Pregled posta

JUTARNJI MONOLOZI

Skuhala sam kavu i sjela za stol pogledom uprtim na prazno dječje igralište. Hladno je. Sjedim i ispijam kavu u razgovoru. Sama sa sobom. Kao i inače. Najviše puta sam 'sam svoj sugovornik', vodim dnevne monologe, sama sa sobom, long day alone. Samoća mi je bliska, to je jedan dio mene, kao što mi se čini da ga ima svaki čovjek. Tišinu i samoću. Kao svoj kutak, ponekad omiljeni. Možda su najljekovitiji kad se u njima krijemo vidajući dušne rane. Mislim da sam od onih biljaka što se vole povući duboko u šumu, skriti se među lišće u sigurni zagrljaj nekog velikog stabla, nijemo gledajući nebo kako prolazi. I disati. Ponekad je to sasvim dovoljno. Disati.

Ponekad imam potrebu i govoriti, kao što je ima svaki čovjek. Jer nas to kao čini čovjekolikima, iako i druge vrste komuniciraju. Mi pričamo. Koristimo se riječima. Pričamo priče. Jer što je povijest čovjeka nego ispletena priča. Najljepši je to vez kad je uvezen sa drugim nitima, drugim ljudima isprepleten, pa sve te boje i uzorci čine jedno predivno šarenilo. Kao vrt, vrt prepun cvijeća. Kad je Bog stvarao ljude najvjerojatnije je mislio na nešto tako. Različito cvijeće koje će ga uljepšavati. Zar ne bi bilo tužno i pomalo jadno, kad bi postojala sam jedna vrsta cvijeća?! Kad bi nestao tulipan, jorgovan, karanfil, pelargonije i meni najdraže drvo mimoze. Nije da mi je najdraže, jer mi je jako puno cvijeća dragoga, ali mimoza me podsjeća na mamu, a ja sam bila njena 'mimozica'. Dijete, kad odraste, pa čak i kad ostari, uvijek nosi sa sobom u duši svoju iskonsku 'djetinjost'. Zbog nje nismo djetinjasti, već nutarnje djetinji, onako iskonski želimo iste stvari kao što smo ih željeli kao djeca – toplinu, zagrljaje, ljubav, zaštitu, sigurnost. Svi to žele. I onda se pitam zašto neka djeca ne žele to priuštiti drugoj djeci, zašto već djeca dijele ili samo vješto nesvjesno kopiraju od nas odraslih?!

Pila sam kavu i gledala na prazno dječje igralište. U školi su. Jutros je Junior ušao u vrtićku sobu bez pogovora. Kad sam izašla, gledala sam ga kroz prozor. Držao je za ruku malu Lanu, prvo su se igrali ringa-raja, a onda su šetali. Njih dvoje. Držali su se za ruke, dvogodišnjaci, i šetali oko stola, po prostoru od vrata do vrata. Držeći se za ruke. Onda su me primijetili i nalijepili svoje male nosiće na stakla velikih vrtićkih prozora i pravili one face, mahali mi i slali puse. Izašla sam prepunog srca. Moji najbolji prijatelji su dvogodišnjaci. Ti mali ljudi, samo oni imaju tu magičnu moć, da vas na trenutke iščupaju iz života i postave na neki nevidljiv oblak ljubavi. Kako je samo dobro boraviti na tom oblaku. Ispunjavajuće, zadivljujuće, blaženo. I kad je Bog stvarao ljude, najvjerojatnije ih je mislio tako stvoriti. Sretne i ispunjene.

Najljepši dio dana mi je odlazak u vrtić, ispričam se sa svojim prijateljicama, pokažu mi svoje nove haljinice, dečki automobile, izmijenimo pokoju riječ. Zdrav small talk. Maju sam zatekla na ulazu u vrtić, pitala me je – pa kuda sad ideš? Popričale smo još malo o danu, vremenu, spavanju, suncu i morskim konjićima. Onda je ušla unutra i okrenula se još jednom da mi pošalje pusu. Te njihove male puse, to su najveći darovi sa neba. Možda jedino među njima osjećam istinsku i iskonsku ljubav. Ljubav koju je najvjerojatnije Bog stvorio među ljudima, kako je on to zamišljao.

Imam uzrečicu –
Bog je na Zemlji stvorio raj.
... A onda je stvorio ljude.





A ljudi smo se sami 'stvorili'.
Sami smo se pretvorili u to što smo postali.

Jednom, dok sam prelazila pješački prijelaz na putu iz vrtića i vodila te beskrajne monologe sama sa sobom, pomislih – a sad zamisli da Bog ne postoji?!
Zamisli da Bog ne postoji?!
Kome bi se onda molili, koga bi molili za oprost, kome bi se povjeravali, tko bi stvarao ona mala čuda koja odjednom zabljesnu pred nama, i u ime koga bi ubijali?!
I da nema Boga, mislim da bi svakog čovjeka, čak i ateistu, postavili pred najteže ljudsko suočavanje samoga sa sobom – taj trenutak bi morao preuzeti potpunu odgovornost za život. Ne samo svoj, već i svega oko njega, drugih ljudi, životinja, cvijeća, polja, livada, zraka i potoka. Zamislite sad da ste odgovorni za prljavu rijeku u Indiji? „Ali, ne ja. To su oni tamo, oni su je zaprljali.“ Ali mi nosimo robu koju oni dok boje, otrove slijevaju u rijeku. Dok ovo pišem, koristim kompjuter, neki će čitati na mobitelu,… i ne pomišljam na onu djecu koja u rudnicima Afrike kopaju zlato, kobalt i sve ono što ide u te moderne sprave. I dok gledam na slici te dvogodišnjake sa šalicom u ruci sa kojim idu u rudnik, kao mali patuljci, srce mi se stegne, pa ipak dalje radim na ove sprave. Koje licemjerje. Naš komoditet smo prilagodili velikom bogatstvu nekog pojedinca, na račun onih koji nisu imali tu sreću roditi se kao bijelci u zapadnoj Europi. To ne znači da bi sad morali prestati koristiti kompjutere, već prilagoditi i omogućiti dostojan život i ostalima. Ako to znači veću cijenu spravama zbog iste cijene rada kao što je imamo mi, ili naš odlazak kopati rudu u Afriku za iste novce?! Koliko smo samo svoj komoditet, stečeni način življenja, spremni braniti opravdanjima i pri tome iskorištavati većinu onih koji nas se kao ne tiču, jer daleko od očiju… Možda nam je zato taj Bog tako daleko, jer ga ne vidimo, jer se nismo naučili gledati u srca ljudi, već samo u novčanik, kao da se krije tamo. Kako to dolar kaziva – in god we trust.

I dok tako vodim jutarnje monologe sama sa sobom, grozim se pred odgovornošću koju imam kao pojedinac naspram svijeta. I dakako, tako ljudski djetinjasto, se krijem iza riječi, isprika, izgovora. Jer je to što ljudi imamo, riječi. 'Ne bih se ja koristila računalom, ali eto moram.' I kao da produžavam agoniju onih dvogodišnjaka u Kongu, koji kao mali patuljci jutrom idu u rudnike. Dok se Lana i Junior drže za ruke. Pa se tako u tim svojim monolozima pitam, pa jesi ti normalna, tko još tako razmišlja i što uopće misliš o svijetu kad se je dovoljno ulogirati na neki portal i klikati igrice?! Ali ne mogu, tamo mi je buka, tamo su ljudi koji žele čistinu cvijeća u svom vrtu, tamo su ljudi koji ne mogu razumjeti zakonitost travnjaka – da je za održivi razvoj pčela, mrava, zlatica, tratinčica i makova, potrebno sve ono što travnjak čini travnjakom. I da se Bog skriva u ljudskim srcima. Tamo ga treba tražiti. Tamo ga treba dijeliti. Toplim riječima pažnje koje će svakom dvo godišnjaku dati osjećaj da je važan temelj ovoga svijeta, koji će mu dati osjećaj voljenja, pripadnosti i sigurnosti. Koji će onda izrasti u odraslog pedesetogodišnjaka koji će znati do dalje prenositi. Srce podijeliti.

Sjedila sam i pila tu jutarnju kavu, u tišini, u samoći. Tek povremeno se smješeći kad bih se sjetila onih malih patuljaka iz skupine Leptirića, kako se drže za ruke i plešu, kako me ispituju svojim radoznalim očima, kako nevješto pričaju, misle i grade svoj svijet. I jedino što pomišljam dok ih tako životom neobrušene gledam, kako bi samo lijepo bilo kad bi postali dobri ljudi do svih ljudi. Voljela bih se jednom ponositi tim 'mojim' patuljcima znajući da se isto tako vole, upoznavaju svijet sa vječnom radoznalošću, čude se obliku oblaka, pričaju priče o zmajevima, dijele igračke i skupa igraju u vrtu, čak i kad postanu pedesetogodišnjaci.

A oni, pedesetogodišnjaci …
„Kako je bilo na putovanju?“
„Ništa posebno.“
To je bio početak i kraj jedne komunikacije.
Na jeziku sam imala još par pitanja, zanimalo me je gdje su bili, kako ih je vrijeme poslužilo, nešto o provodu, utiscima, nekim zanimljivim dijalozima, što ih se dojmilo? Žarko me je zanimalo što im je ispunilo srca. Imala sam pitanja, koja uvijek imam pri ruci za uplove u tuđe svjetove. To su mi bila jako draga putovanja, doživjeti nešto kroz oči drugoga, naučiti nešto novo, proširiti svoje horizonte i bar par minuta preživjeti dan u nečijem drugom svijetu, u dijalogu.
Umjesto toga sam zašutjela, ugušila dašak života u sebi.

Kad ljudi ne pokazuju zanimanje za druge ljude, kad prestanu postavljati pitanja, živo se zanimati za druge ljude, tad nastupi tišina. Zatvore se vrata, uđemo svatko u svoje svjetove. Zaključamo vrata. Tako zatvorimo i prozore. Ne učimo, ne doživljavamo, ne dijelimo, ne igramo se više, ne smijemo se, ne radostimo, ne družimo se. Ono djetinje u nama postaje starikavo i mi starimo usamljeni u tišini, dok sami ispijamo kavu i vodimo beskrajne monologe jer to ispada najsigurnije i najiskrenije društvo kojega imamo. Sami sebe.

A to mi ponekad bude tužno, jer nijedna samoća nije od Boga dana kao napuštenost, zanemarivanost, isključivost, odbacivanje, već to rade samo ljudi. Tišinom ubijaju djecu u nama. Zato djeca pričamo, moramo pričati. Imamo potrebu pisati ovako duge postove. Jer nekome ih moramo ispričati, pa makar to bio samo eter. I sa Bogom tako pričamo. U beskrajnim monolozima.





Post je objavljen 29.03.2016. u 11:53 sati.