Lein svijet

Još kao mala djevojčica naučila je moliti. Ponosno bi recitirala molitvu Anđele čuvaru mili jer je nju jedinu znala i svaku večer ju je molila pred spavanje. Nakon molitve redovno bi Bogu rekla sve svoje želje, jer kad god bi svojoj majci rekla da nešto želi, ona bi odgovorila: ˝Zamoli dragog Boga, ako dovoljno želiš, uslišat će ti molitvu". Stoga je ta mala djevojčica Boga smatrala kao nekog čarobnjaka koji ispunjava želje maloj djeci. Kao i svako dijete, molila Ga je za nove igračke, da cijeli sutrašnji dan provede vani u pijesku, da se najbolje sakrije dok bude s ostalom djecom igrala skrivača, da se druži s djecom iz susjedstva itd. Ali, ta mala djevojčica imala je i neke druge, pomalo neobične želje. Ona je molila za zdravlje i sreću svih ljudi na svijetu. Molila je za gladnu djecu iz Afrike, zamišljala što bi ona da živi kao ta djeca. Molila je da jednoga dana nađe svog "princa na bijelom konju", da ima muža koji će je voljeti više od ičega, koji će za nju preplivati oceane, popeti se na najviši vrh planine, zamišljala je da će imati ljubav kao iz filma. Cijeli svoj život zamišljala je kao neku bajku, da je sve savršeno i da se nikada neće pojaviti problem, zapravo, život je gledala kao igru. Mislila je da ne postoji druga bol osim one na izgrebanim koljenima. Mislila je da su ljudi kao igračke; svi nasmijani i sretni, jer znala je samo za taj veseli svijet. Mislila je da odrasli ne plaču, jer kad god bi zaplakala njeni bi joj govorili: "Ma nemoj plakati, ti si velika", iako joj je bilo tako malo godina i tako je bila sićušna. Nisu joj dali da upozna bol, jednostavno nisu joj dali da plače. Uvjeravali su je da je sve lijepo, lagali su joj, samo da ne bi plakala. Čuvali su je kao kap vode na dlanu i ne dopuštali joj da upozna realnost. Uvjeravavši ju da je život divan, Boga su joj predstavljali da krivi način. Ta mala djevojčica se ponekad i bojala Boga. Kad god bi bilo nevrijeme, sijevalo, grmilo, govorili su joj da to Bog viče, da je ljut jer nije bila dobra. Tako da svaki put kad bi grmjelo molila je Boga za oprost jer je lupila brata, jer nije slušala mamu i tatu, jer je rekla neku ružnu riječ. Brzo se prisjećala svih svojih loših postupaka i u suzama molila Boga da ne viče. Mislila je: "Sad svi ljudi u gradu ispaštaju zbog mene i mojih loših riječi i djela, moram se promijeniti". Bila je toliko malena, s toliko straha u kostima kad bi čula grmljavinu.
Krenuvši u školu, imala je satove vjeronauka. Tada je učila tko je Isus Krist, kojega je svakodnevno gledala u kući kako je razapet na križ, a nije znala zašto i tko mu je to učinio. Nije znala ni zašto u svakoj kući gdje dođe ima razapeti Isus, zašto je On toliko važan i popularan. Znala je da se za Uskrs bojaju jaja, da zeko donosi poklone i da se na Uskrsni ponedjeljak ide u goste, ali nije znala zašto se slavi Uskrs, u čemu je tolika njegova veličina. Znala je da je Isus rođen u maloj štali u Betlehemu, da ga je Marija bezgrešno začela, a opet nije znala što to znači ˇbezgrešnoˇ. Znala je da se na svetoj misi blaguje Isusovo Tijelo, ali joj nije bilo jasno kako toliko ljudi može blagovati jednoga čovjeka, koji u hostiji zapravo nije čovjek nego kruh. Znala je dijelove svete mise, ali nije joj bilo jasno što se zapravo događa u pojedinom dijelu. Znala je da dobre duše idu u Raj, ali si nije mogla predočiti gdje je taj Raj. Na nebu? Kako na nebu kad su tamo oblaci, iznad oblaka svemir, a u svemiru drugi planeti. Nije joj bilo jasno kako su svi braća i sestre kojima je Bog otac, a nemaju mamu. Išla je na svetu misu, u kojoj nije razumjela Riječ Gospodnju, čula je za Ivana, Luku, Marka i Mateja ali nije znala zašto se spominju na svakoj misi. Išla je na svetu pričest ne shvaćajući da prima u sebe Kristovo tijelo, Živog Boga...Ukratko rečeno, imala je naučenu vjeru. Znala je teoriju, a pravog Boga još nije doživjela. Zamišljala Ga je kao velikog, starog čovjeka s dugom bradom koji sjedi na stolcu sa štapom u ruci i viče na svakoga tko opsuje, posvađa se ili potuče. No nije ona kriva tome, tako su je naučili. Kad god bi nešto napravila plašili su je izjavama. "Bog će te kazniti" kao da joj nije bilo dovoljno to što i sama ima osjećaj krivnje.
Živjela je tako dugo u neznanju, sve dok nije počela shvaćati što je to život, koliko je dragocjen taj nebeski dar. Sve dok nije počela razmišljati što je to zapravo uskrsnuće i da je prije puno godina Isus hodao po Zemlji, da ga je Bog, Njegov otac, poslao da spasi svijet, da je On zaista činio čuda i da je stvarno pobijedio smrt. Kako je sve više odrastala, bila u pubertetu u tinejdžerskom razdoblju, sve ju je više zanimala njena vjera. Kao što su neki njeni vršnjaci tragali za izlascima i alkoholom, tako je ona tragala za Bogom. Sve Ga je više slavila i sve Mu se više klanjala. Tada je shvatila. "Ne, Bog ne kažnjava, Bog ne viče na mene, to je samo promjena vremena. Bog je ljubav, čista ljubav, ljubav koja dolazi od majke, od oca, brata, sestre, prijatelja, partnera- sve je to Božja ljubav. Sva ljubav ovog svijeta dolazi od Njega, ljubav toliko velika, da ne možemo ni zamisliti."
Stalno joj se u glavi vrtjela misao da Bog ne kažnjava, da su je lagali, da je On naš dobri otac, a mi Njegova grješna dječica. Puno je vremena provodila razmišljajući o Bogu, o svom postojanju na Zemlji, pitala se zašto je toliko nepravde u svijetu i kad će ponovno doći Spasitelj, da se Zemlja konačno riješi zla. Često se molila nesvjesno. Molila se u prazno, ne shvaćajući da je Netko stvarno sluša. Tako je jednom tiho rekla: "Bože znam da me slušaš..." te nastavila molitvu, zahvaljivala je Isusu na žrtvi, Bogu na žrtvovanju sina, zahvaljivala je na svim dobrim stvarima što su joj se desile, da se ponove. A onda je skupila snage, sa knedlom u grlu zahvalila na svim prolivenim suzama, na svim pogrešnim ljudima i na svemu lošem što joj se ikada desilo. Tada je osjetila povezanost, osjetila je Živog Boga. Oko nje mrak, tišina. U sobi ona i njen Bog. Više nije napamet izgovarala molitve i zaspala odmah nakon njih, već je razgovarala s Bogom. Bilo joj je neobično razgovarati s nekim koga ne vidi i ne čuje, ali Ga je osjetila. Osjetila je prisutnost, mir. Postavljala je pitanja na koja nije dobila odgovore riječima, a opet joj je sve bilo jasno.
Često je bila tužna, razočarana u ljude, ali nikada nije Boga krivila za to iako je znala da On može na sve utjecati. Jednostavno Mu je zahvalila, znala je da na jednog prijatelja uvijek može računati, da dok je živa neće biti sama- Isus je uvijek tu za nju, i u dobru i u zlu. Kada bi ju uhvatili loši dani sjetila bi se Njegovih riječi: "Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti." I stvarno, otišla bi k Njemu i vratila se kao nova.
Kada bi uvečer zamolila Boga za nešto, često bi do jutra to i zaboravila, ali, na kraju sutrašnjeg dana shvati da joj je Bog uslišao molitvu. Često je znala reći: "Bože, to si stvarno bio Ti". Toliko joj je molitvi uslišao da je dužna ljubiti Ga do kraja života. A onda? Onda će otići k Njemu, u Njegovo Kraljevstvo. Bit će s Njim, napokon će Ga vidjeti i čuti. Možda će ju u trenutku smrti uhvatiti strah, ali znat će da ju čeka nešto bolje, nekakva istinska sreća, nešto puno ljubavi, čiste, velike ljubavi. Znat će da će moći razgovarati s Bogom koliko god bude htjela. Moći će ga ljubiti po cijele dane, zahvaljivati Mu na svakoj uslišanoj molitvi i svakom razgovoru dok je još bila na Zemlji. Moći će odozgo čuvati ljude koje ovdje na Zemlji nije mogla. Moći će iskazivati ljubav bilo kome, bez ikakvih osuda. Moći će voljeti, sve do vječnosti. A to je ono što nam svima treba- ljubav. Prava, istinska, Božja ljubav.

Oznake: živi Bog, naučena vjera, ljubav, vječni život

Prije tisuće i tisuće godina, Bog je stvorio svijet. Stvarao ga je šest dana, a sedmi se odmarao. Svjetolost i tama, nebo i zemlja, vode i kopno, biljke i životinje, ribe, kukci, vodozemci, pa na kraju i ljudi bili su Božjih ruku djelo. Svi su bili planirani na samom početku, ni jedno stvorenje nije slučajno nastalo.
A Bog? Tko je Njega stvorio? On je oduvijek i zauvijek, prije svega i nakon svega. Bio je i bit će uvijek tu za nas, naš Stvoritelj, najbolji prijatelj, utjeha i ljubav. Od Njega sve počinje i Njime će sve završiti. Svakog od nas stvorio je da bismo uljepšali ovaj svijet, prenosili Njegovu riječ i širili ljubav. Stvorio nas je s razlogom za život i nitko nema pravo uskratiti nam taj nebeski dar. Iako smo ponekad nemogući, loši, imamo zle namjere i ne ponašamo se kako On želi, voli nas. Voli nas kao nijedan čovjek, kao nijedno stvorenje, jer On je naš Stvoritelj, mi smo Njegovi. Ne možemo ni zamisliti koliko smo dragocjeni u Njegovim očima, koliko On bude ponosan kada uspijemo, koliko bude sretan kada volimo, pomažemo i molimo. Jednostavno, ne možemo zamisliti koliko nas voli.
Stoga, kad smo već stvoreni, služimo svome Stvoritelju. Stavljajmo sve u Božje ruke, da bi vidjeli Božju ruku u svemu. Stvoreni smo da bi iskušali život, bol, patnju, da bi uveli promjene u ovom zlom svijetu. Da bi se vratili Njemu, slabi i slomljeni, da bi nam On vratio snagu. Vratili bi se Njemu, gdje je naš dom, tamo gdje sve počinje i sve završava.

Oznake: vjera, bog, ljubav, stvaranje svijeta