Blogerski svijet je kao bilo koji drugi: pišete, družite se i stječete prijateljstva, poznanstva i ljubavi. Mada smo skoro svi anonimni, Internet nam pruža mogućnost da se upoznamo i ovdje započeto poznanstvo ostvarimo i uživo. I tu nastaje prvi problem: zašto ljudi bježe od upoznavanja, a tuguju što nemaju nikoga. Paradoks za mene izgleda stvarno zbunjujuće. Blogovi su puni patnje: mislim da je omjer 100:1 za patnju. Tek je jedan onaj dio sreće. Svi ostali pate: pate za ljubavi, pate za dodirom, pate za nježnošću. Pružite li im sve to: i stavite ruku kraj njihove: oni pobjegnu. Pobjegnu jer se boje da će opet biti povrijeđeni, da će ih opet boljeti, da će opet patiti. I što naprave: zatvore se u svoj svijet: četiri betonska bloka: egzistiraju kao biljke. Jedna moja prijateljica je rekla: ljubav je mlada i krhka biljka; ako je ne zalijevaš uvenut će. Ljubav nije niti davanje niti uzimanje: ljubav je sloboda. Gledište o ljubavi kao o nekom "zatvoru", jer ja imam tebe, ti imaš mene i svijet je gotov, je totalno krivo. Reći ćete ovaj je pogriješio temu: krenuo od upoznavanja došao do ljubavi. Ne, nisam pogriješio. Moje je pitanje: je li je bolje tugovati sam, pisati prekrasne pjesme o ljubavi, ili patiti zbog toga što ljubav nije prava, što nije ispala kakva je trebala biti. U jednoj stvari sam siguran: pišući pjesme i tugujući među četiri zida sto posto nećete upoznati ljubav. Pružite li ruku šansi: život će napisati novu priču, koja ima šansu da bude dobra i loša. Nitko ne zna njezin ishod, ali to nije razlog da nikada ne pokušate. Ovo su dani proljeća, kada se čovjek budi, kada kreće u neke nove pothvate i stvara neke nove ciljeve. Teži za nečim, za boljim. Tamna i mračna zima je za nama: dolazi buđenje: u prirodi, u čovjeku, u ljubavi. Čekam svoju šansu i ovu godinu i neću dozvoliti jednu pogrešku: da na pruženu ruku ne uzvratim istom gestom. Jer će mi možda ove godine prilika, sudbina ili sreća darovati poljubac. A za njega svi živimo, zar ne?