U jednom dopisivanju dobio sam e-mail sa sljedećim sadržajem:
A ovdje čini mi se više nema momaka koji cijene ono što ja jesam i što ne želim mijenjati... Nemaš pojma koje mi je to razočarenje... A ja sam samo... ha.. normalna... nikad nisam iskoristila nekoga, trudila se i trudim se svim silama da ne bolim ljude oko sebe... I uvijek ja takva (maloprije mi je jedna kolegica rekla: mlada, lijepa, pametna, dobra... cijeli svijet je tvoj) ostanem kratkih rukava... jer u mene ne treba materijalno ulagati... mene samo treba voljeti. A to je najteže...
Moj odgovor na e-mail bio je sljedeći:
Kada budem našao jednu curu koja ovako misli u mom gradu, mislim da ću se odmah zaljubiti u nju: jako su rijetke.
Sigurno dobivate puno e-mail poruka dnevno. Svaki je e-mail priča za sebe. Mala priča koja putuje kroz splet žica i na kraju promijeni svoj oblik u slova. Slova koja nas mogu tako rastužiti ili razveseliti. I tako sam ja dobio e-mail, čijeg dio i navodim. Pročitajte ga: tako je jednostavno napisan. Bježimo od osjećaja, smišljamo razne priče, i u svom tom metežu zaboravljamo voljeti. Voljeti, osjećaj koji nas čini tako sretnim, radi kojeg odletimo u nebesa. Što zapravo znači voljeti, kada bih pitao neke od vas što to znači, siguran sam da bih dobio različit odgovor: ili je to samo privid. Zapravo kako možemo voljeti osim na jedan način: iskreno. Nema drugog načina, ne postoji neiskrena ljubav, propada u startu. Nije je nikada niti bilo: bila je samo neka klica koju je ljudska izopačenost promijenila u nešto drugo. I u toj promijeni ljubav je nestala, i ostavila samo ljušturu koja ima svoj miris, i boju, nešto kao suhi, spareni pijesak. Bez trunke života. I dokle god postoji namjera pijesak će biti bez života. Kada otvorimo srce, kada damo ljubav, iz pijeska će proklijati davno zakopana iskra života, rodit će se pustinjski cvijet zvan jednim imenom: ljubav.
Post je objavljen 22.02.2005. u 15:28 sati.