Tako sam se odlučila. Ovoga momenta. Ustvari, prije koji mjesec dana jedna mi je mlada djevojka, kojoj se neizmjerno divim, kako se divim svim mladim ljudima koji su uspjeli u ovim vremenima iz škole stati na svoje noge i opstati u nekom privatnom poslu, ostvarenju svoga sna, rekla da joj je netko u horoskopu nagovijestio, da je ovo njena godina. Njena godina poslovnog uspjeha. Poslije završenog fakulteta slala je zamolbe za posao. Slala i dobivala odbijenice. A onda su počele stizati i 'dobijenice' jer pravo se ipak trebalo u nekim 'uhljeb' firmama. Naravno, posla još nije dobila, ulazila bi u te krugove, prvi, drugi, treći izborni krug do pakla. I tako je čekajući u jednom od tih krugova pomislila – hoću li ja biti sretna na tom poslu, jeli taj posao u skladu sa mojom naravi?!
Kad je shvatila, da je njena nemirna narav više navodi što dalje od uhljeba, ulovila se u klasičnu zamku između komoditeta i hrabrog istupa u nepoznato. Nekoliko dana je razmišljala, a onda je promatrajući svoje prijatelje, poznanike i ljude u svom okruženju, odlučila što bi ona htjela – imati svoju firmu. Zamolila je prijatelja da je zaposli kod sebe da nauči 'zanat'. Tako je radila besplatno, kao volonter par mjeseci. Kako je za taj posao očito i nadarena, jer potrebna je dobra komunikacija i još koje vrline, koje su nužne u radu sa ljudima, uskoro su stranke zahtijevale samo nju. Predložila mu je, da i ona uloži nešto novaca te da postanu partneri. To mu se nije svidjelo i nije mu se više ni svidjelo da radi kod njega, pa makar za džabe. Tako se je odlučila sama krenuti u svoj posao sa 26. godina. Firmu ima već šest godina, od nje živi. Samostalno. Ima svoj stan i auto. Nije se namlatila para, ali to joj i nije prioriteta. Već joj je važno raditi,biti usklađena sa tim što radi, dati sve od sebe i od toga živjeti. Dostojno i normalno. Radi puno, dan joj počinje u šest, završava u osam navečer, između ima i slobodnog, vrijeme prilagođava strankama i sebi. Našla je neki optimum za sebe. Zadovoljna je, jer se u svom poslu može koristiti i svojom strukom. Dosad joj je išlo kako-tako. Bilo je čak dana kad je razmišljala sve skupa ostaviti i zatvoriti. Iz nekog čudnog i njoj neobjašnjivog razloga, bi ipak ustrajala. Dolazile su nove stranke. Po preporuci, usmenoj. Polako se oporavila i firma i ona, sad ide. Dakako, da je puno lakše raditi za neki 'uhljeb' - redovita plaća, radni dan odmjeren od 8 do 16, bez odgovornosti, bez standby, bez straha za stranke, priliv novaca za poreze i život,… Sve je to nekako puno lakše ali zašto onda ona ipak izabire onaj teži put?! Jer joj donosi 'slobodu' odabira vlastite sudbine, životnu avanturu i neizmjerni ponos jer je sve to sama stekla. Vozile smo se u njenom autu dok mi je pričala o tim svojim dilemama, firmi, i sa osmjehom i nekom srećom, što je može vjera u nešto lijepo donijeti, izrekla – ovo će biti moja godina.
Čim je izrekla tu rečenicu, osjetila sam grč u svom stomaku, kao da netko želi poručiti i meni – to je tvoja godina. Iako, ako dobro razmislim, i ne znam što to znači. Što bi to značilo 'tvoja godina'?!
Prije koji minut sam primila tužbu, ponovo i ponovo. Već dvadeset i pet godina traje ta borba sa aparatom. Da, aparatom. To su oni roboti što ih naviješ, pa rade. To nije pravda, jer pravda bi morala odvagivati i razmišljati, i procjenjivati i biti pravedna. Ali sistem, kao takav, upravo u smislu te riječi – sistem, nikad nije takav. On šljaka kao dvotaktni motor (doslovno) - naspeš ulje, upališ iskricu, zagori i tup-tup-tup, tup. Tup (doslovno).
Svaki sistem, ako ga mislimo kao sustav koji funkcionira bez opiranja, urušavanja, a ponajviše puta ga mislimo (i samo to) kao savršeni sustav, se prije ili kasnije pokaže kao totalitarizam. Jer što je totalno, ako ne savršeno zaokruženo što bi nam omogućavalo sigurnost, bez da nam netko pokuša svojim drugačijim mislima pokvariti tu sliku savršenstva. Iako sam filozof, upravo me je taj studij naučio, da u traženju sistema koji bi opisao i razumijo ovaj svijet u totalu, lako možemo postati totalitaristi. Dakako, ako si pravi filozof, to ti se ne bi smjelo desiti, bar ne na dugi rok trajanja, jer će te prije ili kasnije probuditi onaj u tebe prirodno utkan iskonski bitak filozofije – sumnja. Moja prijateljica koja jako puno čita, promišlja i pokušava spoznati neki svijet u kojemu bi bilo 'sve po mom' (njenom), svaki put dobije koprivnjaču, kad joj postavim pitanje – a što ako nije tako,… Ne radim ja to radi neke svoje zvizdarije, već zbog promišljanja o sistemu. Kao ljubiteljski istraživač 'savršenih' sistema voljela bih vidjeti to 'savršenstvo' na djelu koje bi omogućavalo vječnu sigurnost, kao neka monoteistička religija, i u tom smislu, kao pripadnik takvog 'savršenstva' ne bih željela doživjeti razočaranje shvativši da taj sistem ne funkcionira ili da mi se usred lijepog življenja u njemu kao bubreg u loju, struši. Ali upravo to i uči filozofija, svaka ideja prije ili kasnije pervertira. Znači uruši se u samu sebe. Možda je to neki kružni tok ideja, ne bih znala reći. Problem se javlja, kad ljudi pokušavaju iznova i iznova uspostaviti neki savršeni državni sistem, a puno je lakše živjeti sa spoznajom da nema savršenog sistema, jer savršenstvo nije kategorija koja bi pripadala sistemu, osim ako nije aparat. Jer jedino stroj savršeno funkcionira ako ga tako 'preprogramiramo'. Ostali sistemi koji djeluju u prirodi, kao što je ekosustav, rast biljki, su 'nesigurni', nije ih moguće kontrolirati, pa su kao takvi u našem pojmovnom aparatu 'nesavršeni', ne možemo ih preprogramirati. Zato državni ustroj može funkcionirati samo kao prirodni sistem, koji djeluje po svom unutarnjem načelu, a ne po kontroli 'sistemskih operatera'.
No, vratimo se tom dugogodišnjem sporu koji kreće sa novom slobodom, novim sistemom koji je nastao jer je kao onaj stari 'pervertirao'. Tako su nas uvjeravali. No, moje kratko životno razdoblje imala sam dovoljno prilike da vidim djelovanje sistema i u samom startu se je taj novi uspostavio kao perverzija, čak ni početna ideja nije djelovala napredno. Nova ideja, koja je urušavala staru, bazirala se na zastarjeloj ideji, koja je već u prošlosti pokazala svoju perverziju i takva nije preživjela. Osim u krugovima moći koji su bili scenaristi naše 'slobode'. Nijedna sloboda nikad nije nastala na dijeljenju, već na udruživanju. Slobodi je imanentna kategorija mnoštva. Nikad pojedinog, jer kao takvo može jedino biti tiranija pojedinog nad slobodom mnoštva. Tako je novo nastala sloboda uvjetovala nestanak sloboda nekolicini ljudi ili čak veće nekolicine ljudi.
Svi ti 'oslobodioci' su lijepo govorili američkim školskim naglaskom – ne trebamo revoluciju, mi trebamo evoluciju. Dobili smo krvavi pokolj na Balkanu, a od evolucije nekoliko Rezolucija. Mi smo izgubili sve. Moja obitelj je izgubila sve, kao puno drugih obitelji. Nismo bili u ratnoj zoni, već mirnoj i idiličnoj državici. Pa zbog toga ne bi očekivao takav rasplet stvari. Ali… Izbrisani, banke, neustavno uzimanje nekih mirovina, elektrika iz nuklearke,… primjeri gdje se država ponaša kao Ratko Polić u onom starom jugoslavenskom filmu, kad se nađu na nekom otoku svih njih šestoro, a on stalno govori „Nisam ja odavde“. Da, to je ta politika. Ništa ne vidim, čujem, ne znam. Zato se možeš već dvadeset i pet godina tužakati sa sistemom, da bi na kraju došao do sistemskog apsurda – tuže te jer su sami zapetljali, pa tuže zbog tužbe, da opravdaju 'svoj' sistem i 'svoje' pravo. Sistem error. Čak se više ne radi ni o zastrašivanju, gubljenju osnovnih prava, već samo u dokazu moći, kako je jednom jedan činovnik rekao 'to neće dobiti' (bez ikakve pravne podloge). Takav državni sistem je aparat (dvotaktni motor sa onim tup) iznad pojedinca. Posebno ako je pojedinac 'liberalnih shvaćanja' i nije pravi. Ono Pravi, kako oni na vlasti smatraju da pravi mora izgledati. Po dužini nosa, obrazne strukture i veličini, da prostite na pučkom jeziku, muda.
Kako sam dugo godina radila u, po mom mišljenju, najodvratnijem uhljebu, vidjela sam iz prve ruke kako funkcionira sistem. Isti zakon, po kojemu nekoga nagradiš za ništa, a nekoga kazniš za nešto, što pojedinac na vlasti misli da je pogodilo njegov ego. Kad bi u svom mladenačkom poštenju i idealizmu, ukazao na propuste pravnih okvira, čak neke vrste nelegalnost, odgovor je bio – šuti i radi to što ti kažem. Takva je bila sistemska praksa. Teorija je kasnije sve opravdala jer i papir sve podnosi.
Na kraju sam dala otkaz i danas kad me pitaju – jel' ti žao? Jok, da mogu uradila bih još jednom. Žao mi je jedino što to nisam to već prije uradila. Što dalje od maloumlja, staljinističkih metoda, zabrana, ucjenjivanja, ustrahivanja,… sve u ime slobode, demokracije i samostalnosti te suverenosti. I tko ju je provodio? Klinci bez škola, bez pameti, morala i ikakvog osjećaja za stvarnost. Njihova jedina referencija je bila da su bili u nekoj službi. Radili za nekog vođu. Jedino što su dobro znali je bilo, lajati kao vjerni psi. A oni drugi, zbog kojih me je duša boljela, oni koje sam cijenila kao stručnjake, na kraju su se pokazali pa ne baš previše stručni. Referencija završene škole, ne znači nužno i stručnost. Kao što rekoh, papir sve podnosi.
Ta 92. u Sloveniji nije bila ništa drugačije od 46. u Jugoslaviji. Pa i kasnije. Najveće zlo su nanosili frustrirani ljudi koji su se dočepali vlasti, bez škola, bez znanja, bez radnih navika, čija je jedina radna navika bila kako pokazati moć, tko je tu vlast. Akumulacija kapitala, doslovno.
Danas imam naviku reći –'boj se vratara', onih koji na braniku svoga posla uzmu sebi previše o-vlasti, pa znaju i opandrčiti jer je on tu vlast. Takvi ljudi uvijek izgmižu iz povijesti i sjednu na stolice te vladaju strahom, onim strahom da im ne bi tko pokazao kako to Gogolj kaže, njihovo ružno lice u ogledalu. Oni su vlast i njima se moraš klanjati, po njihovo moraš razmišljati. Ne samo ti, već i ti, pa i ti u zadnjem redu, ma svi – bez pogovora. Kako sam danas na jednom blogu pročitala – 'trebalo bi imati dva svijeta jedan za njih i jedan za nas'. (naravno da se podjela radi među kao lijevo i desno orijentiranim). Dva svijeta?! Zgrozila sam se. Ti to stvarno? Jeli ti sebe uopće čuješ? Tako bi trebalo izgledati ovo novo demokratsko, otvoreno društvo, pluralizam?! Sigurna sam, da bi rekla odlučno – da. Slijedeći korak bi bio eliminiranje svih koji drukčije misle (pa bi se ih tako 'maklo' u njihov svijet), koji imaju svoje mišljenje i koji ne slijede 'naredbi' sa vrha kako treba misliti. Vodič kroz život u nacionalnoj histeriji, nacionalna verzija svete knjige Moga boja.
Ovih godina puno pričamo, ja i moj otac o politici, povijesti, geografiji. Imam sreću jer zna puno toga, prati i neiscrpan je izvor informacija iz bliže povijesti. Sad nekako kroz njega upoznajem i gene svojih obadvijeh porodica pa i onih daljih, već pomalo povijesnih. Bilo je tu i 'pravih' i onih 'liberalnih shvaćanja'. I uvijek se je pokazalo – jednom pravi, uvijek pravi. Jednom 'liberalnih shvaćanja', uvijek liberalnih shvaćanja. Bilo koja vlast da dođe na oblast, uvijek se slijedi svoja imanentna filozofija.
Pričao mi je tako tata o jednom događaju iz svog života te 1966. godine. Kako to biva među ljudima, kolegama, onim naprednijim i onim nazadnijim, i onim malim ljudima što imaju potrebu uništavati tuđe živote jer se osjećaju manji, ne sposobniji ili tek jalniji, ljubomorniji, tko bi ga znao što ih navodi u takvim mislima, nekome naštetiti. Tako je nastala ta jedna zvrčka, zbog koje je otac dobio u kartoteku zapis – ima liberalna shvaćanja. S obzirom da se radilo o 66. godini, dobro je u životu i prošao, mogao je zaglaviti na nekom 'službenom putu'. Kasnije su ga prozivali i slovenskim nacionalistom. Da bi danas bio od tih istih ljudi prozivan jugo nostalgičarom. Da, to je moj 'pedigre', svjesna sam okolnosti u koju sam rođena i mislim da drukčije ne bih mogla izabrati, niti bih htjela.
Kako je tako moj život prolazio u sjeni svih tih događanja, naučila sam se biti tiha, ne govoriti to što mislim, jer kako je jednom Jergović u jednom intervju za slovenski tjednik na temu knjige Otac u jednoj (sad iz konteksta izvedenoj) rečenici rekao – 'Kroz povijest najbolje prođeš ako si neprimjetan'. Usvojila sam odmah tu rečenicu jer bi tako zvučala i moja maksima preživljavanja svih ovih godina, neka samo oni mene ne primijete, pa se neće obrušavati na mene zbog 'pedigrea' ili bilo čega što im zasmeta. U stilu - šuti i neće ti se ništa dogoditi. (zar to ne zvuči zlokobno)
No, dakako. Ne možeš iz svoje kože i mimo svoga gena – naslijedila sam taj gen 'liberalnih shvaćanja' i to je jako zeznut gen. Nikad nikome po ćejfu.
Prije neki dan sam pročitala pismo novinara i blogera što ima stranicu People of NewYork (Brandon Stanton), koji je pisao otvoreno pismo Trampu i rekao – I try my hardest not to be political. Ali to više nije političko pitanje, već moralno. - Da, točno to. Nije više vrijeme za biti apolitičan. Nemoguće je biti apolitičan jer te sinovi revolucije progutaše u čas trena. Zato se ne smije više šutjeti, skrivati svoje misli u strahu od rulje koja će te kamenovati komentarima i svakojakim nazivima jer ne razmišljaš kao oni. Jer nisi jedan od njih, a poznata je krilatica po kojoj funkcioniraju – ako nisi sa nama, onda si protiv nas. I nikako im ne možeš objasniti, da ako nisi sa njima, nisi protiv njih, već ti se po onoj divnoj dalmatinskoj uzrečici – ebe živo. I to me u ovim vremenima jako ljuti, da mi ne dozvoljavaju da mi se ebe živo, već me uvlače u politiku. Pa u sebi tiho psujem onog zoona politicona, ne možeš mu pobjeći, pa i da trčiš brže od svijetlosti.
Uz Brandona sam shvatila da ne mogu više glumiti gljivu na zelenim travnjacima Beverly Hillsa i da se moram spustiti i upustiti na pjacu, i to onu grčku. Moje životno 'skrivanje' u nadi samo da preživim povijest svoga života, više nije moguće. Možda je prestalo postojati onoga dana kad sam krenula pisati ovaj blog. U stanju kakvo sad vlada ovim područjima, ovim državama, regijama, mislim da je postalo čak i nemoguće. Nema više ni vremena ni snabdijevanja biti apolitičan. Jer je politika duboko u koračala u polje moralnosti, humanosti, prava, sloboda ... U koračala, da. Po mom skromnom i životnom iskustvu, koraka već dvadeset i pet godina. Suptilno ali ipak strumno. Ajnc, cvaj.
I svih ovih dvadeset i pet godina ja u jednoj evropskoj, razvijenoj, samostalnoj državi živim u strahu. Šutim čak i na nepravde, na koje se moj kućni 'liberalnih shvaćanja' uredno javlja i zbog toga sam stalno pod nekim stresom, u strahu 'od kud će sad udariti'. No, jedno me je život naučio, da čak i oni koji su u sistemu 'vratari pravilnosti' kroz neko određeno vrijeme, životno iskustvo, shvate ta liberalna shvaćanja pa im postanu i bliska, ali 'vratari na recepcijama političke selendre' to nikad ne mogu shvatiti. Jednima ćeš uvijek biti naopak jer nećeš svirati u isti rog. Trubiti.
Pa sam tako, kad sam zaprimila pismo dragih kolega, osjetila neki intuitivni osjet u stomaku – ne možete me više zastrašiti, ne možete mi više uzeti ono što ste mi već uzeli. I odjednom mi je postalo čak malo i smiješno jer ne osjetih strah, već tragikomediju svoga života. Sloboda je ništa ne imati, u materijalnom smislu, a sve nositi u sebi kao svoj duh, koji može podnijeti i njih tako male, bezdušne. Mogu ih razumjeti, iz svih svojih iskustava i promišljanja, mogu razumjeti svakog tog malog čovjeka, ali ga ne mogu opravdati. Jer ako se nešto opravdava kao legalno, to ne znači da je i moralno. Tu je točka gdje bi moralo društvo znanja poraditi ako već želi učiti u školama etiku, kritičko razmišljanje i osnove otvorenog društva kao državljanski odgoj . Nema opravdanja za uskraćivanje ljudskih prava, jednakosti pred zakonom, …
I zahvalna sam kolegama na ovoj tužbi, sa njom su me oslobodili straha. Ne samo za materijalno, za to me već odavno nije strah, već i za egzistencijalno, pa i za sam život. A ono najvažnije, oslobađaju me 'zavjeta šutnje', onog osnovnog mi straha, zbog kojeg dođoh na hrvatski blog, umjesto na neki slovenski medij, straha od pisanja. Na kraju krajeva, samo su mi potvrdili da je i moja odluka o napuštanju uhljeba bila najbolja moguća odluka, pa štogod moje prijateljice o tome mislile. I na kraju, gledajući priču moje mlade prijateljice, tako mlade, a već tako 'pametne' u svojim životnim odlukama, shvatih da moja nemirna i radoznala narav, moja 'liberalna shvaćanja' nisu kompatibilna sa sistemskom naravi jednog programiranog aparata. Device not compatible.
Ne znam otkud taj osjet da je ovo moja godina, ali što god vi mislili, ja tako nekako osjećam duboko u sebi.
Post je objavljen 24.03.2016. u 09:35 sati.