Jedne večeri prije četiri godine bili smo na istom mjestu. Sudbina nas spojila. Ti si imala svoje brige, ja svoje: i našli smo se u brigama. Pričali smo o ljubavi, o prijateljstvu, o snovima, o poštenju i pažnji. Pričali smo isto. Zbližili smo se. Došao je i dan upoznavanja. Prošao sam kraj tebe, a ti si nasmiješila i pozvala me imenom. Okrenuo sam se i tako je započelo najljepše prijateljstvo u mom životu. Znamo se već četiri godine, znamo jedno o drugome sve, znamo ono što i naši roditelji ne znaju o nama. Znamo za sve naše ljubavi, znamo za sve naše sreće. Suze i bol dijelili smo zajedno: plakali na ramenu jedno drugome. Nikada nisi otišla daleko od mene, nikada nisi okrenula glavu i pravila se da me ne čuješ kada sam zvao. U podne, u ponoć bio sam kraj tebe, kako si ti bila kraj mene.
Mada nas kilometri dijele, mi smo skupa. Pričala si mi jučer što si napravila. Drago mi je da si smogla hrabrosti, da si odabrala pravi način. Želim ti mnogo sreće: jer štogod da se dogodi, ja ću uvijek imati tebe, a ti mene.
Ti si jedna od mojih ljubavi i imaš mjesto u mom srcu. Mjesto koje ti nitko, nikada neće oduzeti.