Vi patite, a ja imam velike ledene kocke :) I tko mi šta može.... Uživam u Karlovcu sa svojim prijateljima i baš mi je lipo. A sutra idem u metropolu, idem upoznati dvije Blogerice. A sa trećom ću u kino :)

Plavi se već nalazi u Karlovcu, a preko subote i nedjelje bit će u Zg-u. Dalje od nekih, a bliže drugima. Tako to uvijek biva. Veselim se novim susretima, veselim se novim poznanstvima i baš me zanima što će se iz njih izroditi. To se nikada ne zna, uvijek se gradi od prve stepenice, pa onda dalje kako život nosi. A on ima svoje čudne puteve :) Stoga stojte mi dobro, uživajte, pišite nešto lijepo, a ja ću se potruditi uhvatiti koju sliku Zg-a. Znam da će to biti vodopadi, bar ih Zagreb ima u izobilju :)
Pozdrav svima.
Mah mah
Ovo gore sam napisao jutros.
A sada vam pišem iz Karlovca: lijepo vrijeme je došlo sa mnom :)

koja prati moje tekstove, koja gleda moje slike i koja je tako divna. I toj ženi sam posvetio ovu sliku. Dapače, slika je link na još veću sliku koju poklanjam njoj. I znam da će mi sada napisati tisuću pusa, a ja ću njoj reći: hvala!

Evo nakon tri godine služenja bez greške promijenio sam monitor. Novi je tako veliki nasprem starog da se stalno udaljavam od njega i bježim. :)
Ali čovjek se brzo navikne na dobro....

Davno sam ja napisao par stvari o sebi: vidim da je vrijeme da ponovim. Dakle prvo i prvo: od svih osoba ovdje samo tri osobe mene znaju uživo, a dvije se spremaju na taj korak.
Recite vi meni, kada sve znate: što je problem prihvatiti čovjeka kakav je?
Primjer 1. Ja kažem: ja sam ateist. Za mene ne postoji Bog (pišem ga velikim slovom jer poštujem Vaša uvjerenja). Dakle ja kažem, ja sam ateist, i odmah dolaze riječi: a ti ovo , a ti ono. Kako možeš tako, kako možeš ovako. Pitam ja dotičnu što je ona i ona odgovori. Ja kažem OK: poštujem to: neću se dirati, pitat ću te što mi nije jasno: ali te NEĆU SUDITI radi toga. Ja sam u startu već bio osuđen. Ja tebe NEĆU SUDITI. Dakle , idemo dalje? Ona kaže: ja sam probala to i to, ja kažem nisam: ona odmah: a zašto nisi, a kako nisi, a to moraš? Ma što ja moram? Tko si ti da bi ti meni nešto rekla. Tko? Idemo dalje. Moja želja je da to napravimo sada i tako i tako. A tko mene nešto pita? Tko mene išta pita? I kada Plavi onda napokon progovori: e onda je Plavi govno, jer on ne razumije, on ne shvaća, on ne zna cijeniti. A cijelo vrijeme je pričan monolog. I sada Vi meni recite: kako ja mogu voljeti takvu osobu. Nikako. Niti želim niti hoću, a ponajmanje moram. Idemo dalje, korak sljedeći će donijeti nešto novo.
Kada mi dođe prva cura koja će reći :Plavi pun si mana ali radi toga te volim i kada me poljubi jer ona tako želi: onda ću kleknuti kraj nje i skinuti joj zvijezdu sa neba. Poštovat ću je više nego sebe. Voljet ću je koliko god moje srce može voljeti. Ali tek tada i samo tada: a takva cura MORA postojati, i ja ŽELIM naći. I naći ću je pa tražio do zadnjeg dana!

napraviti par koraka naprijed. Step by step. I ništa me na ovom svijetu neće u tome spriječiti. Ni tuđe mišljenje, ni tuđe želje ni tuđa nadanja. Idem svojim korakom u budućnost. Nitko ne može niti hodati niti živjeti za mene.

Ako je istina ono što si napisala želim odmah nestati. Nikada ne želim biti sa nekim ako tu istu osobu gušim. A tebe gušim: napisala si to skriveno među redovima. Traženje ljubavi je opće prihvaćen sport današnjice, utrkujući se sa vremenom i pazeći pritom da oborimo svjetski rekord. Često se u toj trci i slomimo, ali to ne vidimo. Kao bogalji dolazimo na cilj, a cilj je prazan i pust, mada na prvi pogled ne izgleda tako. Ali to je samo privid. Cilj ne postoji, trku smo sami izmislili da bi imali što raditi, da bi bili "prihvaćeni" u svijetu. Da bi bar nešto radili i da se ne osjećamo odbačenima. Ti živiš drugi život nego ja, imaš iste oči ali drukčije gledaš. Ti vidiš ono što ja ne vidim. Mislio sam da bar u jednom vidimo isto, da bar u jednom riječi isto govore, ali vidim to nije slučaj. Putovi su nam se ukrstili na jedan mali dio života. Lijep je osjećaj povezanosti, ali gubi smisao kraj nečije tuge. Lanci povezanosti se grade od tuge, svaka je karika jača što je tuga dublja. Ali sreća, pamet ili samo čisto srce mi je pomoglo da to i uvidim na vrijeme. Dvoumio sam se još od početka: bilo je tako lijepo, a istovremeno tako rastrgano. Sada znam da me osjećaj nije varao: dajem ti kliješta: izreži karike i otiđi put ljubavi koju želiš. Mene neće biti na putu, ali ću uvijek biti u blizini…
Update
Nije bila istina.... :)
Update II
Nije bila istina, a možda i je. Tko zna....

Gledam ja jednu stvarčicu, onako zamislim kako bi se dalo sa njom manipulirat, napravim kojih 30 slika i evo rezultata :) He he, još ćete me i zamrziti, samo plava boja :)

U ovom dnevnom listu održava se natječaj u kojemu se putem Neta šalju slike i onda se odabire pet najboljih i objaljuju se u nedjelju! Eto danas, po treći put je osvanula i moja slika! Inače objavljena slika je zapravo pozadina mog Bloga (ove plave kapljice).

Zašto je ovako lijep planet naseljen ovakim bićima kao što smo mi? Mit civilizacije, okovi koje nam ona nameće, sve je to uzelo našu slobodu, nesputanost i sreću. Gdje je ljubav nestala, gdje je nestala sreća, gdje je nestalo "OPROSTI"? Tako jednostavne riječi koje čine život ljepšim i veselim.

Razmišljam ,slušam i gledam. Gledam što ljudi rade sami sebi, kako nanose bol, plaču na svojom sudbinom. Bore se za ciljeve kojih nema, umiru jer im je netko rekao da je dobro umrijeti. Čine pakosti, tugu i nesreću jedno drugima, uživajući pritom u toj igri. I ne shvaćaju da ih zlo obuzima, hrani se njima i sve više ih čini neljudima. Sve više ljudi ostaju samo prazne ljuske koje nemaju dušu. Što je čovjek bez ljubavi? Zar čovjek bez ljubavi uopće postoji? Svi se pozivamo na djecu, na njihov ultimativni pogled na svijet, na njihov istinski osmjeh i nemoć prema laganju. Djeca su čista i ne iskvarena. Mi ne možemo takvi biti, ili samo to mislimo. Zašto u sebi ne bi probudili dijete kojemu je iskrena ljubav, iskonska i čista jedino što je bitno. Čega se bojimo? Bojimo se sami sebe, svog ega koje može biti povrijeđeno, a povrijeđeni ego prodire do srca i tamo hladno gricka uzimajući život i ostavljajući led, hladnoću, tišinu koja to nije. Danas objavljujem rat, svoju želju za boljim, za ljubavlju. Borit ću se tim putem i neću misliti što će se dogoditi mom egu. Jer ego prestaje postojati kada znaš istinski voljeti i opraštati. A to se mora naučiti: cijena nije bitna. Riječi nisu bitne. Bitno je samo jedno: biti sretan. Ljubav i sreća su bračni par, nerazdvojni drugovi: nešto što vječno živi u nama neotkriveno.

Dolaskom na Blog upoznao sam nove ljude i sreo stare. Volim prikazivati svoje slike, i mogu zahvaliti jednoj svojoj poznanici što mi je prezentirala tu ideju. A koliko vidim po vašim reakcijama ni pisanje mi ne ide loše. Sa par osoba sam stupio u kontakt veći od klasičnog, dakle razmjenjujemo pokoji e-mail ili SMS poruku, ali sa jednom curom posebno otvoreno pišem, upoznali smo se već sada koliko mogućnosti dopuštaju, jer ona je ipak daleko od mene. Započeli smo graditi put koji vodi prema jednom iskrenom prijateljstvu i neizmjerno mi je drago radi toga. Kako sam joj danas napisao u jednoj SMS poruci napisat ću joj opet i ovdje: pa neka ostane zabilježeno: HVALA TI ŠTO POSTOJIŠ. Sve druge riječi su suvišne.

Dugo sam se pitao: po kojem kriteriju možemo razlikovati prijateljstvo od ljubavi. I jedno i drugo imaju puno toga zajedničkog, ali opet nisu isti. Prijateljstvo je plići osjećaj nego ljubav. Samim tim nije niti manje vrijedan niti je loš, dapače specifičan je na svoj način. Nedavno sam bio u situaciji da diram žensko biće. I shvatio sam razliku jako brzo. Razlika je u dodiru. Kada diraš prijateljicu, kada je pozdravljaš ili ljubiš u obraz činiš to sa posebnim načinom. Kada pak ljubiš svoju ljubav, ljubiš nekoga do koga ti je stalo, svog partnera, diraš ga po licu i gladiš ga po kosi: činiš to na jedan totalno drugačiji način. Dodir je to što se mijenja, mijenja se njegova energija, mijenja se način dodira: mijenja se u osnovi. Volite se sa puno nježnosti, dirajte sa puno više osjećaja. Dodir je pravo malo čudo, dostupan svima. Zašto ga i vi ne bi osjetili u njegovoj pravoj veličini i snazi. Želim vam: lijep dodir :)

Koliko ima vrsta slobode? Da li ja mogu shvatiti svakakvu i svačiju slobodu? Ta pitanja mi se danas motaju po glavi. Ja imam svoju slobodu, a kako je sloboda univerzalna, trebao bih bez problema shvatiti i tuđu slobodu. Jer shvaćam bit slobode. A bit je u mogućnosti izbora. Izabrat ću ono što ja želim i ono što ja hoću. Nitko drugi ne može odlučivati za mene. Sve što radim, radim sebi. Sve što želim, želim ja. A moja sloboda podrazumijeva da i drugima dajem istu takvu slobodu za odluku, za želju, za shvaćanje. Samim tim želim im dobro, želim im reći ako je nešto krivo, ali ne vršim utjecaj na njih ako je nešto kako oni žele, a ne kako ja vidim da je dobro. Jer to je njihova sloboda, da odaberu baš ono što oni žele. Krenut ću svojim putem dalje, uživati u svojoj slobodi i željeti shvatiti što više mogu. Više znanja donijet će mi veću slobodu! A da se vratim na početna pitanja. Sloboda ima bezbroj, ali se sve mogu skupiti u jednoj i osnovnoj. Ona je početak svega. Osnovna sloboda :) U shvaćanju tuđe slobode može nas sputavati samo vlastiti ego. On je taj koji će se prvi pobuniti jer će ga boljeti sloboda. Kako vlastita, tako i tuđa. A vremenom kako budem spoznavao slobodu spoznavat ću i svoj ego. Ljutiti se manje na sebe i na druge. I živjeti slobodnije. Iz dana u dan…..

Pogledao ja večeras Iskon arhivu Fotografija dana i ostadoh stvarno zatečen kada sam ugledao svoje fotografije koje sam poslao 1.3 ove godine. Izgubio sam svaku nadu da bi ikada mogle biti objavljenje, ali eto i opet sam imao sreće. Joj kako mi je sada drago, opet je moje ime zapisano na Iskonu. Pozdrav svima!

Ima skoro godinu dana da sam upoznao određene osobe preko Interneta. Na počeku sam se ljutio na njihove riječi jer ih nisam razumio. Stalno su vikali: "Sloboda, sloboda ili ništa drugo". Nisam shvaćao to stajalište, kosilo se sa dosta mojih načela. Ali isto tako, njihove riječi su meni govorile da te osobe meni ne žele zlo, nego da mi žele prenijeti određeno znanje. Počeo sam ih pažljivije čitati, počeo sam čitati njihove odgovore drugim osobama i nemalo se iznenadio kada sam shvatio da te osobe uvijek govore isto. Ma kako se na njih odnosila okolina, shvaćala ih ili ne, oni nisu odstupali od svojih stajališta niti centimetar. Samim tim sam još pozornije stao čitati ono što oni pišu, jer su bili nešto što je danas rijetko među ljudima: bili su spremni pokazati ljudima kako treba živjeti i otvoriti im oči. Nedugo zatim upoznao sam jedno od to dvoje ljudi i spoznao da nisam griješio. Osoba kako bi rekli "bez dlake na jeziku" kaže sve što misli, ma kako to ispalo "onoj drugoj strani".
Polako kroz ovu godinu dana druženja sa tim ljudima, pričanja na telefon, čitanja njihovih tekstova počeo sam bar polako misliti kao oni. I mogu vam reći da mi se svidjelo. Možda ćete sada vi reći: naletio je na neku sektu koja mu je zamazala oči. Pogriješili ste: ti ljudi su mi pomogli da samo progledam: nisu mi dali nikakvo drugo znanje, na ništa me nisu tjerali, i što je vrlo neobično ništa nisu tražili zauzvrat.
Ovaj tekst poklanjam njima.

Slušam danas ptičicu koju imam u kavezu. Ta ptica ima sve što može imati osim onoga što treba imati: slobodu. Pjevala je danas tako jako, tako glasno kao da mi je željela nešto reći. Mi ljudi imamo slobodu: možemo se kretati, otići gdjegod želimo. Da li je to sloboda? Nesputanost naših koraka? Nije. Sputani smo u jednom velikom kavezu koji se zove civilizacija. Slobodni smo koliko nam civilizacija da slobode, što znači da živimo u prividu, i da smo se pomirili sa prividom. Pomirili smo se jer ne vidimo dalje, ne želimo vidjeti i često sami sebi ne dozvoljavamo da vidimo.
Stoga, pogledajte oko sebe. Vidite li i najmanju stvar koju jučer niste vidjeli budite sretni. Bar na tren ste vidjeli ono što vam civilizacija brani: vidjeli ste slobodu.

Snimljeno na Marjanu, dan poslije mog rođendana 1997. godine!

Svaki kraj donosi neki početak. A svaki početak je put i šansa za nešto dobro!

Sada sam se rodio :)

Zbog velikog pritiska javnosti, objavljujem prije vremena: danas je moj rođendan. Kolača imate i poslužite se, ostavite i za druge. Hvala vam što postojite i što se i na ovaj način, rječju obogatili moj život.
Pozdrav svim Blogericama i Blogerima!