Davno sam ja napisao par stvari o sebi: vidim da je vrijeme da ponovim. Dakle prvo i prvo: od svih osoba ovdje samo tri osobe mene znaju uživo, a dvije se spremaju na taj korak.
Recite vi meni, kada sve znate: što je problem prihvatiti čovjeka kakav je?
Primjer 1. Ja kažem: ja sam ateist. Za mene ne postoji Bog (pišem ga velikim slovom jer poštujem Vaša uvjerenja). Dakle ja kažem, ja sam ateist, i odmah dolaze riječi: a ti ovo , a ti ono. Kako možeš tako, kako možeš ovako. Pitam ja dotičnu što je ona i ona odgovori. Ja kažem OK: poštujem to: neću se dirati, pitat ću te što mi nije jasno: ali te NEĆU SUDITI radi toga. Ja sam u startu već bio osuđen. Ja tebe NEĆU SUDITI. Dakle , idemo dalje? Ona kaže: ja sam probala to i to, ja kažem nisam: ona odmah: a zašto nisi, a kako nisi, a to moraš? Ma što ja moram? Tko si ti da bi ti meni nešto rekla. Tko? Idemo dalje. Moja želja je da to napravimo sada i tako i tako. A tko mene nešto pita? Tko mene išta pita? I kada Plavi onda napokon progovori: e onda je Plavi govno, jer on ne razumije, on ne shvaća, on ne zna cijeniti. A cijelo vrijeme je pričan monolog. I sada Vi meni recite: kako ja mogu voljeti takvu osobu. Nikako. Niti želim niti hoću, a ponajmanje moram. Idemo dalje, korak sljedeći će donijeti nešto novo.
Kada mi dođe prva cura koja će reći :Plavi pun si mana ali radi toga te volim i kada me poljubi jer ona tako želi: onda ću kleknuti kraj nje i skinuti joj zvijezdu sa neba. Poštovat ću je više nego sebe. Voljet ću je koliko god moje srce može voljeti. Ali tek tada i samo tada: a takva cura MORA postojati, i ja ŽELIM naći. I naći ću je pa tražio do zadnjeg dana!