pjaceta

nedjelja, 31.01.2016.

mjesec dana Nove

Prošlo je mjesec dana od onog ushićenja Sretna Nova, samo mjesec dana od »sretna i berićetna«, »Nova će biti bolja« i svih onih prognoza renomiranih astrologa i ostalih zvjezdoznalaca, kako će bajno izgledati Nova.
Prošlo je tek trideset dana dok se meni pričinjava puno više. Kao da traje pet tisuća godina i da nije ništa Novija, svečanija, bolja, ma čak ni naprednija. Da je samo jedna obična godina u nizu brojeva. Možda čak nalik na neku već davno prošlu.
Recimo onako od oka, kao lutrija, 1131. godina.

Ne znam kako je ta godina izgledala, kako su ljudi tada živjeli, jeli postojala negdje neka 'pjaceta' koja se nije mogla dovoljno načuditi ljudskoj uvrnutosti?! I sve mi se čini, džabe 'pjacetice' napisane knjige, promišljeni stavovi, nacionalne biblioteke, znanstvene knjižnice, sve već viđeno, doživljeno, napisano, promišljeno jer dok je vijeka i čovjeka, uvijek su bili ljudi svakojaki, politika izdajica naroda, a narod bos i izigran.
Uvijek su bili ti neki 'novi klinci' kojima se nisu sviđali oni stari, onako frojdovski zapisano, uvijek je bio na djelu 'ubojica očeva', detronizacija nove tronizacije. King is death, long live the queen.
Tako je bilo i te 1131. Bio je vladar koji se bojao vlastitog roda da mu zasjednu 'dvore', one divne ustoličene stolice, vjekovne uhljebe, pa se sjetio to malo razrijediti, pogubiti, očistiti. Oslijepio je brata i njegovog sina, koji pobjegoše. No, kad je vladar umirao, kako nije imao nasljednika loze, odluči potražiti nećaka, onog malog slijepog dječaka, te mu ostaviti ustoličenu stolicu. Kako zbog sljepoće nije mogao vladati, vladar je pio. Imao je puno slobodnog vremena, nikakvih zanimacija, i bio je 'uhljebljen', što li je drugo mogao raditi, već dokoličarsko lokati. Ipak je lakše piti, nego gajiti kupus i kelj. Umjesto njega je vladala njegova žena. Njih dvoje su se razmnožili, pa su njihovi potomci vladali još sto i kusur godina. Onda su opet došli neki novi klinci. I tako ide povijest, klin se klinom izbija, a svi se oni kujče.

Uvijek je bilo vladara i raje, jer jedan bez drugoga ne postoje. Ovu simbiozu grubo narušavaju svi oni 'slobodni strijelci' kojima nije važno ni gospodstvo, ni robovstvo, pa čak ni za šaku vlastitog života. Gospodari nisu voljeli te 'slobodnjake' koje isto nazivaše robovima, a koji su odmicali njihovoj kontroli, a robovi nisu voljeli te 'druge robove' koji su odmicali vladarevoj kontroli jer ih je to zbunjivalo, zbunjivalo je red i poredak simbioze. Velikog oca i malog sina. U krugu tople, čak vruče klime doma i domovine.
Šaka vlastita života slobodnih strijelaca nikad nije bila ništa drugo no tek šaka, nikad njihov život nije bio puno vrjedniji, bar ne za vladare, pa ni za robove, jer su životi tih 'drugih' i 'drugorazrednih' bili tek glasovi birača, brojke, 'uredski materijal' za veliki birokratski aparat briselskog aparatčika.

I kad bi kao pojedinac ponekad naivno pomislio, kako je tvoj život svet i da sa tom svetošću života zaslužuješ dostojanstveno življenje od kolijevke do groba, grubo bi te potukla realnost shvativši da je tvoje dostojanstvo samo lijepa riječ na papiru ustavnih sloboda. Svaki čovjek ima svoj život i sa stupanjem na ovaj svijet zavrjeđuje po božjem zakonu da se do njega odnosimo kao do Čovjeka, da ima svoja prava i svoje dužnosti, da je jednakopravan član zajednice, a ne 'izmet' u očima robova koji uvijek vjerno laju za svog gospodara. Jedini gospodar kojega čovjek može i mora imati je njegov um, razum, njegova moralnost, njegova briga za zajednicu, cjelokupnu zajednicu, a ne samo za naše.

Tek je mjesec dana prošlo. U mjesecu dana mi se od svih društvenih zbivanja u 'južnom distriktu' probudio čir. Jer ne budi se ni istok, ni zapad, ni sjever, ni jug, već svi još mirno spavaju, a meni se od niotkud probudio baš čir. Ovih dana mi se bljuje od novinskih zapisa, od znanstvenih pobuda, od političkih agitatora, od interneta, od cijelog tog globalnog zatupljenja. Moje unutarnje tijelo, moje emotivno i mentalno tijelo je zagađeno, zagađeno svim pročitanim, preslušanim i promišljenim. Zagađeno je kao zrak kojeg dišemo.
Da, neki dan su na tv dnevniku obavijestili da je za djecu i roditelje bolje ne zadržavati se na 'svježem zraku'. Čak je 'svježi zrak' postao oksimoron. U Ljubljani je bilo previše štetnih djelaca u zraku. Kako zanimljivo. Prije nekoliko dana, dok sam na dnevniku pratila takve obavijesti iz Pekinga, dok su Kinezi sa bijelom trakicom preko usta hodali svojim gradom, tad pomislih, kako da nema toga u New Yorku, Berlinu ili Philadelphiji?! Kao da samo Kinezi imaju prljav zrak jer samo oni proizvode, jer su preuzeli svu svjetsku proizvodnju, a mi živimo u čistom okruženju. Aha. A kad nam okruženje nije čisto, onda ga malo očistimo. Jer je zapadnjački čovjek već od samih početaka tako 'čistiliški' nastrojen. Čisti po svim osnovama, sve u ime imaginarnog Otca.





No, krenimo od početka godine i svih onih novinskih događaja, što su me potresali i probudili čir. Jer što mogu, žao mi svakog čovjeka. Vjerujem u onu staru – kad naškodiš i jednom članu vrste, naškodio si cijeloj vrsti. Ljudskoj.

Prvo me je šokirao događaj u Sarajevu. Danima sam razmišljala o svim aspektima zatečenog, pretečeg i budućeg. Razmišljala sam o Sarajevu kakvog imam u sjećanju i kakvog zatečem u novinskim člancima. I kako se čini istinito da je u Sarajevu lakše biti Kinez nego državljanin BiH. Tako se je nekako duboko u mene uvukla neka nejasna tuga i nemoć da će ikada taj grad opet zasijati u onom blještavilu koje ga je krasilo 84. Jednom ću pisati o tome, o tom 'mom' Sarajevu. Jer grad, kao i čovjek, koji ti dotakne dušu, a dotaknu ga uvijek dobri ljudi, ostavi neku romantičnu priču, neku iluziju da postoji neki dom, neki dragi ljudi koji te dočekaju raširenih krila.
Na ovim prostorima odavno već ne imah svoj dom. Pa čak i oni zamjenski domovi, kao udomljavanja napuštene djece, su prije ili kasnije pokazali svoje prave obraze, obraze 91.
Tako sam prateći teve igrokaze političkih aktera osluškivala svoj čir i u jednom trenutku shvatila da ga mogu umiriti samo isključenjem iz svih programa i jednim lijepim pozdravom, onako hemingvejski preokrenutim - Zbogom, Hrvatska!

Imam skoro pedeset godina, umorna sam i prestara za sve te igrice, za ponavljanja lekcija. Za razbijene prozore, prestrašene za život ljude koji šute, u mraku, zatvorenih prozora i glasa, prestara sam za rekla-kazala izbornike po koljenu druženja. Prestara sam za igrice frustriranih adolescenata, razbijanja auta, ušutkavanja misli jer nisu sukladne blejanju ovaca. Prestara za liste likvidacija sugrađana, prijatelje koji preko noći postaju stranci, dok su još jučer jeli za vašim stolom. Prestara i preumorna da se budim u jutro kad mi kažu da sam nepoželjna samo zbog krivog slova. Svoju sam lekciju naučila, ponavljati razred ne trebam, radije ću se ispisati.

Kakvo smo mi to 'društvo znanja', kad se ništa nismo naučili?! Kad vladari biraju robove, a robovi biraju vladare, dok se svi oni 'slobodni strijelci' uvijek nađu između. Uvijek na 'pogrešnoj strani granice', one zubate, što ubija. Uvijek u krivom smjeru, zbog misli, pogleda, izrečene riječi. Uvijek krivo. Nikad pravo.
Ma kakvo smo mi to 'društvo znanja', kad se od svega skupljenog znanja u pet tisuća godina nismo naučili ni onu staru mudrost – Boj se Danajaca i kad darove nose ?!

Ni slovenska stvarnost nije puno drugačija od hrvatske, slične su to sudbe ljudi na ovim prostorima. Čim su tv ankete najavile povratak 'velikog' (jedino u njegovoj glavi) igrača sa svojom privatnom gardom frustriranih adolescenata, odmah mi je proradio čir. Sve podsjeća na Rajhstag, noć prije 'izbora'. Trenutna vlast koja vlada, kao što jednom već rekoh – dok je njegov tata dobro skakao preko konja, on je tek trojanskonjemački konj. Toliko o Danajcima.

Ovih dana afera sa ministrom financija. Kako zanimljivo, baš u tijeku afere o prisvojenim novcima, on se pojavi na naslovnici Timesa kao najbolji ekonomista u regiji, kao primjer uzornog 'đaka'. Ministar financija je stručnjak. On je doktor ekonomskih znanost, predaje na ekonomskom fakultetu, čak je bio i dekan. U to ime je isplatio svojim profesorima dodatak na plaću. Dodatak se zove – stalna spremnost. To je ono što imaju vatrogasci, doktori i policajci koji rade i danju i noću te spašavaju naše živote. Pa si rekoh, hvala ti Bože na takvim doktorima ekonomskih znanosti koji su nas spasili naših vlastitih života i dostojanstva. Gosn ministar nije znao da je to ilegalno, legalnost svog čina su djelatnici fakulteta utemeljili izjavom da oni moraju biti na stand by kad na primjer dođu strani profesori usred noći ili još bolje, kako zbog vremenskih meridijana, moraju noću ustajati da bi pričali sa nekim znanstvenikom na drugom dijelu svijeta. Doktori znanosti, stručnjaci, a mi smo idioti. "Stručnost" ne smije biti isprika za ne moralnost!

Nagrađivani ministar financija u svjetskoj znanstvenoj sferi, renomirani znanstvenik, doktor ekonomije, kojemu je moralni osjet zakržljao, dopusti da propadne jedna tvornica. I što je jedna tvornica naspram onih tisuću i jednu koju je Šeherezada u dugim noćima ispraznila i proizvodnju premjestila u njemačke fabrike, a sultani domaće politike su pali na lijepu priču i lijepe stolice ustoličenja na kraju mandata u Briselu?!
Zašto je ta jedna u moru tisućih tvornica tako važna?! Peko je poslije 130 godina propao. Mislim, stvarno?! Nisu ga uništile smjene društvenih vladara, ratovi, otimačine, prodaje, slabe poslovne godine, već ga je uništilo vladanje 'novih klinaca' iz 91. koji su 'donijeli' neovisnost i samostalnost i slobodu i svašta još nešto. I tek rijetki su pomislili na onu staru mudrost – boj se Danajaca koji donose darove.

Ti koji sumnjaju, ti slobodni strijelci, ti 'drugi' robovi, drugačiji, drugorazredni, ti bivaju ušutkani. Ali očito ne dovoljno. Još uvijek misle svojom glavom, a ne bi smjeli, jer imamo razgranatu mrežu pranja mozga i čišćenja nepodobnih. I zato mi se probudio čir, jer se povijest ponavlja, vladari i robovi u simbiozi uništavaju ono malo razuma koje samo želi jedno otvoreno, demokratsko društvo, a ne diktaturu maloumlja. I mi smo društvo znanja?!

U tek mjesec dana ove Nove, divne krasne, bolje, proradio mi čir. Gledam, ne vjerujem, pitam se kad je taj 'južni distrikt' toliko zaglibio, svi u istom smjeru, meni stranom. Ako moram birati između gospodara i robovanja, ja biram svoj put. Radi to što voliš, oplemenjuj sebe, čitaj, čitaj i promišljaj, te zapamti onu staru mudrost – nikad ne vjeruj Danajcima koji donose darove!



- 11:15 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 06.01.2016.

Novogodišnje obećanje

Došla je Nova godina, po nekom meni stranom pravilu. Samo zato jer se je neka grupa likova tako dogovorila – da se svakoga 1.1. okrene broj godina na zupčaniku vremena. Pa nije se tad rodio Svijet, baš tog 1.1., nije se čak ni broj jedan rodio (mislim broj 1 a ne Broj Jedan iz TNTja). Zašto se obilježavaju neke godine po B.C. i A.C. te se tako piše 2016. g. poslije C., kad se on rodio par dana prije?! Možda su ga tek tad upisali u matične knjige, kako je to nekad kod nas na selu bilo, sa par dana kašnjenja?! Ništa tu meni nije jasno, zašto se baš 1.1. kalendar okreče i u Novu kreče?!

Mogu je razumjeti one stare pogane, što nisu marili za brojeve, već su po zvijezdama znali kad se dan okreče, kad biva duži. Tad su slavili početak dužeg dana, kao da se je rodio novi život. Jer sa dužim danom i mi oživimo. Zato u plavu glavu nikako ne ide, zašto baš 1.1. slaviti rođenje nečega tako posebno novoga?!

Ako je samo do dogovora, hajmo se dogovoriti drugačije. Ta ljudi smo , nismo … cerek

Evo, da se mene pita ja bih Novu godinu slavila tamo negdje oko 15. lipnja, na sredini godine, od oka, ali u ljeto, da je toplo. To bih ja zbog tog nekog suludog sna ... Svake godine dok gledam pozdrave i čestitke iz svijeta za Novu godinu, i vidim kupaće u djedmrazovim kapama, uvijek, al' ama baš uvijek, kažem – 'Eh, da je meni Novu godinu provesti u ljeto, na obali mora, u moru. Da mi je fino toplo, ugodno, da dan traje dugo, da se jede ribica, pije vinčeko, da se ujutro probudim u rano jutro pa buć u toplo more i plivanjem započnem novu godinu…' Ahhh. A ovako druga priča. Svake se Nove smrznem (da ne kažem kako) i godinu započnem u bijelom, promrznutih ruku i nogu, otkopavajući auto i skidajući led. Dobro, ima tih rijetkih Novih i bez snijega ali što, kad je uvijek hladno. Meni je to pregrozno jer mi termostat od ranih godina ne radi. Dok je drugima ugodno, meni hladno, dok je drugima toplo, meni taman, dok je drugima vruće, meni toplo. Zato su mi zime, ehhh… da mi se bar jednom ogrijati….

Hladnoća mi ne paše, ne paše mi ni kontinent, ne paše mi ni izbor hrane, ni petarde pred zgradom, na igralištu, … Ne paše mi taj 'ratni' ugođaj u kojem kročiš u Svježu Novu. Ja bih da je to toplo i da je ljeti, da ima mora i bonace, da ima sunca i odmora, ma… ako već moram ući u neku Novu neka to bude ugođaj po guštu, u miru i sa puno pozitivnih stvari jer kažu neki ljudi, po tom nekom sujevjerju, kako uđeš u prve sate, tako će ti biti cijela godina. Ne znam jeli konstelacija zvijezda, horoskop ili ima nešto u tom sujevjerju pa mi godine prolaze u hladnoći ljudskih odnosa i prepucavanja, ponekad se desi i pucanje po šavovima, kao kokica puf-puf, kao da me mikrovalna izbacila ali jako vrlo rijetko se desi upucavanje. Zato bih ja drukčije uvjete ulaženja u Novu, u miru, uz more i da mi je toplo. Da je sve lijepo i bez stresa.

Zbog tih i drugih nedoumica imam svoj osobni odnos do Novih godina. Naime, slavim je uvijek kad dočekam ponoć, godine pri tom ne brojim. Kad mi se desi to čudo (koje se rijetko desi,) da dočekam dan iza ponoći, ja svima koji su u tom trenutku budni, tako ukućanima, kao on–line prijateljima u tom trenutku, čestitam Novu godinu. Kad se na ekranu negdje dole u uglu pokaže 00:00 svima čestitam – Sretna Nova! Na početku su se čudili, a onda su prihvatili, u nekim krugovima je već postalo pravilo. Problem je jedino taj, što to jako rijetko činim jer zaspem puno prije ponoći. Čak i one prave, one po Pravilniku koje počinju sa 1.1. već par godina za redom prespavam. Kad se probudim, svi drugi normalno spavaju. Dok sam ja već duboko u Novoj, oni tek ustaju, pa onda i zaboravim da nekima tek počinje dok je meni već pola prošlo.




Jedino stalno i vječno što u našem domu obilježava Novu godinu je Štraus. Otkad postoji televizija i tv prenosi bečkog koncerta, u našoj kući se ne propušta Na plavom (po tv snimcima sad već vidim i 'prljavom') Dunavu, a vrhunac Radetzky (tu zna čak i koja suza pasti). Taj Čeh Radetzky je živio neko vrijeme u Sloveniji, a kad je otišao u mirovinu stari mu je Franjo poklonio 'kućicu' u Ljubljani za poživit do smrti u njoj. Nije zbog toga rado viđen gost u Novoj na malim ekranima, već što ja znam, zbog te neke tradicije. Tradicija, navike iz prošlosti jedine ostaju stalne i sigurne, dok se sve ostalo mijenja, i države, i ljudi, i novi običaji,... samo Štraus ostaje.

I tako… opet je došla Nova. Meni je to nekako strano, jer kod mene je sve još po starom. Ništa novoga, ni plavoga, ni staroga, osim naravno sebe, zeru starije. Ovom prilikom čestitam onima dvjema koje znam da slave ovih dana sve najbolje i najljepše za rođendane. Drage moje, samo ste malo mlađe, jer sa godinama se ne stari, već pomlađuje. Da, da. Djeca odrasla odlaze, ide se prema mirovini, sve je manje obaveza koje stvaraju sivu kosu, više je slobodnog vremena, vremena za zvizdarije, za sve ono što nismo napravile kad smo imale pune ruke obaveza. Zato je vrijeme poslije 50. - vrijeme pomlađivanja, a ne starenja. Svake godine smo sve mahnitije, ne ozbiljnije i slobodnije. A to ne priliči jednom starom čovjeku, zar ne?! Zato smo mlade.

Da, došla je ta Nova brojanica 2016. Pa su ljudi napravili reviziju prijašnje, pa se pišu planovi i stavljaju zavjeti, pišu se nova obećanja u Novoj - što ću sve uraditi, započeti, dovršiti ...

Osobno ne pišem novogodišnja obećanja (čak ih i neosobno ne pišem), jer poznajući se, a dobro se poznajem, nikad ih ne ispunjavam. Ne zato jer ih ne želim ili ne mogu, već zato jer ne volim nikome davati obećanja, pa ni sebi, ako nisam sigurna i znam sto posto da ću ih ispuniti. Obećanja treba shvaćati ozbiljno, tako to djeca rade. Ako se daju, moraju se ispuniti. Dječja riječ još nešto važi, dok smo odrasli već odavno i one na papiru pogazili. Moja je pametna nećaka prije par godina ozbiljnim glasom rekla – »Znaš, dječja obećanja uvijek moraš održati. To je jako važno. Dijete ne smiješ iznevjeriti jer to boli.« I tad je imala tek šest godina. Zato budno pazim što obećam, kažem samo ono što je u mojoj moći uzimajući u obzir i sve ono što se može spriječiti da obećanje ne ispunim. Jer samo smrt može pregaziti danu riječ. Dana riječ je kao dar i on se mora održati. U protivnom dar biva razbijen. Danu riječ uvijek ispuniti. Ne razbacivati se riječima sa figom u džepu. Obećati samo ono što se može učiniti i uložitisve svoje snage u ispunjenje obećanja. Ali ljudi, tako lako te snage usmjeravamo u drugim smjerovima, lakšim, … Svemir tako ne postoji, on postoji po poštivanju zadane riječi. Na globalni odnos do obećanja svih ljudi ne mogu utjecati, jedino je u mojoj moći budno paziti na svoja i poštivati tako ona dana drugima kao i sebi.

Novogodišnja obećanja ne pišem. A ni vama ne mogu ništa obećati. Niti kratke postove, niti redovite postove, niti redovito komentiranje. U ovo vrijeme započinjanja Nove godine ne mogu napisati nikakvo novogodišnje obećanje ali nešto mogu…
Mogu vam poželjeti.

Poželjeti vam mogu to što bih željela i sebi. Da se jednog jutra probudim u jedan miran svijet. Da nema ratova, nema zločestih ljudi na ključnim pozicijama, da sva djeca imaju roditelje koji ih vole, da se ljudi općenito više vole. Da se poštuju stariji, da se u autobusu prepusti stolica starijem, da se prepusti ulaz u dućan ženi, da se prepusti red na blagajni trudnici, da se prepuste teški radovi muškarcima, da se žene bolje odnose do drugih žena, da medij prestanu lajati, da karavane prođu nečujno, da maslina dobro rodi, i vino isto, da se pšenica proda po boljoj cijeni, da se poveća broj mladih ljudi koji rade i žive od zemlje, da se otvaraju tvornice od vlastitog kapitala, da se strani investitori dobro preispitaju jeli oni stvarno misle ulagati ili samo rasprodati, da se poštuje i domaće i tuđe, da se ne uništava ni domaće, ni tuđe. Da svim ljudima na svijetu toliko poraste srce i um da mogu razumjeti sve što je drukčije, da se potrude prihvatit, da se trude biti bolji, miroljubiviji, tolerantniji, popustljiviji, nasmijaniji, brižniji, pažljiviji, suosjećajniji, … da ima više smijeha, radosti i lijepih priča.

Idem sad probuditi Alicu da krenemo u Novu…

U kojoj Vam želim sve dobro, pozitivno, lijepo, da više pišete, da se družite, da potičete dobro, ljubav i zajedništvo. I dajete samo ona obećanja koja možete održati.



- 15:00 - Komentari (19) - Isprintaj - #