Medo Tobi na seoskom imanju
Medo je omiljena plišana životinjica, Tobi je iskonsko Hrvatsko ime (komentirala je D.), a na seoskom imanju smo bili svi. Knjižica Medo na seoskom imanju je Juniorova omiljena knjiga, unutra se nalazi sve što ga zanima – traktori, kombajni, karijola, čizme i ostalo. Knjižicu smo neki dan odnijeli u vrtić iako je pisana (ustvari prevedena) na hrvatskom jeziku, djeca su se oduševila. U vrtić smo odnijeli i buću sa didinog imanja i upravo taj dan su imali za ručak juhu od buće te je buća bila hit sezone. Knjižica je zbog oduševljenja ostala u vrtiću i još jedna sa kombajnom te traktorom, pa sada u dnevnim prelistavanjima doma nedostaju upravo te dvije. Tako se je mama odlučila kupiti i slovensku verziju iste knjige – 'Medo Jaka obišče kmetijo'. (slo. Jaka, hr. Tobi, u originalu Bodo). Knjiga u Baby Centru košta 13.90 ojra. Mislim, stvarno?! Tvrdoglavo sam tražila po internetu i našla istu za 9.90 ojra. Zašto tolika razlika u cijeni za istu knjigu?! A o prijevodu dječjih knjiga … druga priča. Ovo je ipak priča o selu.
Junioru je selo jako važno. To smo shvatili kad je svoje prve gumene čizmice sam obukao dok je bježao pred mamom koja ga je htjela obuči, a on golać u pelenama hop u čizme i jur po stanu. Nosili smo ih u svim ljetnim dobima, sve dok ih nije prerastao. Odmah smo otišli po nove, pa i one zimske, podložene. Ponekad mu tako dođe, pa usred dana, ode i obuje svoje čizme. Ako se gdje u blizini nalaze i mamini 'gumenjaci', obuje i njih. Čizma je dobar prijatelj. A
selo je zakon.
Tamo je vozio traktor. Ane ga je uzela i provozala đir. Ala, koje radosti. Ane vozi kombi. I kombi je zakon. Plastične igračke, tipa grabulje i lopate, su za amatere. On si je prisvojio one prave, željezne. Iako su tek za cvijeće, prave su za velike. Ima i karijolu, onu veliku, pravu, didinu. Svašta skuplja u nju, od lišća do zemlje, pa se to onda voza okolo.
Vani je od jutra do večeri, a ne kao u gradu, gdje tek jedan dio dana i to pod budnim nadzorom. Na selu nema 'dektive', pa se istražuje sve do mile volje. Pronalazi se voda u svim mogućim didinim kantama, posebno se voli zalijevati vrt i otvarati didin sistem za navodnjavanje. Mama tu ne razumije kolateralnu štetu nastalu zbog 'vodovodnih' sustava, kad uđeš na ručak mokar do kostiju, posebno zimi. Ima tu i fine zemlje za kopanje, kako tek dobro leti po zraku dok je lopaticom pokušavaš uloviti, pa kud padne da padne. Mama tu ne razumije nastalu 'zemljanu' kolateralnu štetu da ipak zemlja može pasti po kosi i po jaketi te da ponekad ima zemlje i u ušima. A postoji i taj jedan podrum iza, skoro pa skriveni, prvenstven od odraslih, kako tamo ima dobrih stvari. To je kao Aladinova pećina, puna alatki, aparata, a tek kosilica. Vidio kako to dida radi ali njemu nešto neće pali. Vidio je i kako dida vino toči, pretače, kako se bačve otvaraju. Eee, a to zna. To mu ide. Otvarati bačve. Samo što dida ne razumije tu 'vinsku' kolateralnu štetu kad 'malo' vina isteče. Ma,
selo je zakon.
I mami isto. Ali iz posve sebičnih razloga.
Ima drva, nema 'pametnog' centralnog. To znači da možeš grijati, grijati i grijati koliko ti duša poželi, a u gradu ovisiš od tih pametnih aparata koji počnu grijati centralno tek kad očitaju tu neku minus temperaturu zraka. Došlo tužno vrijeme kad smo ljudi postali ovisni od 'pametnih' aparata. Trgovinu imaš u vrtu, posebno kad sve rodi. Ujutro ustaneš i umjesto doručka odeš kao krava u djetelinu, a ti u jagode. Grlom u jagode. Kad ne znaš što bi spremio za ručak, pokupiš ono zrelo sa vrta i od toga iskemijaš nešto ukusno, domaće.
Na selu ima puno toga dobroga. Dakako selo ima i mana. Ali o tome nećemo. Jer
selo je zakon
iz jednog posve pšestnjastog razloga. Nema informacija! Postoji televizija koja ima tek par programa. Koji ti navečer, kad legneš mrtav umoran, baš i ne koriste. Internet ne postoji. Telefon ne postoji. Postoji mobitel koji …. Šuti. Signal ne dozvoljava dobar prijem. Ponekad dođe i pukne. Pradida je pametno to napravio, kuću u kotlini gdje ju ne dosegnu ti 'pametni' aparati. Ustvari, za telefoniranje je potrebno planinarenje. Zato je na selu super, super je biti 'ne dostupan korisnik' za informatičke 'bombaške' napade.
Kad se poslije nekoliko tako tihih, ne opterećujućih te mirnih dana vratiš u 'civilizaciju' i upališ sve te moderne 'pametne' sprave, dođe ti da se ne osjećaš nimalo civilizirano. Kultura je na selu, dok u gradu divljamo. Na selu se kultivira zemlja, u civilizaciji se obrađuju naši mozgovi.
Otvoriš Internet, pogledaš poštu, novine, blog i poslije nekog tako provedenog vremena počinješ se osjećati loše. Postaješ tužan, zamišljen, prestrašen, osupnut, zgrožen, razočaran,… izbombardiran negativnim informacijama, lošim vijestima, ljudskom ignorancijom, ne trpeljivošću, tugom, … pa se pitaš – jeli meni to stvarno treba?!
Pa ipak. Čovjek radoznalo biće pogleda, pročita, promišlja,… i tako tone zarobljen u tom svijetu negativnosti koja se lijepi na njega kao sjena koja ga prati. Čudna smo bića ljudi. Tako smo pametni, tako smo razumni i svašta još mislimo o sebi, a u nekim tako životnim situacijama koje nam ne čine dobro, ustrajavamo bez ikakvog stvarno razumnog razloga. Ustrajavamo u lošim uvjetima, lošim društvima, situacijama koje nas iscrpljuju. Pa i kad postane evidentno da nam šteti, mi to opravdavamo globalizacijom, civilizacijom, nadamo se boljemu, tješimo se da je to faza, da će proći … onako tipično ljudsko ovisnički. Očekujemo neku ugodu u informacijama, a doživljavamo upravo suprotno. Nelagodu. Informacija nas oblikuje. Sama riječ govori IN-FORMIRA. I kolikogod nam se čini da smo informirani te zbog toga pametni, toliko znamo biti i zaglupljeni jer nikad ne znamo u što se pod njenim utjecajem pretvaramo. Formiramo se u svakom slučaju. Zato je ponekad zbog dobrog duševnog zdravlja i koju informaciju ne čuti, ne sudjelovati, ne biti forma u informaciji.
Selo je suština.
Djecu, a i nas odrasle, treba vratiti zemlji, plodu, urodu, kultivaciji zemljanih kultura. Daleko od 'pametnih' aparata vratiti se svojoj istinskoj unutarnjoj prirodi. Jer sreća je u nama. Treba je iskopati. Ali u svemu se držati mjere. Ničega previše. Premalo već odavno imamo svi. Zdravoseljačkog u sebi.
|
