pjaceta

svemir od slova

Željela bih jednom pisati ozbiljno. Onako, za oprave. Za sad se samo šalim, igram se slova. Tri u redu, glava u neredu. Dobro je to. Jer pospremajući nered razvijamo zen. Pa nam se čini da ako dobro usavršimo to zenovstvo moći ćemo naći mir svoj svakidašnji.

Pisanjem se borim protiv svojih nemira. Sa njim putujem kamo do sada nisam još kročila. Sa njim istražujem neistraženi svemir nakupljenih slova u nama. Ponekad mi se čini da ni u nesvijesti nismo svjesni kako puno toga nosimo u sebi. Nosimo samo-svojstveno, a da nismo nikome uzeli, oduzeli. Nema potrebe posuđivati, jer sve imamo. Sva slova. Njih 30 i nekoliko pride u drugim jezicima. I sa tom nekolicinom mi smo sposobni, spremni i nadahnuti udahnuti život jednom cijelom novom sazviježđu. Novoj priči, pjesmi, knjizi. Zar to nije čudo? Zar to nije najveće čarobnjaštvo pisanja, od 30 znakova stvoriti lik, koji oživi pred našim očima?!

I onda kažu - pih, neš' ti, to mogu i ja. Da, svatko to može. Svatko sastavlja na svoj način. Svoj svemir. Nemire slaže u sve-mir.

Za sad se samo šalim. Slažem slova po redu u red za pet, za doručak. Kad porastem napisati ću recept od slova za ručak i večeru u šest. Da nahranim sve svoje nemire i strahove u ljubavi pisanja. Jer pisanje je, kako polako ipak uočavam, način disanja.