Razmišljam ,slušam i gledam. Gledam što ljudi rade sami sebi, kako nanose bol, plaču na svojom sudbinom. Bore se za ciljeve kojih nema, umiru jer im je netko rekao da je dobro umrijeti. Čine pakosti, tugu i nesreću jedno drugima, uživajući pritom u toj igri. I ne shvaćaju da ih zlo obuzima, hrani se njima i sve više ih čini neljudima. Sve više ljudi ostaju samo prazne ljuske koje nemaju dušu. Što je čovjek bez ljubavi? Zar čovjek bez ljubavi uopće postoji? Svi se pozivamo na djecu, na njihov ultimativni pogled na svijet, na njihov istinski osmjeh i nemoć prema laganju. Djeca su čista i ne iskvarena. Mi ne možemo takvi biti, ili samo to mislimo. Zašto u sebi ne bi probudili dijete kojemu je iskrena ljubav, iskonska i čista jedino što je bitno. Čega se bojimo? Bojimo se sami sebe, svog ega koje može biti povrijeđeno, a povrijeđeni ego prodire do srca i tamo hladno gricka uzimajući život i ostavljajući led, hladnoću, tišinu koja to nije. Danas objavljujem rat, svoju želju za boljim, za ljubavlju. Borit ću se tim putem i neću misliti što će se dogoditi mom egu. Jer ego prestaje postojati kada znaš istinski voljeti i opraštati. A to se mora naučiti: cijena nije bitna. Riječi nisu bitne. Bitno je samo jedno: biti sretan. Ljubav i sreća su bračni par, nerazdvojni drugovi: nešto što vječno živi u nama neotkriveno.