Lein svijet

Sve je u maskenbalskom duhu. Na TV-u svaki dan prijenos povorki, zabavi. U trgovinama police pune maski, kostima, periki i krinki. Tolike pripreme za dane kad želiš biti netko drugi, za dane kad se mičeš od svakodnevice, kad si zaokupiran koji ćeš kostim odjenuti i koja šminka ti najbolje ide uz to, pripremaš se kako bi najbolje odglumio maskotu, želiš biti netko o kome si kao mali sanjao ili ipak netko čijom bi se maskom što bolje sakrio od svijeta. Želiš da ti se dive, daješ si truda samo da bi izgledao bolje od svih.
Zar ne mislite da su maškare zapravo svaki dan? Svakog dana se sakrivamo od svijeta, skrivamo dio sebe koji smatramo da drugi ne zaslužuju ili ne smiju vidjeti. Skrivamo suze, skrivamo probleme, skrivamo bol, skrivamo pravog sebe ispod maske, a ta maska je osmijeh. Osmijeh koji ponekad izgleda toliko uvjerljivo, da nitko ne primjeti da zapravo duboko u sebi nisi sretan. Glumimo svakog dana, glupiramo se preko dana i glumimo da je sve u redu, glumimo sreću. Svaki dan se šminkamo sakrivajući nesavršenosti lica, ili možda podočnjake, možda uplakane kutove očiju. Svakog dana tražimo što ćemo obući, kombiniramo kako bi što bolje izgledali, kako bi bili bolji od drugih, kako bi nam se divili. Sanjamo nešto što smo oduvijek željeli, bilo to zanimanje, škola, partner, putovanje, izlasci, prijatelji... Nije važno o čemu se radi, važno je imati snove, živjeti za nešto, za nekoga, imati svoj životni cilj. Živimo u snovima, jer nam se često ne ostvaruju, ali opet glumimo da smo zadovoljni.
Tako da, maškare definitivno nisu samo u veljači, već svakog dana. Ljudska rutina je glumiti, smišljati laži kako ne bi odgovarali na osobna pitanja, s vremenom i smijeh postane navika, pa više ne raspoznajemo iskrenost osmijeha. Na kraju svakog dana, maškare završe, maske padnu, šminka se razmaže, frizura raščupa i sve izlazi na vidjelo. Bilo dobro ili loše, završi. Svemu u životu jednom dođe kraj.

Oznake: maskenbal, gluma, život

Razmišljajući o životu uvijek mi u glavu dođe ona misao: "Što će biti kada umrem", zapitam se hoću li biti zaboravljena kao mnoge duše na nebu. Hoće li me se nekoliko godina nakon smrti itko sjećati? Zanima me koliko je pravih prijatelja, koliko ima iskrenosti u onim svakodnevnim zagrljajima, koliko je istina ono: "Nikada te neću zaboraviti", koliko ozbiljno misle kad kažu: "Što bih ja bez tebe", zanima me jesam li im važna koliko pričaju. Ljudski odnosi su zahladili, prijatelji nisu ono što su bili. Više se ne gleda ljepota duše nego ljepota tijela. Ne gleda se dobrota srca, već debljina novčanika. Ljudi nikako ne mogu shvatiti da ništa osim duše jednog dana neće biti važno. Sudnjeg dana u vodu pada sve ono što smatramo najvažnijim, gleda se srce. Gleda se koliko puta si bio iskren, koliko puta si pomogao, koliko puta si iskreno volio, koliko si molio, koliko puta si bio prijatelj, ali pravi prijatelj. Iz dana u dan gledam koliko ovaj svijet propada, koliko ima malo ljubavi, koliko se mržnja širi, koliko je sve laž, koliko te ljudi brzo zaborave još dok si na zemlji, zato se često i pitam što će biti kad me ne bude. Ne bojim se smrti, dapače, idem na bolje mjesto. Bojim se onog saznanja odozgo da nikome nisam značila. Bojim se suočavanja sa istinom.

Oznake: smrt istina prijatelji

Prije tisuće i tisuće godina, Bog je stvorio svijet. Stvarao ga je šest dana, a sedmi se odmarao. Svjetolost i tama, nebo i zemlja, vode i kopno, biljke i životinje, ribe, kukci, vodozemci, pa na kraju i ljudi bili su Božjih ruku djelo. Svi su bili planirani na samom početku, ni jedno stvorenje nije slučajno nastalo.
A Bog? Tko je Njega stvorio? On je oduvijek i zauvijek, prije svega i nakon svega. Bio je i bit će uvijek tu za nas, naš Stvoritelj, najbolji prijatelj, utjeha i ljubav. Od Njega sve počinje i Njime će sve završiti. Svakog od nas stvorio je da bismo uljepšali ovaj svijet, prenosili Njegovu riječ i širili ljubav. Stvorio nas je s razlogom za život i nitko nema pravo uskratiti nam taj nebeski dar. Iako smo ponekad nemogući, loši, imamo zle namjere i ne ponašamo se kako On želi, voli nas. Voli nas kao nijedan čovjek, kao nijedno stvorenje, jer On je naš Stvoritelj, mi smo Njegovi. Ne možemo ni zamisliti koliko smo dragocjeni u Njegovim očima, koliko On bude ponosan kada uspijemo, koliko bude sretan kada volimo, pomažemo i molimo. Jednostavno, ne možemo zamisliti koliko nas voli.
Stoga, kad smo već stvoreni, služimo svome Stvoritelju. Stavljajmo sve u Božje ruke, da bi vidjeli Božju ruku u svemu. Stvoreni smo da bi iskušali život, bol, patnju, da bi uveli promjene u ovom zlom svijetu. Da bi se vratili Njemu, slabi i slomljeni, da bi nam On vratio snagu. Vratili bi se Njemu, gdje je naš dom, tamo gdje sve počinje i sve završava.

Oznake: vjera, bog, ljubav, stvaranje svijeta