pjaceta

utorak, 29.03.2016.

JUTARNJI MONOLOZI

Skuhala sam kavu i sjela za stol pogledom uprtim na prazno dječje igralište. Hladno je. Sjedim i ispijam kavu u razgovoru. Sama sa sobom. Kao i inače. Najviše puta sam 'sam svoj sugovornik', vodim dnevne monologe, sama sa sobom, long day alone. Samoća mi je bliska, to je jedan dio mene, kao što mi se čini da ga ima svaki čovjek. Tišinu i samoću. Kao svoj kutak, ponekad omiljeni. Možda su najljekovitiji kad se u njima krijemo vidajući dušne rane. Mislim da sam od onih biljaka što se vole povući duboko u šumu, skriti se među lišće u sigurni zagrljaj nekog velikog stabla, nijemo gledajući nebo kako prolazi. I disati. Ponekad je to sasvim dovoljno. Disati.

Ponekad imam potrebu i govoriti, kao što je ima svaki čovjek. Jer nas to kao čini čovjekolikima, iako i druge vrste komuniciraju. Mi pričamo. Koristimo se riječima. Pričamo priče. Jer što je povijest čovjeka nego ispletena priča. Najljepši je to vez kad je uvezen sa drugim nitima, drugim ljudima isprepleten, pa sve te boje i uzorci čine jedno predivno šarenilo. Kao vrt, vrt prepun cvijeća. Kad je Bog stvarao ljude najvjerojatnije je mislio na nešto tako. Različito cvijeće koje će ga uljepšavati. Zar ne bi bilo tužno i pomalo jadno, kad bi postojala sam jedna vrsta cvijeća?! Kad bi nestao tulipan, jorgovan, karanfil, pelargonije i meni najdraže drvo mimoze. Nije da mi je najdraže, jer mi je jako puno cvijeća dragoga, ali mimoza me podsjeća na mamu, a ja sam bila njena 'mimozica'. Dijete, kad odraste, pa čak i kad ostari, uvijek nosi sa sobom u duši svoju iskonsku 'djetinjost'. Zbog nje nismo djetinjasti, već nutarnje djetinji, onako iskonski želimo iste stvari kao što smo ih željeli kao djeca – toplinu, zagrljaje, ljubav, zaštitu, sigurnost. Svi to žele. I onda se pitam zašto neka djeca ne žele to priuštiti drugoj djeci, zašto već djeca dijele ili samo vješto nesvjesno kopiraju od nas odraslih?!

Pila sam kavu i gledala na prazno dječje igralište. U školi su. Jutros je Junior ušao u vrtićku sobu bez pogovora. Kad sam izašla, gledala sam ga kroz prozor. Držao je za ruku malu Lanu, prvo su se igrali ringa-raja, a onda su šetali. Njih dvoje. Držali su se za ruke, dvogodišnjaci, i šetali oko stola, po prostoru od vrata do vrata. Držeći se za ruke. Onda su me primijetili i nalijepili svoje male nosiće na stakla velikih vrtićkih prozora i pravili one face, mahali mi i slali puse. Izašla sam prepunog srca. Moji najbolji prijatelji su dvogodišnjaci. Ti mali ljudi, samo oni imaju tu magičnu moć, da vas na trenutke iščupaju iz života i postave na neki nevidljiv oblak ljubavi. Kako je samo dobro boraviti na tom oblaku. Ispunjavajuće, zadivljujuće, blaženo. I kad je Bog stvarao ljude, najvjerojatnije ih je mislio tako stvoriti. Sretne i ispunjene.

Najljepši dio dana mi je odlazak u vrtić, ispričam se sa svojim prijateljicama, pokažu mi svoje nove haljinice, dečki automobile, izmijenimo pokoju riječ. Zdrav small talk. Maju sam zatekla na ulazu u vrtić, pitala me je – pa kuda sad ideš? Popričale smo još malo o danu, vremenu, spavanju, suncu i morskim konjićima. Onda je ušla unutra i okrenula se još jednom da mi pošalje pusu. Te njihove male puse, to su najveći darovi sa neba. Možda jedino među njima osjećam istinsku i iskonsku ljubav. Ljubav koju je najvjerojatnije Bog stvorio među ljudima, kako je on to zamišljao.

Imam uzrečicu –
Bog je na Zemlji stvorio raj.
... A onda je stvorio ljude.

A ljudi smo se sami 'stvorili'.
Sami smo se pretvorili u to što smo postali.

Jednom, dok sam prelazila pješački prijelaz na putu iz vrtića i vodila te beskrajne monologe sama sa sobom, pomislih – a sad zamisli da Bog ne postoji?!
Zamisli da Bog ne postoji?!
Kome bi se onda molili, koga bi molili za oprost, kome bi se povjeravali, tko bi stvarao ona mala čuda koja odjednom zabljesnu pred nama, i u ime koga bi ubijali?!
I da nema Boga, mislim da bi svakog čovjeka, čak i ateistu, postavili pred najteže ljudsko suočavanje samoga sa sobom – taj trenutak bi morao preuzeti potpunu odgovornost za život. Ne samo svoj, već i svega oko njega, drugih ljudi, životinja, cvijeća, polja, livada, zraka i potoka. Zamislite sad da ste odgovorni za prljavu rijeku u Indiji? „Ali, ne ja. To su oni tamo, oni su je zaprljali.“ Ali mi nosimo robu koju oni dok boje, otrove slijevaju u rijeku. Dok ovo pišem, koristim kompjuter, neki će čitati na mobitelu,… i ne pomišljam na onu djecu koja u rudnicima Afrike kopaju zlato, kobalt i sve ono što ide u te moderne sprave. I dok gledam na slici te dvogodišnjake sa šalicom u ruci sa kojim idu u rudnik, kao mali patuljci, srce mi se stegne, pa ipak dalje radim na ove sprave. Koje licemjerje. Naš komoditet smo prilagodili velikom bogatstvu nekog pojedinca, na račun onih koji nisu imali tu sreću roditi se kao bijelci u zapadnoj Europi. To ne znači da bi sad morali prestati koristiti kompjutere, već prilagoditi i omogućiti dostojan život i ostalima. Ako to znači veću cijenu spravama zbog iste cijene rada kao što je imamo mi, ili naš odlazak kopati rudu u Afriku za iste novce?! Koliko smo samo svoj komoditet, stečeni način življenja, spremni braniti opravdanjima i pri tome iskorištavati većinu onih koji nas se kao ne tiču, jer daleko od očiju… Možda nam je zato taj Bog tako daleko, jer ga ne vidimo, jer se nismo naučili gledati u srca ljudi, već samo u novčanik, kao da se krije tamo. Kako to dolar kaziva – in god we trust.

I dok tako vodim jutarnje monologe sama sa sobom, grozim se pred odgovornošću koju imam kao pojedinac naspram svijeta. I dakako, tako ljudski djetinjasto, se krijem iza riječi, isprika, izgovora. Jer je to što ljudi imamo, riječi. 'Ne bih se ja koristila računalom, ali eto moram.' I kao da produžavam agoniju onih dvogodišnjaka u Kongu, koji kao mali patuljci jutrom idu u rudnike. Dok se Lana i Junior drže za ruke. Pa se tako u tim svojim monolozima pitam, pa jesi ti normalna, tko još tako razmišlja i što uopće misliš o svijetu kad se je dovoljno ulogirati na neki portal i klikati igrice?! Ali ne mogu, tamo mi je buka, tamo su ljudi koji žele čistinu cvijeća u svom vrtu, tamo su ljudi koji ne mogu razumjeti zakonitost travnjaka – da je za održivi razvoj pčela, mrava, zlatica, tratinčica i makova, potrebno sve ono što travnjak čini travnjakom. I da se Bog skriva u ljudskim srcima. Tamo ga treba tražiti. Tamo ga treba dijeliti. Toplim riječima pažnje koje će svakom dvo godišnjaku dati osjećaj da je važan temelj ovoga svijeta, koji će mu dati osjećaj voljenja, pripadnosti i sigurnosti. Koji će onda izrasti u odraslog pedesetogodišnjaka koji će znati do dalje prenositi. Srce podijeliti.

Sjedila sam i pila tu jutarnju kavu, u tišini, u samoći. Tek povremeno se smješeći kad bih se sjetila onih malih patuljaka iz skupine Leptirića, kako se drže za ruke i plešu, kako me ispituju svojim radoznalim očima, kako nevješto pričaju, misle i grade svoj svijet. I jedino što pomišljam dok ih tako životom neobrušene gledam, kako bi samo lijepo bilo kad bi postali dobri ljudi do svih ljudi. Voljela bih se jednom ponositi tim 'mojim' patuljcima znajući da se isto tako vole, upoznavaju svijet sa vječnom radoznalošću, čude se obliku oblaka, pričaju priče o zmajevima, dijele igračke i skupa igraju u vrtu, čak i kad postanu pedesetogodišnjaci.

A oni, pedesetogodišnjaci …
„Kako je bilo na putovanju?“
„Ništa posebno.“
To je bio početak i kraj jedne komunikacije.
Na jeziku sam imala još par pitanja, zanimalo me je gdje su bili, kako ih je vrijeme poslužilo, nešto o provodu, utiscima, nekim zanimljivim dijalozima, što ih se dojmilo? Žarko me je zanimalo što im je ispunilo srca. Imala sam pitanja, koja uvijek imam pri ruci za uplove u tuđe svjetove. To su mi bila jako draga putovanja, doživjeti nešto kroz oči drugoga, naučiti nešto novo, proširiti svoje horizonte i bar par minuta preživjeti dan u nečijem drugom svijetu, u dijalogu.
Umjesto toga sam zašutjela, ugušila dašak života u sebi.

Kad ljudi ne pokazuju zanimanje za druge ljude, kad prestanu postavljati pitanja, živo se zanimati za druge ljude, tad nastupi tišina. Zatvore se vrata, uđemo svatko u svoje svjetove. Zaključamo vrata. Tako zatvorimo i prozore. Ne učimo, ne doživljavamo, ne dijelimo, ne igramo se više, ne smijemo se, ne radostimo, ne družimo se. Ono djetinje u nama postaje starikavo i mi starimo usamljeni u tišini, dok sami ispijamo kavu i vodimo beskrajne monologe jer to ispada najsigurnije i najiskrenije društvo kojega imamo. Sami sebe.

A to mi ponekad bude tužno, jer nijedna samoća nije od Boga dana kao napuštenost, zanemarivanost, isključivost, odbacivanje, već to rade samo ljudi. Tišinom ubijaju djecu u nama. Zato djeca pričamo, moramo pričati. Imamo potrebu pisati ovako duge postove. Jer nekome ih moramo ispričati, pa makar to bio samo eter. I sa Bogom tako pričamo. U beskrajnim monolozima.

- 11:53 - Komentari (19) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.03.2016.

Ovo je moja godina

Tako sam se odlučila. Ovoga momenta. Ustvari, prije koji mjesec dana jedna mi je mlada djevojka, kojoj se neizmjerno divim, kako se divim svim mladim ljudima koji su uspjeli u ovim vremenima iz škole stati na svoje noge i opstati u nekom privatnom poslu, ostvarenju svoga sna, rekla da joj je netko u horoskopu nagovijestio, da je ovo njena godina. Njena godina poslovnog uspjeha. Poslije završenog fakulteta slala je zamolbe za posao. Slala i dobivala odbijenice. A onda su počele stizati i 'dobijenice' jer pravo se ipak trebalo u nekim 'uhljeb' firmama. Naravno, posla još nije dobila, ulazila bi u te krugove, prvi, drugi, treći izborni krug do pakla. I tako je čekajući u jednom od tih krugova pomislila – hoću li ja biti sretna na tom poslu, jeli taj posao u skladu sa mojom naravi?!

Kad je shvatila, da je njena nemirna narav više navodi što dalje od uhljeba, ulovila se u klasičnu zamku između komoditeta i hrabrog istupa u nepoznato. Nekoliko dana je razmišljala, a onda je promatrajući svoje prijatelje, poznanike i ljude u svom okruženju, odlučila što bi ona htjela – imati svoju firmu. Zamolila je prijatelja da je zaposli kod sebe da nauči 'zanat'. Tako je radila besplatno, kao volonter par mjeseci. Kako je za taj posao očito i nadarena, jer potrebna je dobra komunikacija i još koje vrline, koje su nužne u radu sa ljudima, uskoro su stranke zahtijevale samo nju. Predložila mu je, da i ona uloži nešto novaca te da postanu partneri. To mu se nije svidjelo i nije mu se više ni svidjelo da radi kod njega, pa makar za džabe. Tako se je odlučila sama krenuti u svoj posao sa 26. godina. Firmu ima već šest godina, od nje živi. Samostalno. Ima svoj stan i auto. Nije se namlatila para, ali to joj i nije prioriteta. Već joj je važno raditi,biti usklađena sa tim što radi, dati sve od sebe i od toga živjeti. Dostojno i normalno. Radi puno, dan joj počinje u šest, završava u osam navečer, između ima i slobodnog, vrijeme prilagođava strankama i sebi. Našla je neki optimum za sebe. Zadovoljna je, jer se u svom poslu može koristiti i svojom strukom. Dosad joj je išlo kako-tako. Bilo je čak dana kad je razmišljala sve skupa ostaviti i zatvoriti. Iz nekog čudnog i njoj neobjašnjivog razloga, bi ipak ustrajala. Dolazile su nove stranke. Po preporuci, usmenoj. Polako se oporavila i firma i ona, sad ide. Dakako, da je puno lakše raditi za neki 'uhljeb' - redovita plaća, radni dan odmjeren od 8 do 16, bez odgovornosti, bez standby, bez straha za stranke, priliv novaca za poreze i život,… Sve je to nekako puno lakše ali zašto onda ona ipak izabire onaj teži put?! Jer joj donosi 'slobodu' odabira vlastite sudbine, životnu avanturu i neizmjerni ponos jer je sve to sama stekla. Vozile smo se u njenom autu dok mi je pričala o tim svojim dilemama, firmi, i sa osmjehom i nekom srećom, što je može vjera u nešto lijepo donijeti, izrekla – ovo će biti moja godina.

Čim je izrekla tu rečenicu, osjetila sam grč u svom stomaku, kao da netko želi poručiti i meni – to je tvoja godina. Iako, ako dobro razmislim, i ne znam što to znači. Što bi to značilo 'tvoja godina'?!

Prije koji minut sam primila tužbu, ponovo i ponovo. Već dvadeset i pet godina traje ta borba sa aparatom. Da, aparatom. To su oni roboti što ih naviješ, pa rade. To nije pravda, jer pravda bi morala odvagivati i razmišljati, i procjenjivati i biti pravedna. Ali sistem, kao takav, upravo u smislu te riječi – sistem, nikad nije takav. On šljaka kao dvotaktni motor (doslovno) - naspeš ulje, upališ iskricu, zagori i tup-tup-tup, tup. Tup (doslovno).
Svaki sistem, ako ga mislimo kao sustav koji funkcionira bez opiranja, urušavanja, a ponajviše puta ga mislimo (i samo to) kao savršeni sustav, se prije ili kasnije pokaže kao totalitarizam. Jer što je totalno, ako ne savršeno zaokruženo što bi nam omogućavalo sigurnost, bez da nam netko pokuša svojim drugačijim mislima pokvariti tu sliku savršenstva. Iako sam filozof, upravo me je taj studij naučio, da u traženju sistema koji bi opisao i razumijo ovaj svijet u totalu, lako možemo postati totalitaristi. Dakako, ako si pravi filozof, to ti se ne bi smjelo desiti, bar ne na dugi rok trajanja, jer će te prije ili kasnije probuditi onaj u tebe prirodno utkan iskonski bitak filozofije – sumnja. Moja prijateljica koja jako puno čita, promišlja i pokušava spoznati neki svijet u kojemu bi bilo 'sve po mom' (njenom), svaki put dobije koprivnjaču, kad joj postavim pitanje – a što ako nije tako,… Ne radim ja to radi neke svoje zvizdarije, već zbog promišljanja o sistemu. Kao ljubiteljski istraživač 'savršenih' sistema voljela bih vidjeti to 'savršenstvo' na djelu koje bi omogućavalo vječnu sigurnost, kao neka monoteistička religija, i u tom smislu, kao pripadnik takvog 'savršenstva' ne bih željela doživjeti razočaranje shvativši da taj sistem ne funkcionira ili da mi se usred lijepog življenja u njemu kao bubreg u loju, struši. Ali upravo to i uči filozofija, svaka ideja prije ili kasnije pervertira. Znači uruši se u samu sebe. Možda je to neki kružni tok ideja, ne bih znala reći. Problem se javlja, kad ljudi pokušavaju iznova i iznova uspostaviti neki savršeni državni sistem, a puno je lakše živjeti sa spoznajom da nema savršenog sistema, jer savršenstvo nije kategorija koja bi pripadala sistemu, osim ako nije aparat. Jer jedino stroj savršeno funkcionira ako ga tako 'preprogramiramo'. Ostali sistemi koji djeluju u prirodi, kao što je ekosustav, rast biljki, su 'nesigurni', nije ih moguće kontrolirati, pa su kao takvi u našem pojmovnom aparatu 'nesavršeni', ne možemo ih preprogramirati. Zato državni ustroj može funkcionirati samo kao prirodni sistem, koji djeluje po svom unutarnjem načelu, a ne po kontroli 'sistemskih operatera'.

No, vratimo se tom dugogodišnjem sporu koji kreće sa novom slobodom, novim sistemom koji je nastao jer je kao onaj stari 'pervertirao'. Tako su nas uvjeravali. No, moje kratko životno razdoblje imala sam dovoljno prilike da vidim djelovanje sistema i u samom startu se je taj novi uspostavio kao perverzija, čak ni početna ideja nije djelovala napredno. Nova ideja, koja je urušavala staru, bazirala se na zastarjeloj ideji, koja je već u prošlosti pokazala svoju perverziju i takva nije preživjela. Osim u krugovima moći koji su bili scenaristi naše 'slobode'. Nijedna sloboda nikad nije nastala na dijeljenju, već na udruživanju. Slobodi je imanentna kategorija mnoštva. Nikad pojedinog, jer kao takvo može jedino biti tiranija pojedinog nad slobodom mnoštva. Tako je novo nastala sloboda uvjetovala nestanak sloboda nekolicini ljudi ili čak veće nekolicine ljudi.

Svi ti 'oslobodioci' su lijepo govorili američkim školskim naglaskom – ne trebamo revoluciju, mi trebamo evoluciju. Dobili smo krvavi pokolj na Balkanu, a od evolucije nekoliko Rezolucija. Mi smo izgubili sve. Moja obitelj je izgubila sve, kao puno drugih obitelji. Nismo bili u ratnoj zoni, već mirnoj i idiličnoj državici. Pa zbog toga ne bi očekivao takav rasplet stvari. Ali… Izbrisani, banke, neustavno uzimanje nekih mirovina, elektrika iz nuklearke,… primjeri gdje se država ponaša kao Ratko Polić u onom starom jugoslavenskom filmu, kad se nađu na nekom otoku svih njih šestoro, a on stalno govori „Nisam ja odavde“. Da, to je ta politika. Ništa ne vidim, čujem, ne znam. Zato se možeš već dvadeset i pet godina tužakati sa sistemom, da bi na kraju došao do sistemskog apsurda – tuže te jer su sami zapetljali, pa tuže zbog tužbe, da opravdaju 'svoj' sistem i 'svoje' pravo. Sistem error. Čak se više ne radi ni o zastrašivanju, gubljenju osnovnih prava, već samo u dokazu moći, kako je jednom jedan činovnik rekao 'to neće dobiti' (bez ikakve pravne podloge). Takav državni sistem je aparat (dvotaktni motor sa onim tup) iznad pojedinca. Posebno ako je pojedinac 'liberalnih shvaćanja' i nije pravi. Ono Pravi, kako oni na vlasti smatraju da pravi mora izgledati. Po dužini nosa, obrazne strukture i veličini, da prostite na pučkom jeziku, muda.

Kako sam dugo godina radila u, po mom mišljenju, najodvratnijem uhljebu, vidjela sam iz prve ruke kako funkcionira sistem. Isti zakon, po kojemu nekoga nagradiš za ništa, a nekoga kazniš za nešto, što pojedinac na vlasti misli da je pogodilo njegov ego. Kad bi u svom mladenačkom poštenju i idealizmu, ukazao na propuste pravnih okvira, čak neke vrste nelegalnost, odgovor je bio – šuti i radi to što ti kažem. Takva je bila sistemska praksa. Teorija je kasnije sve opravdala jer i papir sve podnosi.
Na kraju sam dala otkaz i danas kad me pitaju – jel' ti žao? Jok, da mogu uradila bih još jednom. Žao mi je jedino što to nisam to već prije uradila. Što dalje od maloumlja, staljinističkih metoda, zabrana, ucjenjivanja, ustrahivanja,… sve u ime slobode, demokracije i samostalnosti te suverenosti. I tko ju je provodio? Klinci bez škola, bez pameti, morala i ikakvog osjećaja za stvarnost. Njihova jedina referencija je bila da su bili u nekoj službi. Radili za nekog vođu. Jedino što su dobro znali je bilo, lajati kao vjerni psi. A oni drugi, zbog kojih me je duša boljela, oni koje sam cijenila kao stručnjake, na kraju su se pokazali pa ne baš previše stručni. Referencija završene škole, ne znači nužno i stručnost. Kao što rekoh, papir sve podnosi.

Ta 92. u Sloveniji nije bila ništa drugačije od 46. u Jugoslaviji. Pa i kasnije. Najveće zlo su nanosili frustrirani ljudi koji su se dočepali vlasti, bez škola, bez znanja, bez radnih navika, čija je jedina radna navika bila kako pokazati moć, tko je tu vlast. Akumulacija kapitala, doslovno.
Danas imam naviku reći –'boj se vratara', onih koji na braniku svoga posla uzmu sebi previše o-vlasti, pa znaju i opandrčiti jer je on tu vlast. Takvi ljudi uvijek izgmižu iz povijesti i sjednu na stolice te vladaju strahom, onim strahom da im ne bi tko pokazao kako to Gogolj kaže, njihovo ružno lice u ogledalu. Oni su vlast i njima se moraš klanjati, po njihovo moraš razmišljati. Ne samo ti, već i ti, pa i ti u zadnjem redu, ma svi – bez pogovora. Kako sam danas na jednom blogu pročitala – 'trebalo bi imati dva svijeta jedan za njih i jedan za nas'. (naravno da se podjela radi među kao lijevo i desno orijentiranim). Dva svijeta?! Zgrozila sam se. Ti to stvarno? Jeli ti sebe uopće čuješ? Tako bi trebalo izgledati ovo novo demokratsko, otvoreno društvo, pluralizam?! Sigurna sam, da bi rekla odlučno – da. Slijedeći korak bi bio eliminiranje svih koji drukčije misle (pa bi se ih tako 'maklo' u njihov svijet), koji imaju svoje mišljenje i koji ne slijede 'naredbi' sa vrha kako treba misliti. Vodič kroz život u nacionalnoj histeriji, nacionalna verzija svete knjige Moga boja.

Ovih godina puno pričamo, ja i moj otac o politici, povijesti, geografiji. Imam sreću jer zna puno toga, prati i neiscrpan je izvor informacija iz bliže povijesti. Sad nekako kroz njega upoznajem i gene svojih obadvijeh porodica pa i onih daljih, već pomalo povijesnih. Bilo je tu i 'pravih' i onih 'liberalnih shvaćanja'. I uvijek se je pokazalo – jednom pravi, uvijek pravi. Jednom 'liberalnih shvaćanja', uvijek liberalnih shvaćanja. Bilo koja vlast da dođe na oblast, uvijek se slijedi svoja imanentna filozofija.

Pričao mi je tako tata o jednom događaju iz svog života te 1966. godine. Kako to biva među ljudima, kolegama, onim naprednijim i onim nazadnijim, i onim malim ljudima što imaju potrebu uništavati tuđe živote jer se osjećaju manji, ne sposobniji ili tek jalniji, ljubomorniji, tko bi ga znao što ih navodi u takvim mislima, nekome naštetiti. Tako je nastala ta jedna zvrčka, zbog koje je otac dobio u kartoteku zapis – ima liberalna shvaćanja. S obzirom da se radilo o 66. godini, dobro je u životu i prošao, mogao je zaglaviti na nekom 'službenom putu'. Kasnije su ga prozivali i slovenskim nacionalistom. Da bi danas bio od tih istih ljudi prozivan jugo nostalgičarom. Da, to je moj 'pedigre', svjesna sam okolnosti u koju sam rođena i mislim da drukčije ne bih mogla izabrati, niti bih htjela.

Kako je tako moj život prolazio u sjeni svih tih događanja, naučila sam se biti tiha, ne govoriti to što mislim, jer kako je jednom Jergović u jednom intervju za slovenski tjednik na temu knjige Otac u jednoj (sad iz konteksta izvedenoj) rečenici rekao – 'Kroz povijest najbolje prođeš ako si neprimjetan'. Usvojila sam odmah tu rečenicu jer bi tako zvučala i moja maksima preživljavanja svih ovih godina, neka samo oni mene ne primijete, pa se neće obrušavati na mene zbog 'pedigrea' ili bilo čega što im zasmeta. U stilu - šuti i neće ti se ništa dogoditi. (zar to ne zvuči zlokobno)

No, dakako. Ne možeš iz svoje kože i mimo svoga gena – naslijedila sam taj gen 'liberalnih shvaćanja' i to je jako zeznut gen. Nikad nikome po ćejfu.

Prije neki dan sam pročitala pismo novinara i blogera što ima stranicu People of NewYork (Brandon Stanton), koji je pisao otvoreno pismo Trampu i rekao – I try my hardest not to be political. Ali to više nije političko pitanje, već moralno. - Da, točno to. Nije više vrijeme za biti apolitičan. Nemoguće je biti apolitičan jer te sinovi revolucije progutaše u čas trena. Zato se ne smije više šutjeti, skrivati svoje misli u strahu od rulje koja će te kamenovati komentarima i svakojakim nazivima jer ne razmišljaš kao oni. Jer nisi jedan od njih, a poznata je krilatica po kojoj funkcioniraju – ako nisi sa nama, onda si protiv nas. I nikako im ne možeš objasniti, da ako nisi sa njima, nisi protiv njih, već ti se po onoj divnoj dalmatinskoj uzrečici – ebe živo. I to me u ovim vremenima jako ljuti, da mi ne dozvoljavaju da mi se ebe živo, već me uvlače u politiku. Pa u sebi tiho psujem onog zoona politicona, ne možeš mu pobjeći, pa i da trčiš brže od svijetlosti.

Uz Brandona sam shvatila da ne mogu više glumiti gljivu na zelenim travnjacima Beverly Hillsa i da se moram spustiti i upustiti na pjacu, i to onu grčku. Moje životno 'skrivanje' u nadi samo da preživim povijest svoga života, više nije moguće. Možda je prestalo postojati onoga dana kad sam krenula pisati ovaj blog. U stanju kakvo sad vlada ovim područjima, ovim državama, regijama, mislim da je postalo čak i nemoguće. Nema više ni vremena ni snabdijevanja biti apolitičan. Jer je politika duboko u koračala u polje moralnosti, humanosti, prava, sloboda ... U koračala, da. Po mom skromnom i životnom iskustvu, koraka već dvadeset i pet godina. Suptilno ali ipak strumno. Ajnc, cvaj.

I svih ovih dvadeset i pet godina ja u jednoj evropskoj, razvijenoj, samostalnoj državi živim u strahu. Šutim čak i na nepravde, na koje se moj kućni 'liberalnih shvaćanja' uredno javlja i zbog toga sam stalno pod nekim stresom, u strahu 'od kud će sad udariti'. No, jedno me je život naučio, da čak i oni koji su u sistemu 'vratari pravilnosti' kroz neko određeno vrijeme, životno iskustvo, shvate ta liberalna shvaćanja pa im postanu i bliska, ali 'vratari na recepcijama političke selendre' to nikad ne mogu shvatiti. Jednima ćeš uvijek biti naopak jer nećeš svirati u isti rog. Trubiti.

Pa sam tako, kad sam zaprimila pismo dragih kolega, osjetila neki intuitivni osjet u stomaku – ne možete me više zastrašiti, ne možete mi više uzeti ono što ste mi već uzeli. I odjednom mi je postalo čak malo i smiješno jer ne osjetih strah, već tragikomediju svoga života. Sloboda je ništa ne imati, u materijalnom smislu, a sve nositi u sebi kao svoj duh, koji može podnijeti i njih tako male, bezdušne. Mogu ih razumjeti, iz svih svojih iskustava i promišljanja, mogu razumjeti svakog tog malog čovjeka, ali ga ne mogu opravdati. Jer ako se nešto opravdava kao legalno, to ne znači da je i moralno. Tu je točka gdje bi moralo društvo znanja poraditi ako već želi učiti u školama etiku, kritičko razmišljanje i osnove otvorenog društva kao državljanski odgoj . Nema opravdanja za uskraćivanje ljudskih prava, jednakosti pred zakonom, …

I zahvalna sam kolegama na ovoj tužbi, sa njom su me oslobodili straha. Ne samo za materijalno, za to me već odavno nije strah, već i za egzistencijalno, pa i za sam život. A ono najvažnije, oslobađaju me 'zavjeta šutnje', onog osnovnog mi straha, zbog kojeg dođoh na hrvatski blog, umjesto na neki slovenski medij, straha od pisanja. Na kraju krajeva, samo su mi potvrdili da je i moja odluka o napuštanju uhljeba bila najbolja moguća odluka, pa štogod moje prijateljice o tome mislile. I na kraju, gledajući priču moje mlade prijateljice, tako mlade, a već tako 'pametne' u svojim životnim odlukama, shvatih da moja nemirna i radoznala narav, moja 'liberalna shvaćanja' nisu kompatibilna sa sistemskom naravi jednog programiranog aparata. Device not compatible.

Ne znam otkud taj osjet da je ovo moja godina, ali što god vi mislili, ja tako nekako osjećam duboko u sebi.

- 09:35 - Komentari (15) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.03.2016.

svemir od slova

Željela bih jednom pisati ozbiljno. Onako, za oprave. Za sad se samo šalim, igram se slova. Tri u redu, glava u neredu. Dobro je to. Jer pospremajući nered razvijamo zen. Pa nam se čini da ako dobro usavršimo to zenovstvo moći ćemo naći mir svoj svakidašnji.

Pisanjem se borim protiv svojih nemira. Sa njim putujem kamo do sada nisam još kročila. Sa njim istražujem neistraženi svemir nakupljenih slova u nama. Ponekad mi se čini da ni u nesvijesti nismo svjesni kako puno toga nosimo u sebi. Nosimo samo-svojstveno, a da nismo nikome uzeli, oduzeli. Nema potrebe posuđivati, jer sve imamo. Sva slova. Njih 30 i nekoliko pride u drugim jezicima. I sa tom nekolicinom mi smo sposobni, spremni i nadahnuti udahnuti život jednom cijelom novom sazviježđu. Novoj priči, pjesmi, knjizi. Zar to nije čudo? Zar to nije najveće čarobnjaštvo pisanja, od 30 znakova stvoriti lik, koji oživi pred našim očima?!

I onda kažu - pih, neš' ti, to mogu i ja. Da, svatko to može. Svatko sastavlja na svoj način. Svoj svemir. Nemire slaže u sve-mir.

Za sad se samo šalim. Slažem slova po redu u red za pet, za doručak. Kad porastem napisati ću recept od slova za ručak i večeru u šest. Da nahranim sve svoje nemire i strahove u ljubavi pisanja. Jer pisanje je, kako polako ipak uočavam, način disanja.

- 21:53 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 08.03.2016.

samo žena

Sretan Dan žena!
Trst je naš!
Preko vode, do slobode!
Bolje grob, nego rob!

Riječi, ustvari parole. Slogani. Propagandne poruke.

Sve važne stvari smo sveli na jedan bojni poklik, kojeg prepričavamo, izgovaramo, kao onu motivacijsku – 'svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem' I pazi sad - stvarno očekujemo da ćemo napredovati ili što promijeniti u svom životu samo izgovarajući tu parolu, rečenicu, uzrečicu, motivacijski slogan, pozitivnu afirmaciju.

I tako pričamo, riječi bacamo u nebo gdje se gube među drugim riječima i onda kad nas zaspu kao kiša, probudimo se iz sanjarenja i shvatimo da nijedna propagandna poruka, pa zvala se ona pozitivna afirmacija ili motivacijski slogan ili tek uzrečica, neće ništa promijeniti. Tako je, kao je. Dan žena gore, dole, vi će te kao žena i danas otići na posao, raditi k'o crnac, doći doma i opet raditi k'o crnac, i prije nego što odete spavati – još malo raditi k'o crnac. Jer... rad oslobađa :D
Pa vam stoga mogu jedino poželjeti - Sretan vam žensko rintajući dan!
Nasmijte se same sebi, nazdravite si čašom finog vina i dobro razmislite kako odgajate svoje sinove. cerek

A što se tiče parola - Trst odavno više nije naš, kažu da nije ni Talijanski, da su ga preuzeli novi trgovci, Kinezi. Trst je Kineski! 'Preko vode do slobode' sanjaju još samo ratom napaćeni narodi, oni koji riskiraju svoje živote na sumnjivim brodicama, gumenim čamcima pokušavajući 'preplivati' 'zadužena k'o grčka' more, pa talijansko, pa na kraju krajeva i sve naše rijeke od Pireja do Berlina. I kad se dočepaju te slobode, neki se ipak odluče vratiti u svoj nespokoj, jer je bolji?! Jer je prevelika kulturološka razlika, različit mentalni sklop i svjetonazor. Iako smo si u nekom trenutku bili slični, u ljudskom, humanom, sad smo se tako jako odaljili u svojoj ekonomskoj neljudskosti. A ljudi, globalno smo svi postali robovi, pa teško od-ustajemo iz svojih stambenih grobova, umrtvljenih poslova i zagrobnih razgovora preko interneta. Borbe više nema, „Borba“ je 1991. ugašena i privatizirana. Zato valjda sad imamo samo još privatne i para vojske, a borbe protiv ugnjetavanja 'ni za lijeka'.

Žene smo dobile pravo glasa, mogućnost izobrazbe, radna mjesta, plaće, ali... kad pogledamo sve te pridobijene tijekovine, i one su se promijenile...
Svijet se je promijenio. Ne nužno na bolje.
Kako vidim, bar ne za žene. Žena je uistinu počela raditi, graditi karijeru, stjecati naobrazbu, postala je manje/više aktivni član društva ali pri tome je kod njenih klasičnih domorodnih zaduženja sve ostalo isto. Njena satnica je postala veća, zahtjevnija, duža, za manje novca. Uz novu poslovnu karijeru, ona je i dalje ostala uvježbavati svoju karijeru vrsne kućanice, savršene majke/odgajateljice i tiptop ljubavnice. U svemu što je radila morala je postati ne samo bolja, već odlična, jer danas samo još to broji. Odličnost. Dodana vrijednost. Ako si samo nešto malo manje, to ne broji. Ako ne sjaš dovoljno svijetlo, ti kao zvijezda ne postojiš. Ako se kao žena ne blještiš u kućnoj čistoći, radinosti, blještavom radnom okruženju, svim svojim nametnutim izvan poslovnim aktivnostima, prijateljstvima, ljubavima, muževima, … ti ne postojiš. Danas je sve što sja, ipak zlato. Tako se misli. Tako se radi. Ističe se, nameće se, ocjenjuje u namjeri poništavanja, … Plačeš – 'ružna si, kad plačeš'; tužna si – 'ideš mi na živce'(to se ne kaže, to se pokaže), želiš pričati – 'šuti', trebaš pomoć – 'ali meni je teško, dapače još teže', … I onda shvatiš da što god napraviš, kakogod da si dobra, lijepa i pametna, uvijek će ti naći manu i sa njom te poniziti. Tako ti daje do znanja da nisi jedina, da on tako poseban treba nešto bolje od obične kućanice, nešto sjajnije, nešto čemu se ljudi dive kao njegovom imovinskom stanju. Tako prestaneš biti Žena, posebna, jedinstvena, nekom muškarcu sve na svijetu. Postaneš roba, auto koji se voza, artikl na polici gdje se uzimaju samo oni sa zvučnim imenom, Barilla. A svi znamo – Silenzio, ora parla Barilla. Tako me je Barilla nadglasala, pa sam postala samo stari zaprašeni artikl na polici. Ušutjela sam. Moj glas je bio nerazumljiv, a ja nevidljiva. Moje ječanje je bilo kao pištanje ekspres lonca koje ga je strašno nerviralo pa je rado odlazio u drugu sobu, van, dalje, prepuštajući se tišini i maštanju o nekom drugom životu.

Ne znam, kad se je to desilo. Ali nikad se prije nisam osjećala zakinuta kao žena u društvu. Ni u vrtiću, ni u školi, pa čak ni kasnije na fakultetu, iako je jedan profesor rekao – da žene nemaju što raditi u filozofiji. Nasmijah se, nisam ga shvaćala ozbiljno. Jer u mojoj su obitelji muškarci znali raditi ženske poslove. Ženama su uvijek pomagali, mijenjali su pelene, bojali su stan, kuhali su kašice, vodili djecu na izlete u šumu pokazivajući im drenjke, paprat, divlji češnjak,… Za Dan žena, mama je dobivala cvijeće, ne samo od nas djece, dobila je buket ili samo ružu od tate. Taj dan bi obavezno otišli na večeru, negdje na ples (jer mama je obožavala ples, iako tati to nije bilo nešto, htio ju je razveseliti). Isti scenarij je bio i za njene rođendane, samo što je tada dobila i poklon, nešto što je željela, izabrala onako potajno, pa bi je onda on time iznenadio. Radio je stvari za koje je znao da ih voli, jer ju je volio. Nije mu bilo teško, iako mu se ponekad nije dalo ili nešto do toga baš i nije previše volio, ali za nju, za ljubav, za voljenu ženu koja ga je pratila na svim njegovim putovima, bodrila, brinula ne samo za djecu, njega, već i njegove roditelje, ... Za nju je znao preskakati planine.
Odrasla sam uz sliku da je biti žena, majka, baka, nešto ne odviše lako, ali uz potporu i ljubav muža, okoline, društva, sve je dosta lakše. Da se sav trud i napor, ne samo 'isplati' kad vidiš zadovoljna lica i osmjehe, već da se cijeni, da se poštuje i to pokazuje malim pažnjama. Poanta je bila – obradovati čovjeka, razveseliti. Za to nisu bili potrebni veliki pokloni, veliki zahvati, velike riječi, već samo malo mašte i ljubavi.

Danas sam ja žena, majka,… za sve sama. Možda to znači 'samo žena', biti za sve sam?! Radni dan mi počinje u šest, završava u deset, isprepleten je kuhanjem, pranjem, pelenama, usisavanjem, pospremanjem, sa svim kućanskim poslovima, sa svim drugim obavezama i brigom o djetetu, koji zbog nedostatka drugih ljudi u našem životu, većinu vremena provede sa mnom i prema tome očekuje da se sa njim puno više bavim. Obožavam vrtić, luda sam za tetama u vrtiću jer je to jedino vrijeme kad mogu doma oprati kosu, prozore, zavjese, kad mogu skuhati, ispeći i zašiti u miru bez uplitanja jednog dvogodišnjaka koji sve hoće probati, vidjeti i posložiti kuhinjsko posuđe u dnevnoj sobi na kauču i onda reći – a, ulje?! I potrčati po ulje.

U biti, kad sad ovako dobro pomislim – ja vam ne postojim. Sve ovo što radim nitko ne vidi. Jer ja sam SAMO majka. Pa vam stoga ovo pišem iz nekog zagrobnog ženskog života. Zaboravljena od prijatelja, ljubavnika, muževa,… U tim smo godinama, kad su djeca svih ovih 'mojih' nabrojanih odrasla, pa su oni sad u 'drugoj' mladosti, konačno slobodni za izlaske, putovanja, druženja, za ostvarivanje svega onoga što nisu mogli prije te im stoga ne pada na pamet družiti se sa jednim slinavim malim nosom, torbom punom pelena i stalnih uzvika – pazi, pasti ćeš! Zbog toga više nisam ni ona stara 'draga prijateljica', jer nemam vremena slušati, analizirati, bodriti sve one njihove probleme, pitanja i životne situacije, satima uz sav moj angažman. Ustvari, nikako im nisam od koristi. Nemam čak ni posao, pa da imam kakvu vezu koja bi im omogućila nekakav prosperitet. Ja sam SAMO majka, ne korisna jer se sa mnom više nitko ne može okoristiti, niti imam nešto za razmjenu, nit sam itko važan, nit sam… ma ustvari ja sam samo mama. Koju pokušava društvo na svakom koraku sa svim svojim zahtjevima, zakonima, uredbama, knjigama ... uvjeriti da je treće razredni član društva.
A akademska sfera, to je posebna priča. Možda se onaj profesor i nije baš šalio. Možemo se mi žene obrazovati ali smo ipak naspram svojih muških kolega nekako zakinute. Dok obadvoji imamo dijete, njihovu djecu odgajaju njihove žene i oni marljivo uče, a mi smo same i za odgoj i za učenje. Kad ne stignemo obaviti u roku sve što i oni, moramo pisati obrazloženja, pravdati se, ponižavati u svojoj intimnosti ne bi li nam dali još malo dodatnog vremena.

I onda me pitaju ono glupo pitanje – jesi koga upoznala?! Odgovaram već pomalo iritirana – Kada? U kojem dijelu dana i gdje imam vremena?! Čak ni poštara ne vidim, jer nema razloga da zvoni. Drugi pozvoniti neće. Nitko se ne gubi u mom kvartu. I inače, budimo realni – tko bi normalan želio biti sa ženom u godinama (svi bi radije mlađe, jer je slađe) a uz to još sa malim djetetom (kojih su se oni konačno 'oslobodili' i ne bi još jednom prolazili školovanje i zapošljavanje)?! Nema takvog muškarca, pa čak ni oca. Jesam li rekla, da sam i u menopauzi?! O, da. Konačno mi je toplo. Zima mi više nije problem, nosim kratke rukave. Noću spavam gola. Ali eto, ni tu više nisam korisna, čak ni za jednog mlađeg bez potomaka, jer rodna mi je dob prošla. (važno da me je zgazil zadnji vlak zubo )

Moja realnost biti žena, nije baš svijetla. Ali po prirodi sam optimista, čak i kad vidim svijetlo u tunelu, a glasa se sa ču-ču. cerek

Realnost ovoga dana, kad žene širom svijeta slave (tako se bar glase nerealni naslovi u novima) bit će jedan običan dan. Radni. Nema odmora, dok traje obnova. Nema poštede na radu, pa čak i kad si bolestan. Nema pomoći, nema sluha, nema tona. Sa tim dodatkom da mi čak itko čestita, zahvali, jer mi već godinama ne čestitaju. Da mi neće pokloniti cvijet, izvesti me na romantičnu večeru, pogledati onim pogledom punim divljenja, zagrliti i zahvaliti nekom iznenađujućom gestom, jer mi već godinama to ne poklanjaju. S toga mi Dan žena izgleda pomalo smiješno, jer je u našem društvu nažalost puno više žena kao što sam ja, samohranih i samih, a jako malo onakvih kakva je bila moja majka – voljenih, poštivanih i cijenjenih. Koju muškarac gleda onim posebnim pogledom, divljenjem.

Da ne budem ne zahvalna, hvala na svim virtualnim čestitkama, lijepim riječima, .. Ali skužajte, to su sve samo parole. Koje mi neće promijeniti život, koje mi neće pokazati da sam voljena Žena, koje mi neće reći – ma, Pjaceta, svaka čast na hrabrosti, ludosti i zaslužuješ ogroman buket poljskog cvijeća, dvodnevni romantični izlet u Toskani i svaku večer zagrljaj uz lijepe riječi prije spavanja. A sve to propraćeno uz ljubavni pogled divljenja. Zato jer sam Žena. SAMO žena.

Muškarci, budite danas djelotvorni, uljepšajte svojoj ženi dan, napravite nešto iznimno i iznenadite je! A žene, vi ste moje heroine, ja vam se divim svaki dan, sa svakom neprospavanom noći, sa svakim opranim pijatom, sa svakom razbijenom čašom, sa svakim propalim poslovnim planom, uspjehom, tugom, ispisanom emocijom, … ja Vam se divim jer ste sposobne biti SVE.

Sve u jednom, to je pravo značenje onog - 'samo' žena.

Živili!