pjaceta

sad

Danas sam napisala post i mislila ga objaviti. Kad sam ga htjela objaviti, vidjela sam da stoji već jedan neobjavljen post u redu. Nisam objavila nijedan. Ne znam zašto ta nerazumna potreba, nešto objaviti?!

Onda sam shvatila da je ta potreba po objavljivanju, više potreba okrenuti novu stranicu, ostaviti prazan post, a onda odmoriti. Odmoriti od komentiranja, čitanja, pa i pisanja. Odaljiti se od nečega što ti zna u trenu pokvariti dan, rastužiti te. I stalno tako, kao da hrčak mora danju trčati. To ga ubija. Onda to nije dobro mjesto.
Vračati se takvom istom, je loše nadanje da će biti drukčije. Zašto misliš da će se išta promijeniti, ako stalno činiš isto?!

Jednom treba stati i izaći iz začaranog kruga. Treba.

Posvetiti se onome što je zaista važno i što ti može donijeti nešto novo, davati onim ljudima kojima to nešto i znači te se ne razbacivati dragocjenom energijom i slobodnim vremenom kao da ćeš živjeti tristo godina.

Postaviti na noge, na drukčiji način, krenuti iz nova. A ne stajati, čekati i plivati leđno kao da si na odmoru...

Jednom treba krenuti. Možda je najbolje reći – sad, i ne okretati se.

Sad.