Pipsi su odsvirali nakon deset godina na trećem bisu Dinamo ja volim!

Malo o sportu? Zakej kad je o Dinamu... o jednom fantomu navijaču... a zato kaj treba... a zakej o nogometu? Idem odmah jako i kažem da je to jedini sport koji se igra nedominantim udom, dakle nogom... samim time je anomalija i poseban! Ne može svako dijete ostati u profesionalnom sportu (ovdje nogometu) ali ga može igrati do kraja života, od malih nogu, do nižih liga seniora pa do veterana... i to je sve u redu kroz sport i takav način života ali to daje puno više... daje društvo, veliki krug prijateljstva i društva kroz život a samim time i puno učenja i skromnosti osobnosti naspram kolektiva...

Volim svoj klub... onako fantomski i usamljeno... ovdje nema mjesta o navijačkim skupinama koju čine 80% klinaca koji čak i nisu tako loši kakvim se žele prikazati... ovdje čak ni nije riječ o fantomu koji promatra već o tome što se događa u gradu divnom, drevnom i razjebanom Zagrebu. Događa se nešto gdje nema mjesta podjeli sjevera i juga pa ni tih navijača ni veličinama povijesti... događa se jedno skladno disanje... i ovaj put nije samo zato što je pao klub koji je prije dvije godine bio prvak Europe već zbog disanja grada... kup velesajamskih gradova, exyu prventstvo, Boban, liga za bedaka, Maminjo... sve pada u vodu... Ademi, Petko, Livi, svi dobri transferi i prodaje, rotacije, planiranja koja će nas možda razveselit ili razočarat već sad u srijedu protiv Milana... sve je nebitno jer je toliko željno, prirodno i normalno bez obzira na ishod!

Skoro sam zaboravio, o purgerima i dotepencima... purgeri su se sveli na oronule babe sa gebisom punim ružem koje kartaju zajedno u stanu koji je građen trstikom i glume dame vikendom na placu... nisam purger u teoriji ali nitko mi neće nikad uzet to da se smatram purgerom!

U svom ovom kurcu od svijeta kad pratim vijesti na portalima bježim na sportsku rubriku... jedina pozitiva bez obzira na poraz ili na pobjedu jer znam da je iskrena emocija koja će brzo nestati... nakon pada Chelsea-a uživam i punim se energijom a opet šutim... zašto da mi netko pokvari momentum jer ne razumije i voli rasprave... konačno nosim dres, bez pitanja dal ću ih prije tekme zacoprat već nakon tekme na posao što je neprofesionalno al gle stari moj, zaboli me...

Išo sam za vikend i na trčanje u tom dresu jer sam ponosan na njega! Jer to je moje, to je moje od malih nogu, moje i privatno! Konačno, konačno se to osjeti u gradu, konačno se osjeti klub... jer nije klub skupina lige prvaka ni prvo mjesto u prvenstvo ni zarada od natjecanja i transfera... klub je jutarnja kava i večernja piva... klub je zajedništvo...

Maksimir nije ruglo, Maksimir je ranjen... ono što ja želim svom klubu kao fantom navijač gdje nitko ne zna koliko mi emocija pruži, veselja i bijega od svih problema... želim mu da se odvoji od grada i napravi svoj stadion dovoljno velik za ugostit rekpu i dovoljno skroman za Boyse i nas obične navijače...

Toliko od fantoma koji je dovoljno seljast da bi si onog buldoga istetoviro a opet ne bi kročio na stadion jer ne bi mogao podnijeti emocije... na kraju krajeva, da se nešto dobro događa u zraku ovog grada je upravo to što je Riper odlučio odsvirati Dinamo ja volim!

Na kraju krajeva, nitko nam ne može uzeti najbolju himnu na svijetu... Hvala Pipsi, hvala Riper!