pjaceta

samo žena

Sretan Dan žena!
Trst je naš!
Preko vode, do slobode!
Bolje grob, nego rob!

Riječi, ustvari parole. Slogani. Propagandne poruke.

Sve važne stvari smo sveli na jedan bojni poklik, kojeg prepričavamo, izgovaramo, kao onu motivacijsku – 'svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem' I pazi sad - stvarno očekujemo da ćemo napredovati ili što promijeniti u svom životu samo izgovarajući tu parolu, rečenicu, uzrečicu, motivacijski slogan, pozitivnu afirmaciju.

I tako pričamo, riječi bacamo u nebo gdje se gube među drugim riječima i onda kad nas zaspu kao kiša, probudimo se iz sanjarenja i shvatimo da nijedna propagandna poruka, pa zvala se ona pozitivna afirmacija ili motivacijski slogan ili tek uzrečica, neće ništa promijeniti. Tako je, kao je. Dan žena gore, dole, vi će te kao žena i danas otići na posao, raditi k'o crnac, doći doma i opet raditi k'o crnac, i prije nego što odete spavati – još malo raditi k'o crnac. Jer... rad oslobađa :D
Pa vam stoga mogu jedino poželjeti - Sretan vam žensko rintajući dan!
Nasmijte se same sebi, nazdravite si čašom finog vina i dobro razmislite kako odgajate svoje sinove.

A što se tiče parola - Trst odavno više nije naš, kažu da nije ni Talijanski, da su ga preuzeli novi trgovci, Kinezi. Trst je Kineski! 'Preko vode do slobode' sanjaju još samo ratom napaćeni narodi, oni koji riskiraju svoje živote na sumnjivim brodicama, gumenim čamcima pokušavajući 'preplivati' 'zadužena k'o grčka' more, pa talijansko, pa na kraju krajeva i sve naše rijeke od Pireja do Berlina. I kad se dočepaju te slobode, neki se ipak odluče vratiti u svoj nespokoj, jer je bolji?! Jer je prevelika kulturološka razlika, različit mentalni sklop i svjetonazor. Iako smo si u nekom trenutku bili slični, u ljudskom, humanom, sad smo se tako jako odaljili u svojoj ekonomskoj neljudskosti. A ljudi, globalno smo svi postali robovi, pa teško od-ustajemo iz svojih stambenih grobova, umrtvljenih poslova i zagrobnih razgovora preko interneta. Borbe više nema, „Borba“ je 1991. ugašena i privatizirana. Zato valjda sad imamo samo još privatne i para vojske, a borbe protiv ugnjetavanja 'ni za lijeka'.

Žene smo dobile pravo glasa, mogućnost izobrazbe, radna mjesta, plaće, ali... kad pogledamo sve te pridobijene tijekovine, i one su se promijenile...
Svijet se je promijenio. Ne nužno na bolje.
Kako vidim, bar ne za žene. Žena je uistinu počela raditi, graditi karijeru, stjecati naobrazbu, postala je manje/više aktivni član društva ali pri tome je kod njenih klasičnih domorodnih zaduženja sve ostalo isto. Njena satnica je postala veća, zahtjevnija, duža, za manje novca. Uz novu poslovnu karijeru, ona je i dalje ostala uvježbavati svoju karijeru vrsne kućanice, savršene majke/odgajateljice i tiptop ljubavnice. U svemu što je radila morala je postati ne samo bolja, već odlična, jer danas samo još to broji. Odličnost. Dodana vrijednost. Ako si samo nešto malo manje, to ne broji. Ako ne sjaš dovoljno svijetlo, ti kao zvijezda ne postojiš. Ako se kao žena ne blještiš u kućnoj čistoći, radinosti, blještavom radnom okruženju, svim svojim nametnutim izvan poslovnim aktivnostima, prijateljstvima, ljubavima, muževima, … ti ne postojiš. Danas je sve što sja, ipak zlato. Tako se misli. Tako se radi. Ističe se, nameće se, ocjenjuje u namjeri poništavanja, … Plačeš – 'ružna si, kad plačeš'; tužna si – 'ideš mi na živce'(to se ne kaže, to se pokaže), želiš pričati – 'šuti', trebaš pomoć – 'ali meni je teško, dapače još teže', … I onda shvatiš da što god napraviš, kakogod da si dobra, lijepa i pametna, uvijek će ti naći manu i sa njom te poniziti. Tako ti daje do znanja da nisi jedina, da on tako poseban treba nešto bolje od obične kućanice, nešto sjajnije, nešto čemu se ljudi dive kao njegovom imovinskom stanju. Tako prestaneš biti Žena, posebna, jedinstvena, nekom muškarcu sve na svijetu. Postaneš roba, auto koji se voza, artikl na polici gdje se uzimaju samo oni sa zvučnim imenom, Barilla. A svi znamo – Silenzio, ora parla Barilla. Tako me je Barilla nadglasala, pa sam postala samo stari zaprašeni artikl na polici. Ušutjela sam. Moj glas je bio nerazumljiv, a ja nevidljiva. Moje ječanje je bilo kao pištanje ekspres lonca koje ga je strašno nerviralo pa je rado odlazio u drugu sobu, van, dalje, prepuštajući se tišini i maštanju o nekom drugom životu.


Ne znam, kad se je to desilo. Ali nikad se prije nisam osjećala zakinuta kao žena u društvu. Ni u vrtiću, ni u školi, pa čak ni kasnije na fakultetu, iako je jedan profesor rekao – da žene nemaju što raditi u filozofiji. Nasmijah se, nisam ga shvaćala ozbiljno. Jer u mojoj su obitelji muškarci znali raditi ženske poslove. Ženama su uvijek pomagali, mijenjali su pelene, bojali su stan, kuhali su kašice, vodili djecu na izlete u šumu pokazivajući im drenjke, paprat, divlji češnjak,… Za Dan žena, mama je dobivala cvijeće, ne samo od nas djece, dobila je buket ili samo ružu od tate. Taj dan bi obavezno otišli na večeru, negdje na ples (jer mama je obožavala ples, iako tati to nije bilo nešto, htio ju je razveseliti). Isti scenarij je bio i za njene rođendane, samo što je tada dobila i poklon, nešto što je željela, izabrala onako potajno, pa bi je onda on time iznenadio. Radio je stvari za koje je znao da ih voli, jer ju je volio. Nije mu bilo teško, iako mu se ponekad nije dalo ili nešto do toga baš i nije previše volio, ali za nju, za ljubav, za voljenu ženu koja ga je pratila na svim njegovim putovima, bodrila, brinula ne samo za djecu, njega, već i njegove roditelje, ... Za nju je znao preskakati planine.
Odrasla sam uz sliku da je biti žena, majka, baka, nešto ne odviše lako, ali uz potporu i ljubav muža, okoline, društva, sve je dosta lakše. Da se sav trud i napor, ne samo 'isplati' kad vidiš zadovoljna lica i osmjehe, već da se cijeni, da se poštuje i to pokazuje malim pažnjama. Poanta je bila – obradovati čovjeka, razveseliti. Za to nisu bili potrebni veliki pokloni, veliki zahvati, velike riječi, već samo malo mašte i ljubavi.





Danas sam ja žena, majka,… za sve sama. Možda to znači 'samo žena', biti za sve sam?! Radni dan mi počinje u šest, završava u deset, isprepleten je kuhanjem, pranjem, pelenama, usisavanjem, pospremanjem, sa svim kućanskim poslovima, sa svim drugim obavezama i brigom o djetetu, koji zbog nedostatka drugih ljudi u našem životu, većinu vremena provede sa mnom i prema tome očekuje da se sa njim puno više bavim. Obožavam vrtić, luda sam za tetama u vrtiću jer je to jedino vrijeme kad mogu doma oprati kosu, prozore, zavjese, kad mogu skuhati, ispeći i zašiti u miru bez uplitanja jednog dvogodišnjaka koji sve hoće probati, vidjeti i posložiti kuhinjsko posuđe u dnevnoj sobi na kauču i onda reći – a, ulje?! I potrčati po ulje.

U biti, kad sad ovako dobro pomislim – ja vam ne postojim. Sve ovo što radim nitko ne vidi. Jer ja sam SAMO majka. Pa vam stoga ovo pišem iz nekog zagrobnog ženskog života. Zaboravljena od prijatelja, ljubavnika, muževa,… U tim smo godinama, kad su djeca svih ovih 'mojih' nabrojanih odrasla, pa su oni sad u 'drugoj' mladosti, konačno slobodni za izlaske, putovanja, druženja, za ostvarivanje svega onoga što nisu mogli prije te im stoga ne pada na pamet družiti se sa jednim slinavim malim nosom, torbom punom pelena i stalnih uzvika – pazi, pasti ćeš! Zbog toga više nisam ni ona stara 'draga prijateljica', jer nemam vremena slušati, analizirati, bodriti sve one njihove probleme, pitanja i životne situacije, satima uz sav moj angažman. Ustvari, nikako im nisam od koristi. Nemam čak ni posao, pa da imam kakvu vezu koja bi im omogućila nekakav prosperitet. Ja sam SAMO majka, ne korisna jer se sa mnom više nitko ne može okoristiti, niti imam nešto za razmjenu, nit sam itko važan, nit sam… ma ustvari ja sam samo mama. Koju pokušava društvo na svakom koraku sa svim svojim zahtjevima, zakonima, uredbama, knjigama ... uvjeriti da je treće razredni član društva.
A akademska sfera, to je posebna priča. Možda se onaj profesor i nije baš šalio. Možemo se mi žene obrazovati ali smo ipak naspram svojih muških kolega nekako zakinute. Dok obadvoji imamo dijete, njihovu djecu odgajaju njihove žene i oni marljivo uče, a mi smo same i za odgoj i za učenje. Kad ne stignemo obaviti u roku sve što i oni, moramo pisati obrazloženja, pravdati se, ponižavati u svojoj intimnosti ne bi li nam dali još malo dodatnog vremena.

I onda me pitaju ono glupo pitanje – jesi koga upoznala?! Odgovaram već pomalo iritirana – Kada? U kojem dijelu dana i gdje imam vremena?! Čak ni poštara ne vidim, jer nema razloga da zvoni. Drugi pozvoniti neće. Nitko se ne gubi u mom kvartu. I inače, budimo realni – tko bi normalan želio biti sa ženom u godinama (svi bi radije mlađe, jer je slađe) a uz to još sa malim djetetom (kojih su se oni konačno 'oslobodili' i ne bi još jednom prolazili školovanje i zapošljavanje)?! Nema takvog muškarca, pa čak ni oca. Jesam li rekla, da sam i u menopauzi?! O, da. Konačno mi je toplo. Zima mi više nije problem, nosim kratke rukave. Noću spavam gola. Ali eto, ni tu više nisam korisna, čak ni za jednog mlađeg bez potomaka, jer rodna mi je dob prošla. (važno da me je zgazil zadnji vlak )


Moja realnost biti žena, nije baš svijetla. Ali po prirodi sam optimista, čak i kad vidim svijetlo u tunelu, a glasa se sa ču-ču.

Realnost ovoga dana, kad žene širom svijeta slave (tako se bar glase nerealni naslovi u novima) bit će jedan običan dan. Radni. Nema odmora, dok traje obnova. Nema poštede na radu, pa čak i kad si bolestan. Nema pomoći, nema sluha, nema tona. Sa tim dodatkom da mi čak itko čestita, zahvali, jer mi već godinama ne čestitaju. Da mi neće pokloniti cvijet, izvesti me na romantičnu večeru, pogledati onim pogledom punim divljenja, zagrliti i zahvaliti nekom iznenađujućom gestom, jer mi već godinama to ne poklanjaju. S toga mi Dan žena izgleda pomalo smiješno, jer je u našem društvu nažalost puno više žena kao što sam ja, samohranih i samih, a jako malo onakvih kakva je bila moja majka – voljenih, poštivanih i cijenjenih. Koju muškarac gleda onim posebnim pogledom, divljenjem.

Da ne budem ne zahvalna, hvala na svim virtualnim čestitkama, lijepim riječima, .. Ali skužajte, to su sve samo parole. Koje mi neće promijeniti život, koje mi neće pokazati da sam voljena Žena, koje mi neće reći – ma, Pjaceta, svaka čast na hrabrosti, ludosti i zaslužuješ ogroman buket poljskog cvijeća, dvodnevni romantični izlet u Toskani i svaku večer zagrljaj uz lijepe riječi prije spavanja. A sve to propraćeno uz ljubavni pogled divljenja. Zato jer sam Žena. SAMO žena.

Muškarci, budite danas djelotvorni, uljepšajte svojoj ženi dan, napravite nešto iznimno i iznenadite je! A žene, vi ste moje heroine, ja vam se divim svaki dan, sa svakom neprospavanom noći, sa svakim opranim pijatom, sa svakom razbijenom čašom, sa svakim propalim poslovnim planom, uspjehom, tugom, ispisanom emocijom, … ja Vam se divim jer ste sposobne biti SVE.

Sve u jednom, to je pravo značenje onog - 'samo' žena.


Živili!