Bacam pogled kroz prozor. Oblaci, tamni i teški. Obećavaju kišu, možda pokoju munju i malo grmljavine. Ali poslije njih uvijek dolazi sunce, kao radost, kao sreća. Život je vremenska prognoza sa lošom predvidljivošću. Taman kada zamislimo da smo uhvatili nit, da znamo kako će sutra "biti vrijeme", iznenadi nas tuča, kiša, oluje ili nešto treće. Nešto što nismo mogli niti zamisliti. Kada postanemo dobri prognozeri, život dođe k kraju. Ostaju samo razbacane puste karte, išarane našim predviđanjima, pokušajima da odredimo "ono sutra". Rijetki uspijevaju u tom naumu: jer je zapravo njihov život njihova prognoza. Mnogi od nas niti ne uspiju sastaviti prvu kartu i već izgube interes. Možda se bojimo onoga što donosi sutrašnji dan. Zapravo veliko je i pitanje trebamo li znati što donosi budućnost ili je u iščekivanju čekati kada jutrom otvorimo oči. Možda se život ne bi zvao takvim imenom da ga možemo prognozirati, možda ne bi imao imalo čari. Jer čemu živjeti ono što znaš. Ljudi maštaju o tome da znaju, ali vjerujem da bi se puno njih uplašilo kada bi znali što ih čeka u životu. Jednostavno ne bi znali što će sa takvim informacijama, jer u životu smo na sve spremni, osim na jednu stvar: nositi se sa životom. Učimo to cijeli život, i prolazimo životnu školu. Ona nema diploma, nema prvog niti zadnjeg razreda, nema ispita. Ili se možda samo čini da nema. Jer veliki su ispiti svaki dan, svaki sat i minut. Borimo se i uživamo u borbi.
Život postoji samo radi nas, a mi radi život. Simbioza sreće, tuge i vječnosti.