Zamisli. Budiš se. Tvoj prvi prizor nije plafon tvoje sobe, već nebo. Ležiš u travi. Oko tebe sve nepoznato, kuće, polja, ceste. Nije ti jasno gdje si, kako si dospio tu, što ti je bilo. Sve ti je mutno, imaš vrtoglavicu. Osjećaš bol, toliko veliku, neizdrživu. Ne možeš ni sam shvatiti što te točno boli. Ali boli, vrištiš, zoveš upomoć, ali ništa. Nitko te ne čuje, nitko te ne vidi. Pokušavaš se podići, potražiti pomoć, ali već nakon prvog pokušaja shvatiš da je to nemoguće. Sjediš na travi, grčiš se. Na sebi vidiš prljavu i poderanu odjeću, upravo onu odjeću koju si čuvao za posebne prigode. Upravo one nove hlače, koje si obukao prvi put, postale su stare, ofucane. Ta majica za koju si odvojio posljednji novac, uništena je. Cipele, koje si tako jako želio kad si ih vidio u izlogu, više ne liče ni na što. Auto, koji si dobio na poklon, razbijen je. Postaje ti žao, zanemaruješ bol, gledaš samo stvari oko sebe kako su se misteriozno uništile. Žališ za novcem uloženim u stvari, a nisi ni svjestan koliko je tvoje zdravlje ugroženo, a time i tvoj život. Držiš se za glavu, ruke ostaju krvave. Tek ti onda ništa nije jasno. Shvatiš da je i tvoja odjeća umrljana krvlju. Pokušavaš se sjetiti što ti je bilo, ali ne ide. Kroz maglu se prisjećaš nekakve svađe. Znaš samo da je bila žestoka, ne znaš niti razlog, ni osobu. Znaš da si poželio otići, znaš da si samo izletio iz kuće, bez da si ikome išta rekao. Vidio si svoju majku, vidio si njeno zabrinuto lice, čuo si kako doziva tvoje ime, pita gdje ćeš tako sređen, kud si krenuo tako kasno, zašto si ljut... Ali ne, nisi joj odgovorio. Zanemario si njenu brigu, zanemario si čitav svijet, jedino ti je važno bilo izbaciti bijes iz sebe. Posljednje čega se sjećaš jest glasna muzika u automobilu, ravnica, mrak, naglo svijetlo u oči. Nakon toga, sljedeći prizor bilo je nebo. Gledajući oko sebe, shvaćajući kako je sve uništeno, pokušavajući se sjetiti što je zapravo bilo, u misli ti je opet došla tvoja majka. Glava ti se napunila mišlju o njoj, što ona sad radi, brine li o tebi... Poželiš da je tu, poželiš joj reći što se dogodilo, shvatiš da ti je to brižno lice trebalo biti važnije od tvoga bijesa.
Strašna bol u tvome tijelu prekine sve misli. Poželiš ponovno vikati, vrištati, ali ne možeš. Ne možeš ni glasa izustiti, od boli, suza i straha. Misliš da ne možeš više izdržati, da je tvoj život došao kraju. Čekaš trenutak kad će ti srce prestati kucati. Ležiš u travi, dišeš, ali nemaš osjećaje za život. I tako, dok odbrojavaš svoje posljednje trenutke, opet se sjetiš svoje majke. U trenutku rođenja ona je bila uz tebe, a sad, u trenutku smrti, ti si sam. Taj osjećaj odvojenosti od svijeta, osjećaj napuštenosti ti tjera gorke suze na oči. Sjetiš se kako ti je u djetinjstvu majka uvijek brisala suze, a kako joj zapravo nikad nisi rekao koliko je voliš, koliko ti je drago da je uz tebe. Sjetiš se kako te je otac uvijek ohrabrivao, davao nadu i onda kad je nije bilo, a za to mu nikad nisi zahvalio. Sjetiš se svog brata, svoje sestre. Sjetiš se kako si se čitav život natjecao s njima, kako si se dokazivao. A sada, u ovom trenutku, poželiš samo da im bar jednom u životu kažeš nešto lijepo, da ih zagrliš. Sjetiš se svojih prijatelja, onih divnih trenutaka s njima, a nikada im nisi rekao da obožavaš biti u njihovom društvu. Sjetiš se svoje bake koja ti je bila kao treći roditelj, a tebi je sada teško odvojiti pola sata i posjetiti ju. Sjetiš se osoba s kojima si u svađi i shvatiš da nisi stvarno mislio sve ono što si rekao. Shvatiš da si zapravo htio biti s njima u dobrim odnosima, samo je ponos odigrao svoju ulogu. Sjetiš se osobe kojoj si svjesno slomio srce, a zapravo misliš da je zaslužila priliku. Sjetiš se starice koja nosi gomilu vrećica, a ti u najboljim godinama i najboljoj snazi nisi joj pružio pomoć. Sjetiš se kako si se borio sam sa sobom, utapao u suzama, a nikako nisi htio priznati što osjećaš prema pojedinim ljudima. Sjetiš se osobe koja je tebe povrijedila, sjetiš se kako si uvijek govorio da ćeš joj se kad tad osvetiti. A sad, u ovom trenutku, jedino što želiš je da ta osoba ne povrijeđuje nikog više, ali i da nju nitko ne povrijeđuje. Jednostavno, ne želiš nikome zlo. Želiš da svi budu sretni, kad već ti ne možeš biti. Tako zaboraviš i na auto i na odjeću i na neizdrživu bol i na ono saznanje što ti se zapravo dogodilo. Samo na suze ne možeš zaboraviti, klize jedna za drugom, a ti jednostavno nemaš snage obrisati ih.
Tako tren po tren, kap krvi po kap krvi, suza po suza i došao je tvoj čas. Zaklopio si oči, pustio posljednju suzu, iz sve snage viknuo jedno ime i izdahnuo, sam, bez ikoga, zauvijek.
Nitko ne zna kad je njegov posljednji dan, zato nikome ništa ne ostajte dužni. Kad voliš, reci. Kad trebaš nekoga, pozovi. Kad želiš ljubav, zagrli. Kad vidiš potrebite, pomozi. Kad osjetiš potrebu, javi se. Kad ti se plače, plači. Ne daj da ti se sve nakupi za posljednjih nekoliko minuta. Izbaci iz sebe svu negativnu energiju, ali se nauči kontrolirati, te si staviti prioritete u životu. Život traje, sad, ovog trenutka.
Ne propuštaj priliku, možda je posljednja. Iskoristi svaki tren, jednog dana će ti biti žao što nisi. Ne dozvoli sebi da i posljednje trenutke moraš patiti za nekim. Idi, reci mu sve, ne sutra, ne prekosutra, ne za mjesec dana- odmah. Da, sada je možda posljednja prilika za popraviti stvari- iskoristi je. Živi po svojim pravilima, daj si vremena da shvatiš prave vrijednosti, prave ljude, prave trenutke, pravi život, pravu sreću. Shvati vrijednost dara koji imaš na raspolaganju, shvati koliko je lijep, dragocjen, shvati koliko si ga trošio na zlo, a na kraju ti bude važno samo ono dobro. Ne dozvoli sebi da ti zbog ičega bude žao, daj najbolje od sebe. Kako živiš, tako i umri.
Potrudi se umrijeti kao heroj. A sada, idi i učini što moraš.
Oznake: život, suze, smrt, živi po svom
