Kako me cijelo jutro zasipaju mailovi, i dolaze poruke na mobitel odlučih napisati par riječi širokoj narodnoj masi :)
Dakle, dobili ste sljedeći tekst:

"Ako dobijete poziv i na displeju se pojavi napisano "ACE" - ne odgovarajte, nego odmah odbijte poziv. Ako odgovorite, vas će telefon biti napadnut
virusom koji će obrisati sve IMEI i IMSI informacije iz telefona, kao i SIM karticu, čime će onemogućiti vezu s bilo kojim mobilnom mrežom. Morat ćete kupiti novi telefon. Ova informacija je potvrdjena od firmi Motorola i Nokia. Ovu informaciju mozete provjeriti i na sajtu CNN-a."

E sada sljedeće: ovo je laž. To nije istina i ne trošite pare šireći ovu poruku!
Ovo je takozvani hoax, dakle lažna obavijest.
Čisto je nevjerojatno kako se lažna vijest brzo proširi za razliku od dobrih vijesti.
Više informacija možete pročitati:OVDJE ili OVDJE

U jednom dopisivanju dobio sam e-mail sa sljedećim sadržajem:
A ovdje čini mi se više nema momaka koji cijene ono što ja jesam i što ne želim mijenjati... Nemaš pojma koje mi je to razočarenje... A ja sam samo... ha.. normalna... nikad nisam iskoristila nekoga, trudila se i trudim se svim silama da ne bolim ljude oko sebe... I uvijek ja takva (maloprije mi je jedna kolegica rekla: mlada, lijepa, pametna, dobra... cijeli svijet je tvoj) ostanem kratkih rukava... jer u mene ne treba materijalno ulagati... mene samo treba voljeti. A to je najteže...
Moj odgovor na e-mail bio je sljedeći:
Kada budem našao jednu curu koja ovako misli u mom gradu, mislim da ću se odmah zaljubiti u nju: jako su rijetke.

Sigurno dobivate puno e-mail poruka dnevno. Svaki je e-mail priča za sebe. Mala priča koja putuje kroz splet žica i na kraju promijeni svoj oblik u slova. Slova koja nas mogu tako rastužiti ili razveseliti. I tako sam ja dobio e-mail, čijeg dio i navodim. Pročitajte ga: tako je jednostavno napisan. Bježimo od osjećaja, smišljamo razne priče, i u svom tom metežu zaboravljamo voljeti. Voljeti, osjećaj koji nas čini tako sretnim, radi kojeg odletimo u nebesa. Što zapravo znači voljeti, kada bih pitao neke od vas što to znači, siguran sam da bih dobio različit odgovor: ili je to samo privid. Zapravo kako možemo voljeti osim na jedan način: iskreno. Nema drugog načina, ne postoji neiskrena ljubav, propada u startu. Nije je nikada niti bilo: bila je samo neka klica koju je ljudska izopačenost promijenila u nešto drugo. I u toj promijeni ljubav je nestala, i ostavila samo ljušturu koja ima svoj miris, i boju, nešto kao suhi, spareni pijesak. Bez trunke života. I dokle god postoji namjera pijesak će biti bez života. Kada otvorimo srce, kada damo ljubav, iz pijeska će proklijati davno zakopana iskra života, rodit će se pustinjski cvijet zvan jednim imenom: ljubav.

Bacam pogled kroz prozor. Oblaci, tamni i teški. Obećavaju kišu, možda pokoju munju i malo grmljavine. Ali poslije njih uvijek dolazi sunce, kao radost, kao sreća. Život je vremenska prognoza sa lošom predvidljivošću. Taman kada zamislimo da smo uhvatili nit, da znamo kako će sutra "biti vrijeme", iznenadi nas tuča, kiša, oluje ili nešto treće. Nešto što nismo mogli niti zamisliti. Kada postanemo dobri prognozeri, život dođe k kraju. Ostaju samo razbacane puste karte, išarane našim predviđanjima, pokušajima da odredimo "ono sutra". Rijetki uspijevaju u tom naumu: jer je zapravo njihov život njihova prognoza. Mnogi od nas niti ne uspiju sastaviti prvu kartu i već izgube interes. Možda se bojimo onoga što donosi sutrašnji dan. Zapravo veliko je i pitanje trebamo li znati što donosi budućnost ili je u iščekivanju čekati kada jutrom otvorimo oči. Možda se život ne bi zvao takvim imenom da ga možemo prognozirati, možda ne bi imao imalo čari. Jer čemu živjeti ono što znaš. Ljudi maštaju o tome da znaju, ali vjerujem da bi se puno njih uplašilo kada bi znali što ih čeka u životu. Jednostavno ne bi znali što će sa takvim informacijama, jer u životu smo na sve spremni, osim na jednu stvar: nositi se sa životom. Učimo to cijeli život, i prolazimo životnu školu. Ona nema diploma, nema prvog niti zadnjeg razreda, nema ispita. Ili se možda samo čini da nema. Jer veliki su ispiti svaki dan, svaki sat i minut. Borimo se i uživamo u borbi.
Život postoji samo radi nas, a mi radi život. Simbioza sreće, tuge i vječnosti.

Jedne večeri prije četiri godine bili smo na istom mjestu. Sudbina nas spojila. Ti si imala svoje brige, ja svoje: i našli smo se u brigama. Pričali smo o ljubavi, o prijateljstvu, o snovima, o poštenju i pažnji. Pričali smo isto. Zbližili smo se. Došao je i dan upoznavanja. Prošao sam kraj tebe, a ti si nasmiješila i pozvala me imenom. Okrenuo sam se i tako je započelo najljepše prijateljstvo u mom životu. Znamo se već četiri godine, znamo jedno o drugome sve, znamo ono što i naši roditelji ne znaju o nama. Znamo za sve naše ljubavi, znamo za sve naše sreće. Suze i bol dijelili smo zajedno: plakali na ramenu jedno drugome. Nikada nisi otišla daleko od mene, nikada nisi okrenula glavu i pravila se da me ne čuješ kada sam zvao. U podne, u ponoć bio sam kraj tebe, kako si ti bila kraj mene.
Mada nas kilometri dijele, mi smo skupa. Pričala si mi jučer što si napravila. Drago mi je da si smogla hrabrosti, da si odabrala pravi način. Želim ti mnogo sreće: jer štogod da se dogodi, ja ću uvijek imati tebe, a ti mene.
Ti si jedna od mojih ljubavi i imaš mjesto u mom srcu. Mjesto koje ti nitko, nikada neće oduzeti.

Ljubav je osjećaj radi kojeg živimo. Bez nje ne možemo, bez nje smo najveći invalidi. Nismo onda bića, nego sam skup nečega što živi bez duše. Grozno. Ljubavi svi težimo, a opet tako se bojimo. Želimo je i u isto vrijeme želimo da je nema. Kada smo je dobili sretni smo, a kada ostanemo bez nje plačemo. I onda je proklinjemo, zašto smo je uopće i imali. Baš nesretan osjećaj. Zapravo mislim da osjećaj, ljubav u svemu tome nije niti bitna. Bitni smo mi sami, naš doživljaj onoga što je ljubav. Ljubav je nešto predivno: uspoređujemo je sa najljepšim pojavama u prirodi, ali opet i te pojave su mali dio ljubavi. Ljubav nas zna tako dotući da je onda vidimo kao olovno, olujno nebo. Dakle uvijek i sve u životu ima dvije strane: strane ljubavi. Ali ljubav ima jednu osobinu koju nema niti jedan drugi osjećaj. Kada si sretan, možeš biti sretan više ili manje, ali ne možeš biti nesretan radi sreće. Radi ljubavi možeš biti zaljubljen, ali možeš i biti nesretan radi ljubavi. Jer ljubav traje. Često se bavimo izrekom: "vrijeme liječi sve". Odgovora, koliko vremena treba da bi se izlječenje postiglo nema. Nema formule, niti metode, nema mjere. Mjera ovisi o nama i o našoj želji. Želimo li zaboraviti ljubav, zaboravimo je brzo. Nakon mjesec dana ostaju samo tragovi, nakon dva ostaju blijede uspomene. Ne želimo li zaboraviti ljubav, patimo. Patimo mjesec, dva, godinu, dvije. Patnja često kao da izvire iz nas samih. Ljubav se pretvorila u bol. Ljubav je pokazala svoje drugo lice. Patimo žešće nego smo voljeli: uvijek. Bojimo li se radi toga voljeti i riskirati opet? Često čujem: volim, ali se bojim to pokazati jer će me osoba ozlijediti. Čemu takvo razmišljanje: radi raznih priča koje čujemo. Kako znamo što ćemo dobiti kada uzvratimo ljubav osim ako ne pokušamo, osim ako ne predamo dušu drugome. I onda kažemo: mene ljubav neće.
Ljubav hoće svakoga od nas, meni se prije čini da mi sami mučimo ljubav. I onda ostajemo bez nje, jer ona ne voli mučenje, ona bježi. Zagrlimo ljubav svim srcem i kročimo korak dalje. Bit će ljepše.

Pustinja. More užeglog pijeska. Sunce i nevjerojatna vrelina. Sjaj koji para oči, svjetlo koje ubija. Ali i pustinja ima svoje ljepote. A ljepote nastupaju kada padne noć. Pod vedrim zvjezdanim nebom i svjetlošću punog Mjeseca zrak se hladi, kondenzira i u jednom trenutku na nekom, slučajno odabranom zrnu pijeska nastane kap rose. Predivna kap rose- to si ti. Međutim u noći te nitko ne vidi: ti si prozirna poput najčišće vode i odražavaš svjetlost oko sebe. Tek iskusno oko promatrača i povoljan položaj omogućavaju mu da uživa u tvojoj ljepoti. Tada bacaš u njegovo oko srebrenu zraku Mjeseca. Tužna si jer si sama, nigdje nikoga: čak i hladnoća iz koje si nastala više nije onako prijatna kako bi trebala biti. Tvoja ljepota ostaje sama za sebe: ali to nije tvoj cilj: nije bit tvog postojanja. Ti znaš da negdje daleko postoji druga kaplja rose koja je isto tako tužna, ali znaš da tvoje vrijeme tek dolazi. Znaš i čekaš. Svjetlo koje govori o novom danu, javlja se poviše obzora. Noć zamjenjuje dan, crnilo zamjenjuje svjetlo: i tvoj trenutak sve je bliži. Čekaš, ali isto tako i znaš: da si sretna i tužna istovremeno: da ćeš sjati kao samo Sunce, i da ćeš nestati: odabireš sreću: jer jedino ona ima smisla.Prva zraka Sunca prolazi kroz tebe, upijaš je i transformiraš samo tebi znanom formulom: i pretvaraš je u najljepšu pojavu u prirodi: dugu. Bljesak novostvorene duge vidljiv je kilometrima, ali kratko traje: ti nestaješ jer je Sunce bilo prejako za tebe. I baš ta jačina je učinila igru zanimljivijom: isparila si: i da nije bilo Sunca navečer se opet ne bi rodila. Ostaju samo vječne priče prolaznika u pustinji: o predivnoj ljepoti koja se vidi samo na trenutak.
Ti ih gledaš i slušaš i smiješ se: sretno.
Hvala ti .

Probudio sam se u stanu cure koju više nikada nisam vidio. Pričali smo cijelo jutro: ja iz svog, a ona iz svog kreveta. Smijali smo se, razmjenjivali iskustva i prepričavali događaje. Početak je obećavao istinsko i pravo prijateljstvo. U cijelom tom razgovoru sam spomenuo i frazu: nikada ne reci nikada. I tako sam istog toga dana pogazio samog sebe. Rekao sam toj curi da ću se za par sati vidjeti sa svojom (već bivšom dragom), a ona me je pitala: hoće li biti štogod i nasmiješila se. Ja sam rekao :ne, sa njom je gotovo, ona me je ispravila i rekla: Nikada ne reci nikad. Otišao sam od nje i krenuo putem za kojeg nisam znao gdje vodi: želio sam vidjeti svoju bivšu, dio mene je žarko to htio, a drugi dio je htio da nestanem, da se nikada ne suočim sa njezinim smeđim očima i dugom kosom koja je uvijek lijepo mirisala. No otišao sam i rekao sam sebi: moram biti čvrst, znati mogu li računati na sebe, čisto da znam kako ću se ponašati u sličnim situacijama u životu. Došao sam na mjesto na kojem smo se uvijek nalazili i ugledao sam je izdaleka. Kao i uvijek koračala je brzo i odlučno sa osmjehom na licu. Našli smo se, rukovali se i krenuli šetnju po Zagrebu. Sati su prošli u čas i ja nisam bio više tako siguran što zapravo želim: što zapravo osjećam. Pala je noć i predložila mi je da mi pokaže svoj novi auto. Tek kada sam sjeo pokraj nje znao sam da više svakako nisam ravnodušan prema njoj. Okrenula se prema meni i rekla mi je: zagrli me. Zagrlio sam je i poljubio najmekše što sam mogao po njezinu vratu. Nadao sam se da to neće osjetiti, ali sam pogriješio. Mada ničim nije pokazala, znao sam da se nešto dogodilo. Krenuli smo u vožnju po gradu i došli smo do Jaruna. Vani je bila magla, svega nekoliko prolaznika, a nama je u autu vladala sasvim drukčija atmosfera: nabijena do krajnjih granica, izuzetno prijatna i topla. Pogledao sam je u oči i osjetio želju da je poljubim: njezin miris me je opsjedao: nisam imao izbora. Poljubio sam je kao prvi puta, a dalje su se poljupci nizali kao kod dvoje ljudi koji se odavna nisu vidjeli, a osjećali su nešto jedno za drugo. Veseli što smo probili neku barikadu koja je bila u zraku nastavili smo se maziti i u jednom trenutku sam je pitao: je li ispravno ovo što radimo. Ona mi je sa osmjehom odgovorila: radi ono što te čini sretnim: možda je zapravo to jedino iskreno i ispravno. Zaključili smo da smo ogladnili i otišli smo na pizzu. U prijatnoj atmosferi još više su se uzburkali osjećaji i nije mi bilo do pizze, bilo mi je do nje. Razmjenjivali smo poglede i dodire, sve je to bilo zarobljeno u pregrštu smijeha, sreće i veselja. Kada smo završili sa večerom ostalo mi je još dva slobodna sata do mog povratka: uzeli smo se za ruke i prošetali do auta. Parkirali smo se na nekom malom zamračenom parkingu i počeli smo se ljubiti, pao je seks. Nisam se niti želio opirati: sve je bilo kao da baš i zapravo tako mora biti. Poljubili smo se na rastanku, ali nisam zapravo znao da je to zadnji poljubac. Ili nisam želio znati.
Ako me pitate da li je danas volim: danas poslije godinu dana: neću vam moći dati niti potvrdan ili negativan odgovor. Vjerojatno ću je uvijek voljeti i biti ću sretan jer znam da je ona sretna sa današnjim momkom.