Ljubavi su slične, ali su boli uvijek iste.

Proljeće me namamilo da krenem u jednu potragu koja je vrlo zanimljiva: tražim što je najljepše na svijetu. Počeo sam potragu u velikim stvarima: u građevinama od kojih zastaje dah, ali sam uvidio da postoje i manje, ali ljepše stvari. Kraj mene je prošla jedna žena, koja je zaokupila moju pažnju. Pomislio sam da je moja potraga završena, ali onda sam osjetio miris njezina parfema. U taj čas to mi se činilo kao najljepša stvar na svijetu. I onda sam nehotice pogledao prema kamenoj ploči i vidio mali cvijetak. Okružen tako mrtvim i hladnim stvarima, ipak je proživio i živi i dalje. Ljepoti nema kraja: ljepotu sam viđao na svakom koraku. Krenuo sam dalje i zapazio mali bljesak svjetla, kada sam prišao vidio sam da je to u biti kap vode na listu. I opet sam svoj sud ljepote pomakao na novo mjesto i tako mu dao novo značenje. Upozoren prijašnjim iskustvom nisam stao sa potragom nego sam tražio i dalje. Gledajući oko sebe shvatio sam da sam ljepotu dosada tražio očima. Osjetilo koje sam totalno zapostavio bio je dodir. Dodir, taj čaroban osjećaj prizvao mi je smjesta mnoge događaje o kojima sam uvijek sanjao i kojih ću se uvijek rado sjećati. Zamislio sam što sve dodir donosi, kakvu moć ima, snagu koju krije…. Sve je to jednostavno neopisivo, a dolazi od tako male sitnice, dodira. Zatvorio sam oči, prepustio se dodiru. Novi svijet se otvorio ispred mene, gledao sam ga drugim "očima". Skoro pa da nisam bio spreman na sve njegove ljepote. Možda sam se čak i uplašio svih novih slika koje su mi se rojile glavom. Dotakao sam prstom toplu kožu i osjetio što je zapravo ljepota. Nisam je vidio, ali sam je osjetio. A osjet se rijetko kada da opisati. To je jednostavno tako: prelijepo da bi šture riječi mogle prenijeti sve što sam doživio u tom trenutku. Ljepota nije ni u prirodi, niti u ljudima, ljepotu možete uvidjeti samo ako je ne gledate očima. Ljepotu jednostavno morate osjetiti.

Da ne biste pomislili kako se nešto loše dogodilo sa mnom odat ću vam malu tajnu: radim puno više nego prije, a samim tim imam manje slobodna vremena, pa tako i za Blog. Ali uskoro, vrlo skoro će se to vratiti u normalu. Praznici su ispred nas, treba početi raditi, a ne samo uživati i papati kolače. I vrijeme je pokvareno: za blagdane je bilo fuj, a čim ideš raditi, odmah je sunčano :) Stoga mi stojte dobro, Blogeri moji dragi. I da ne zaboravim htjedoh se osvrnuti na prijašnji Blog.
Za svakog čovjeka je osnova života njegova sloboda. Sloboda u svakom pogledu: u životu, u vjeri, u govoru. I te tri slobode, mada ih je još puno više, čine čovjeka. Čovjek bez slobode nije čovjek nego rob. Pišem ove riječi iz razloga što ja imam totalnu slobodu reći sve što želim i samim tim to se nekome može svidjeti ili ne svidjeti. Netko će reći da griješim, netko će reći nešto drugo. No to nije moj problem. Moja sloboda odražava moje stanje, a moje stanje se ne mora sviđati nikome drugom. Radi toga nisam niti dobar niti loš, jednostavno sam ja. Nemojte mi niti pokušavati oduzimati slobodnu misli ili riječi. A vidim, neki to žele učiniti, ako ništa drugo, žele to napraviti nesvjesno. Ni ja, ni vi niste u ništa većem ili manjem pravu nego bilo tko drugi. Niste pametniji ili gluplji. Jednostavno jeste. Poštujete tuđe i svoje ja.

If there is magic on this planet it is contained in water.. Loren Eiseley
"The immense Journey 1957"

Svaki dan u isto vrijeme slušam radio želje na lokalnom radiju.
Kako nikada nisam ništa zaželio, napravim ja sličicu sa imenom
voditeljice i pošaljem putem e-maila. I fino, voditeljica pročita mail,
zahvali se i kaže: Ne znam kako si uspio pogoditi da volim crvene ruže.
E sada sam cijeli sretan :)

DRUGI TEKST
Dakle prijateljica je postala djevojka, sex nije učinio ništa loše u toj vezi: dapače ostvaren je cilj snova. Ono što je nekada sanjano, sada je to stvarnost. Sve sumnje su otklonjenje i sve izgleda savršeno. Nakon početne zaljubljenosti koja zasljepljuje polako uviđate da sve ipak nije savršeno. One sitnice i mane koje ste upoznali dok ste bili frendovi i koje vam nisu smetale onda, sada vas počinju smetati. Smetaju se je više vremena provodite sa tom osobom. I onda se zapitate: što dalje: priča koju ste imali je nestala, komunikacija klapa, niti sex nije ono što je bio na početku, osjećate da se nešto mijenja, a nemate hrabrosti išta reći jer se bojite: bojite da ćete izgubiti sve. I to se polako zatvara u krug, a problemi postaju sve veći jer se ništa ne riješava nego se šuti. Šutnja je ponekad zlato, ali u ovom slučaju ova poslovica ne odgovara. Ljepote koja je bila na startu više nema. Sve postaje turobno i krivo, ljubav se gasi. A vi ostajete sa neodgovorenim pitanjem: gdje je bila greška...

PRVI TEKST
Vidim da me se dosta čita, pa sam odlučio pokrenuti tri teme, jednu za drugom: prijateljstvo, sex i ljubav. Zanima me kako gledate na te tri stvari.
Prijateljstvo je za mene svetinja, znam puno osoba koje mene zovu prijateljem, ali ih ja takvim ne smatram. Dakle prijatelji su birane osobe. Upoznavanje je isto tako pojedinačan slučaj: neki su postali prijatelji u svega par dana, a neki su to postali kroz dugi niz godina. I svi su jednaki prijatelji. Dakle znamo svi da prijatelja ima malo, pravih i istinskih, još i manje. Ponekad steknem dojam da prijatelji postoje baš radi nas. I sada prvo pitanje: što ako se zaljubiš u prijateljicu?
Neki kažu: ne možeš se zaljubiti u nju, jer cijelo vrijeme govoriš kako si joj prijatelj, dakle lagao si je da ništa ne gajiš prema njoj? Ali nitko me nije ništa niti pitao. Jednostavno shvatio sam da je ta prijateljica sve što želim imati, ali može li od prijateljice postati cura. I kako će u svemu tome utjecati sex, ako dođe do tog stupnja. Gotovo je prijateljstvo ili je još bogatije? Želim čuti vaša mišljenja. Sljedeći tekst je o ženi koju svi traže: da im je prvo bila prijateljica i postala cura, a da je sada i prijateljica i cura. Dobitak snova....

Je ste li razmišljali kako veličina nije bitna stvar (već vidim podsmjehe ženskog čitateljstva). A ne, nije ono što mislite :) Dakle radi se o meteoru, zvijezdi padalici kako god želite. Evo malo informacija o tom fenomenu. Kao prvo, ovo je jedan od romantičnijih fenomena u prirodi, naravno čovjek ga je napravio takvim. Kada bi ga prenijeli na površinu Zemlje ne znam što bi vam bilo romantično da pokraj vas proleti komadić kamena brzinom od 35 pa do 72 km/sekundu. Da, dobro ste pročitali 72 km u sekundi. Jako velika brzina. Zapravo da vas pogodi komad koji se kreće ovakvom brzinom to bi za svako živo biće bilo fatalno i to na mjestu. Ali eto, imamo sreću da nas gusti omotač zraka štiti od ovakvih ulijetanja iz svemira i od toga napravi malo romantike. Nije loša ta naša atmosfera, morate priznati. Dakle idemo dalje. Kada naš došljak (čitaj kamenčić, zapravo točnije rečeno zrnce pijeska veličine svega par milimetara) vidi planetu Zemlju on se zaljubi u nju i poleti joj u zagrljaj. Sjuri se kako god može i uleti u atmosferu, a tu ga čeka kobna zamka. Atmosfera je na visini od 100 km jako rijetka, ali za objekt koji se kreće tom brzinom dovoljno gusta. Od trenja koji nastaje radi ogromne brzine površina meteora se trenutačno zagrije do bijelog usijanja i počinje hlapiti, tako hladeći ostatak čestice. Većina letova meteora traje manje od sekunde. Sve što ostane od njega je malo svemirskog praha kojeg dnevno na Zemlju padne oko 10000 tona. Čini vam se puno, ali to je ništa za sveukupnu masu Zemlje. Sljedeći put, kada vidite meteor i dalje uživajte u njegovoj kratkoj ljepoti, ali sada znate da je to zapravo prava mala drama :)

Ako malo bolje pogledate u naslov ove stranice vidjet ćete kraj naslova i malu ikonu PL BL (PLavi BLog). I tko kaže da male stvari ne čine život. A kako joj se veselim, a da vam nisam skrenuo pažnju na nju ne bi je nitko niti vidio. A zapravo je tako i u životu: na male stvari ne skrećemo pozornost jer su male. Pa nemaju utjecaja na nas velike, ili bar tako mislimo. A nerijetko znamo pogriješiti. U ovom stanu živim 28 godina, a prije neki dan mi je palo na pamet da još uvijek postoje rubovi moje sobe koje nikada nisam dotakao, možda ih čak nisam niti vidio. Isto je tako i u životu: puno toga se događa, osvrćemo se za velikim stvarima "jer odmah upadnu u oko", a sitnice...A evo ova sitnica mi je učinila dan ljepšim.
Kupio sam ga ima već koju godinu, par dana prije Valentinova i još ga nisam poklonio niti jednoj curi. Stoga javni oglas: tvoj medo te čeka. ČEKAMO TE :)
Moj mali medo :)

Magare moje malo:
pišem ti pjesmicu
toplih proljetnih dana
mirisa cvijeća
i svjetla Sunca :)
Budi mi magare
moje malo
naljepša na svijetu.
A poviše ljepote
budi sretna :)

Jučer je jedan meni vrlo dragi nick otišao malo "off line". Kao bit će tu, ali neće ništa komentirati. Razlog odlaska je jednostavan: zato što "nekome drugome njene riječi smetaju". I što sada, baš se pitam radi koga ja pišem Blog: radi vas ili radi sebe. Blog nije obavezno štivo za čitanje, Blog je Blog, Internet dnevnik. Dnevnik moje duše, a ne vaše: dio mene, a ne dio vas. Ali opet: bez vas bio Blog bio samo dio mene, ovako je Blog dio nas: kako vi čitate moje tekstove tako ja čitam vaše. Vi upoznajete mene, ja upoznajem vas. Čisti primjer simbioze. Na Blogu i da želiš ne možeš ostati sam, jer prije ili kasnije stječeš ljude s kojima se dopisuješ. Blog je Internet druženje, dio koji je svakodnevnica za današnju generaciju. I zato nemojte se ljutiti na ničije riječi, nitko vas ne želi uvrijediti. Pišemo kako se osjećamo i što osjećamo: pišemo da bi to nekome rekli, vama da bi to pročitali. Ne činite nas samim više nego jesmo: i ne činite sebe usamljenijim više nego morate.

Došao sam u nepoznati grad radi nje. Nikoga nisam znao osim nje. Ležali smo skupa i ja sam u svemu mirisao nju. Miris koji zaluđuje i od kojeg postaješ slijep kraj zdravih očiju. Sanjao sam da je ljubav tu kraj nas, vjerovao sam u tu istu ljubav, u sve te ideale. Sanjao sam da me voliš, da živiš u ljubavi i od ljubavi. San je bio jasan kao najčišća slika: san je bio stvarnost. Nisam razlikovao san od jave, javu od sreće, sreću od ljubavi. Sve je to bilo jedno, a opet svaki je dio bio za sebe. Sanjao sam… Budan sanjao.

Blogerski svijet je kao bilo koji drugi: pišete, družite se i stječete prijateljstva, poznanstva i ljubavi. Mada smo skoro svi anonimni, Internet nam pruža mogućnost da se upoznamo i ovdje započeto poznanstvo ostvarimo i uživo. I tu nastaje prvi problem: zašto ljudi bježe od upoznavanja, a tuguju što nemaju nikoga. Paradoks za mene izgleda stvarno zbunjujuće. Blogovi su puni patnje: mislim da je omjer 100:1 za patnju. Tek je jedan onaj dio sreće. Svi ostali pate: pate za ljubavi, pate za dodirom, pate za nježnošću. Pružite li im sve to: i stavite ruku kraj njihove: oni pobjegnu. Pobjegnu jer se boje da će opet biti povrijeđeni, da će ih opet boljeti, da će opet patiti. I što naprave: zatvore se u svoj svijet: četiri betonska bloka: egzistiraju kao biljke. Jedna moja prijateljica je rekla: ljubav je mlada i krhka biljka; ako je ne zalijevaš uvenut će. Ljubav nije niti davanje niti uzimanje: ljubav je sloboda. Gledište o ljubavi kao o nekom "zatvoru", jer ja imam tebe, ti imaš mene i svijet je gotov, je totalno krivo. Reći ćete ovaj je pogriješio temu: krenuo od upoznavanja došao do ljubavi. Ne, nisam pogriješio. Moje je pitanje: je li je bolje tugovati sam, pisati prekrasne pjesme o ljubavi, ili patiti zbog toga što ljubav nije prava, što nije ispala kakva je trebala biti. U jednoj stvari sam siguran: pišući pjesme i tugujući među četiri zida sto posto nećete upoznati ljubav. Pružite li ruku šansi: život će napisati novu priču, koja ima šansu da bude dobra i loša. Nitko ne zna njezin ishod, ali to nije razlog da nikada ne pokušate. Ovo su dani proljeća, kada se čovjek budi, kada kreće u neke nove pothvate i stvara neke nove ciljeve. Teži za nečim, za boljim. Tamna i mračna zima je za nama: dolazi buđenje: u prirodi, u čovjeku, u ljubavi. Čekam svoju šansu i ovu godinu i neću dozvoliti jednu pogrešku: da na pruženu ruku ne uzvratim istom gestom. Jer će mi možda ove godine prilika, sudbina ili sreća darovati poljubac. A za njega svi živimo, zar ne?

Možda ste se pitali, zašto ja volim plavu boju? Ako jeste, evo odgovora.
Ljepota ne mora biti u srcu, ljepota može postojati i u obliku. Metal katkada zna biti hladan, plav i prekrasan.

Riješen još jedan problem; stotinu preostalo! :)

Rekli su mi da ću naći oči koje ću voljeti jednog dana, negdje,a opet tu u blizini. Rekli su mi da ću odmah znati na prvi pogled,da su to one prave oči. Rekli su mi da ću radi tih očiju krenuti u nov, nepoznat život.
Rekli su mi...
Danas sam bio vani i vidio sam oči. Pomislio sam da su to prave oči. Pomislio i misao mi je rekla da nisu. Potraga se nastavlja..

Osim dvije osobe koje me komentiraju, sve ostale ne znaju puno o meni. Ovaj Blog je posvećen jednoj curi bez koje vjerojatno ne bi niti bilo ovog Bloga, a niti bi bilo puno drugih stvari. Kako ona ne prihvaća drugu zahvalu nego samo jednu, i to sa riječju hvala: nema boljeg načina nego da tu riječ stavim u Blog, ovaj Blog koji je posvećen samo njoj.
Jednoj modroj curi; veliko, modro, HVALA.

Evo ga: nakon malo muke i podešavanja: pred vama je novi izgled Bloga. Hope you like it . Dosta je bilo generičkog diznajna, treba malo živosti. Ostao sam vjeran naslovu svog loga i gdje sam god mogao ostavio sam modru, a gdje nema plave boje ukomponirao sam crnu. Joj kako sam sada sretan.
Update II: još jedan novi logo na vrhu stranice: stari flashajući gif otišao u povijest, uvijek će imati počasno mjesto u mojoj galeriji: ili možda ne baš uvijek :)
Update III: Evo još jedna nova implementirana tehnologija: skloriranje. Čini mi se vrlo zgodnom. Bit će nešto od ovog Bloga.

Update IV: Hm i opet mala poboljšanja: tek sitnice koje mene čine veselijim. Sada ću stvarno morati stati sa radom na Blogu, jer samo to i radim. To već nije uredu. Ne sijećam se kada sam bio ovako obuzet sa nečim: ali mi je takav gušt raditi da čisto ne osjećam kada prođe vrijeme.




Kako je ponoć davno prošla, a svi moji "komentatori" su žene, želim vam čestitati DAN ŽENA. Tako da ne kažete da sam vas zaboravio!

Da li ima smisla voljeti, a nikome ne pokazati tu ljubav?

Ima. Jednom sam svojoj najboljoj prijateljici rekao da sam sam i da me nitko ne voli. Ona me na tu izjavu čudno pogledala i zagrlila. Tada sam osjetio boju ljubavi. Nije me zagrlila cura, netko koga bih trebao voljeti jer je to cura: zagrlila me prijateljica. Kao što vidiš: boju ljubavi često i sami ne vidimo. Uvjeren sam da ti voliš nekoga i da netko voli tebe: nema osobe koja je sama na svijetu: nema osobe koju nitko ne voli. To je misao koja je rođena u našim glavama: isto tako kako je rođena misao: da je samo ljubav povezana sa sexom prava ljubav. Dokle god budemo tako razmišljali, znam samo jednu stvar: boja ljubavi neće biti vidljiva za naše oči. Gledat ćemo boju, a vidjeti sivilo....

Baš sam nepristojan. Otvorio sam svoj Blog i počeo pisati na njemu, a nisam se predstavio. To je isto kao da se osoba želi upoznati sa tobom, a ti mu ne pružiš ruku. Rekoh sam sebi, ta se pravda mora ispraviti. I tako evo mali tekst o meni samom. Dakle za početak mali Plavi je visok 192 cm. Joj sada ste šokirane koliko sam visok, ali znajte da ću se godinama ipak polako smanjivati. O težini nećemo: tako da mislite: možda je debeo pa se srami, ili je mršav, pa se opet srami. Inače volim računala, pišem za jedan računalni časopis, već evo petu godinu. Sve je počeo od jednog programa koji mi je omogućio da svoju viziju slike pretočim na monitor. I polaganim učenjem, pokušajima i promašajima došao sam do nivoa koji mi danas omogućava da kreiram razne vrste 3D slika. Nekada mi treba par minuta da slika bude gotova, nekada radim neku drugu sliku danima. Mnogo ideja propadne, ali to je valjda normalno s obzirom da je i 3D grafika na računalu neka vrsta umjetnosti. Kada nisam kraj računala, ona imam dva, tri hobija koji mi upotpunjavaju dane. Volim šetnje (trenutačno šetam sam), dakle bez ljepše polovice jer je nemam. Šetnja se upotpunjava planinarenje po okolnim brdima i planinama, a planinarenje se upotpunjuje sa astronomijom. Oduvijek sam želio znati bar osnovne informacije o zvijezdama. Sada znam mnogo više, ali u srcu mi je i dalje najljepše što se okom može vidjeti: pad meteora. Kako računalom pratim kada će biti pljuskovi meteora tako ne čekam "slučajne" meteore nego gledam nebo i uživam u mnogobrojnim tragovima u određeno vrijeme. U većini slučajeva pojava traje jako kratko: od 20 - 40 minuta i ponavlja se tek sljedeće godine, ali ne uvijek sa istim intenzitetom. No, dosta o meteorima. Zadnji hobi, je kao što vidite fotografija. Moja mala galerija slika na mom Blogu je mali dio onoga što sam slikao sa svojim digitalnim aparatom. Mada sam aparat kupio prije godinu dana još uvijek ga upoznajem i shvaćam njegove mogućnosti. Slike ću redovito objavljivati, a već sada se mogu pohvaliti da su mi dvije slike objavljenje u Slobodnoj Dalmaciji, a četiri slike kao "Fotografije dana" na Iskon - portalu.
Veliki plavi pozdrav od Plavog

Aoccdrnig to a rscheearch at Cmabrigde Uinervtisy, it deosn't mttaer in waht oredr the ltteers in a wrod are, the olny iprmoatnt tihng is taht the frist and lsat ltteer are at the rghit pclae. The rset can be a total mses and you can sitll raed it wouthit a porbelm. Tihs is bcuseae the huamn mnid deos not raed ervey lteter by istlef, but the wrod as a wlohe.

Pitanje koje se često nameće je: kako znati da nekoga voliš? Pitanje koje često postavljamo drugima glasi: da li ti tu osobu voliš ili misliš da je voliš. Dakle kako znati razliku. Razlika je u ovom slučaju jako bitna. Recimo imate jednu osobu: u njezinom društvu vam je super, smijete se i otvarate duše jedni drugima. Ok, dakle osoba vam je simpatična. Tijekom vremena simpatičnost dotične osobe prelazi u nešto više: dakle više nije simpatija u pitanju, javljaju se i osjećaji. A kada se pojave osjećaji znači li to automatski da mi tu osobu volimo: ili jednostavno da nam je toliko draga da mislimo da smo zaljubljeni. Vječna igra skrivača. Ako smo istinski zaljubljeni, onda se javlja nova emocija, novi osjećaj: ljubav. I letimo, nismo niti na nebu niti na zemlji: ne slušamo nikoga, živimo za nešto. Za nešto živimo, ali kada pokušamo to iskristalizirati, onda je to problem. Ljubav je teško opisati riječima. O ljubavi su napisane pjesme, stihovi i priče. I svi govore o ljubavi. O slatkoj i veseloj ljubavi, o gorkoj i otrovanoj ljubavi. O ljubavi bez kraja i početka. O njoj samoj.
Sa druge strane ako samo zamislimo da volimo, taj osjećaj ima kraj. I na kraju je uvijek gorak: gubimo volju za životom, gubimo stanje euforije koje nam toliko godi (i nama i našem egu), gubimo sve. Ili nam se opet tako čini. Kako god bilo: nije lijepo kada shvatimo da nismo voljeli. Kao i sve i ljubav ima dva lica: prave i skrivene ljubavi.