mogu biti vrijednije od onog trenutka kad ugledaš male mačiće, novorođeno djete, kad osjetiš nečiju istinsku ljubav, od mirisa proljeća, od čovjeka sretnog lica? Ne može se sreća zlatom kupiti. Svi novci, sva blaga, svi dijamanti ovoga svijeta ne mogu zamijeniti miran san, vedre misli i dušu punu ljubavi. Zapravo, najbogatiji si kad si sretan. Sretan si onda kad ti je savjest čista, kad ti iz očiju isijava ljubav i kad su ti misli pozitivne.
Upravo tvoje misli su te što te čine nesretnim, promijeni ih! Misliš da je za tvoju sreću kasno? Da je prošla "baba s kolačima" i da za tebe nema pomoći? O da, ima, za svakog ima spasa. S razlogom si na Zemlji, radi na svojoj psihi, izbaci zle misli, zakopaj sve boli, obriši suze, nasmij se i uvjeri sebe da si vrijedan. Misli dobro pa će dobro i biti.

Kad si na dnu, u suzama, lijen krenuti prema vrhu, sjeti se koji je smisao života. Sjeti se kako je to biti sretan. Nije li sreća bolja od tuge?
U redu je osjećati se tako kako se osjećaš. U redu je biti povrijeđen, ljut, razočaran, tužan. U redu je plakati, vrištati, psovati, izlijevati bijes na bilo koji način. Sve je to u redu, jer to što osjećaš, dolazi iz tvoje duše. A kako ćeš napraviti mjesta za ljubav ako ono loše ne izbaciš iz sebe? Kako ćeš krenuti dalje ako misliš samo na ono što te vraća u prošlost? Kako ćeš doći do vrha ako se ne mičeš sa dna? Sjeti se sreće koju si osjetio svaki put kad si došao na vrh, onog osjećaja kad si bio na cilju... Nije li bilo divno?

Oznake: misli, osmijeh, sreća, pozitiva

Sve je u maskenbalskom duhu. Na TV-u svaki dan prijenos povorki, zabavi. U trgovinama police pune maski, kostima, periki i krinki. Tolike pripreme za dane kad želiš biti netko drugi, za dane kad se mičeš od svakodnevice, kad si zaokupiran koji ćeš kostim odjenuti i koja šminka ti najbolje ide uz to, pripremaš se kako bi najbolje odglumio maskotu, želiš biti netko o kome si kao mali sanjao ili ipak netko čijom bi se maskom što bolje sakrio od svijeta. Želiš da ti se dive, daješ si truda samo da bi izgledao bolje od svih.
Zar ne mislite da su maškare zapravo svaki dan? Svakog dana se sakrivamo od svijeta, skrivamo dio sebe koji smatramo da drugi ne zaslužuju ili ne smiju vidjeti. Skrivamo suze, skrivamo probleme, skrivamo bol, skrivamo pravog sebe ispod maske, a ta maska je osmijeh. Osmijeh koji ponekad izgleda toliko uvjerljivo, da nitko ne primjeti da zapravo duboko u sebi nisi sretan. Glumimo svakog dana, glupiramo se preko dana i glumimo da je sve u redu, glumimo sreću. Svaki dan se šminkamo sakrivajući nesavršenosti lica, ili možda podočnjake, možda uplakane kutove očiju. Svakog dana tražimo što ćemo obući, kombiniramo kako bi što bolje izgledali, kako bi bili bolji od drugih, kako bi nam se divili. Sanjamo nešto što smo oduvijek željeli, bilo to zanimanje, škola, partner, putovanje, izlasci, prijatelji... Nije važno o čemu se radi, važno je imati snove, živjeti za nešto, za nekoga, imati svoj životni cilj. Živimo u snovima, jer nam se često ne ostvaruju, ali opet glumimo da smo zadovoljni.
Tako da, maškare definitivno nisu samo u veljači, već svakog dana. Ljudska rutina je glumiti, smišljati laži kako ne bi odgovarali na osobna pitanja, s vremenom i smijeh postane navika, pa više ne raspoznajemo iskrenost osmijeha. Na kraju svakog dana, maškare završe, maske padnu, šminka se razmaže, frizura raščupa i sve izlazi na vidjelo. Bilo dobro ili loše, završi. Svemu u životu jednom dođe kraj.

Oznake: maskenbal, gluma, život

Razmišljajući o životu uvijek mi u glavu dođe ona misao: "Što će biti kada umrem", zapitam se hoću li biti zaboravljena kao mnoge duše na nebu. Hoće li me se nekoliko godina nakon smrti itko sjećati? Zanima me koliko je pravih prijatelja, koliko ima iskrenosti u onim svakodnevnim zagrljajima, koliko je istina ono: "Nikada te neću zaboraviti", koliko ozbiljno misle kad kažu: "Što bih ja bez tebe", zanima me jesam li im važna koliko pričaju. Ljudski odnosi su zahladili, prijatelji nisu ono što su bili. Više se ne gleda ljepota duše nego ljepota tijela. Ne gleda se dobrota srca, već debljina novčanika. Ljudi nikako ne mogu shvatiti da ništa osim duše jednog dana neće biti važno. Sudnjeg dana u vodu pada sve ono što smatramo najvažnijim, gleda se srce. Gleda se koliko puta si bio iskren, koliko puta si pomogao, koliko puta si iskreno volio, koliko si molio, koliko puta si bio prijatelj, ali pravi prijatelj. Iz dana u dan gledam koliko ovaj svijet propada, koliko ima malo ljubavi, koliko se mržnja širi, koliko je sve laž, koliko te ljudi brzo zaborave još dok si na zemlji, zato se često i pitam što će biti kad me ne bude. Ne bojim se smrti, dapače, idem na bolje mjesto. Bojim se onog saznanja odozgo da nikome nisam značila. Bojim se suočavanja sa istinom.

Oznake: smrt istina prijatelji

Prije tisuće i tisuće godina, Bog je stvorio svijet. Stvarao ga je šest dana, a sedmi se odmarao. Svjetolost i tama, nebo i zemlja, vode i kopno, biljke i životinje, ribe, kukci, vodozemci, pa na kraju i ljudi bili su Božjih ruku djelo. Svi su bili planirani na samom početku, ni jedno stvorenje nije slučajno nastalo.
A Bog? Tko je Njega stvorio? On je oduvijek i zauvijek, prije svega i nakon svega. Bio je i bit će uvijek tu za nas, naš Stvoritelj, najbolji prijatelj, utjeha i ljubav. Od Njega sve počinje i Njime će sve završiti. Svakog od nas stvorio je da bismo uljepšali ovaj svijet, prenosili Njegovu riječ i širili ljubav. Stvorio nas je s razlogom za život i nitko nema pravo uskratiti nam taj nebeski dar. Iako smo ponekad nemogući, loši, imamo zle namjere i ne ponašamo se kako On želi, voli nas. Voli nas kao nijedan čovjek, kao nijedno stvorenje, jer On je naš Stvoritelj, mi smo Njegovi. Ne možemo ni zamisliti koliko smo dragocjeni u Njegovim očima, koliko On bude ponosan kada uspijemo, koliko bude sretan kada volimo, pomažemo i molimo. Jednostavno, ne možemo zamisliti koliko nas voli.
Stoga, kad smo već stvoreni, služimo svome Stvoritelju. Stavljajmo sve u Božje ruke, da bi vidjeli Božju ruku u svemu. Stvoreni smo da bi iskušali život, bol, patnju, da bi uveli promjene u ovom zlom svijetu. Da bi se vratili Njemu, slabi i slomljeni, da bi nam On vratio snagu. Vratili bi se Njemu, gdje je naš dom, tamo gdje sve počinje i sve završava.

Oznake: vjera, bog, ljubav, stvaranje svijeta