Razmišljajući o životu uvijek mi u glavu dođe ona misao: "Što će biti kada umrem", zapitam se hoću li biti zaboravljena kao mnoge duše na nebu. Hoće li me se nekoliko godina nakon smrti itko sjećati? Zanima me koliko je pravih prijatelja, koliko ima iskrenosti u onim svakodnevnim zagrljajima, koliko je istina ono: "Nikada te neću zaboraviti", koliko ozbiljno misle kad kažu: "Što bih ja bez tebe", zanima me jesam li im važna koliko pričaju. Ljudski odnosi su zahladili, prijatelji nisu ono što su bili. Više se ne gleda ljepota duše nego ljepota tijela. Ne gleda se dobrota srca, već debljina novčanika. Ljudi nikako ne mogu shvatiti da ništa osim duše jednog dana neće biti važno. Sudnjeg dana u vodu pada sve ono što smatramo najvažnijim, gleda se srce. Gleda se koliko puta si bio iskren, koliko puta si pomogao, koliko puta si iskreno volio, koliko si molio, koliko puta si bio prijatelj, ali pravi prijatelj. Iz dana u dan gledam koliko ovaj svijet propada, koliko ima malo ljubavi, koliko se mržnja širi, koliko je sve laž, koliko te ljudi brzo zaborave još dok si na zemlji, zato se često i pitam što će biti kad me ne bude. Ne bojim se smrti, dapače, idem na bolje mjesto. Bojim se onog saznanja odozgo da nikome nisam značila. Bojim se suočavanja sa istinom.
Oznake: smrt istina prijatelji
