Samo strah koji čini ništavilo od čovjeka. Kada nestane sve, svi problemi i obaveze, sve što je umu poznato, svi osjećaji se brišu i jedino strah vlada uz nesvjesnu nemoć. Za pojmiti koliko smo mali nije potreban potres! Potres je strah, stres, jad i jedna velika psihička fleka!

Bio sam na poslu, velika zgrada s uredima i skladištem. Ured u prizemlju, taman poslije gableca, dva monitora i četiri excel tablice na alt tab i C/P modu. Počinje! Prvo se osluškuje, onaj trzaj glave i uperene oči u ništa. Potvrda s nogama odmiče stolac s rukama na rukohvatu. Ozbiljna trešnja počinje i dižem se u smjeru izlaza ali s prvim ljuljanjem odustajem. Uz okretaje glave kroz prozor shvaćam da se cijela zgrada ljulja lijevo desno, zidovi plešu, cijela zgrada se ljulja pet, deset centimetara svaku sekundu, milisekundu. Cijela građevina je kao na vodi koju udaraju valovi u mini vremenskim intervalima. Gledajući emisije znam da štok ni otići ispod stola nije najpametnije već tražim „trokut života“. Ne nalazim ga jer ne mogu razmišljati pa odluka pada na čučanj uz ormar u ćošku. Kroz glavu prolazi samo kako će se ovaj put stvarno sve srušiti. Skoro na sve četiri na podu i traje, ljuljanje, trešnja i zvukovi nikako da prestanu. No konačno prestane. I svi van, šutke, bez ikakve zajebancije, bez riječi, samo pravac van. Svi vade mobitele, svi zovu pa pitanja; dal' možeš dobiti ikoga? Nema veze, ne možeš dobiti nikoga, ne možeš provjeriti roditelje. Srećom WU funkcionira i linije su uspostavljene. Glasovi nisu isti, ni jednom još od ožujka glasovi nisu bili takvi. Svi dolaze k sebi pa se izmjenjuju dojmovi. Firma preko puta lagano odustaje od radnog dana, prazni se parking. Nemam jaknu ali mi nije ni malo hladno dok dalje pokušavam obaviti pozive. Polako dolaze informacije i nevjerojatna je pomisao kako epicentar nije u Zagrebu. Pola ekipe je otišlo ubrzo doma jer jednostavno se nije dalo raditi. Odradio do kraja jer znajući da su moji dobro jednostavno nisam znao što drugo nego ostati i odraditi i smiriti se.

Jedino mi je drago što se dogodilo na poslu a ne doma. Dom je dom, sigurnost i mir a još jedno narušavanje doma bi me još više sjebalo. Taman kada je oslobođenje došlo opet počinju „halovi“ na svaki zvuk, svaki tutanj tipa lupanje vratima ili jači vjetar što škripi u gredama krova. Potres je strah koji traje mjesecima, potres stvara ozbiljnu psihičku fleku! Jednostavno strah je uvijek prisutan jer se budi na svakodnevne zvukove koji to više nisu. To umara, igra se s umom, upravlja sa stresom dok je nemoćna reakcija samo da želimo da prestane i da nam je više pun kurac toga!

Pratim portale i vidim glupe komentare, gledam kroz prozor i vidim dobar dio Zagreba s povišenog i par vatrometa. Jednostavno mi je nevjerojatno kakve amebe postoje, emocionalne amebe koje nisu sposobne shvatiti ništa.

Ne mogu pojmiti kako je ljudima u Petrinji, Sisku, svim okolnim selima koja su stradala skoro sto posto koliko sam popratio po medijima. Nerazvijeno područje, stari gradovi, stara sela i stari ljudi kojima ovo nije epizoda već nastavak života. Grad, selo ili bilo koju zajednicu čine ljudi i ovo što se dogodilo je mnogima patnja do kraja života.

Šaljem podršku svima, stradalima, pasivno stradalima kroz psihičke probleme i strahove, koji su ostali bez krova nad glavom, obitelji stradalima i svakoj osobi koja je doživjela ovo na bilo kojoj emocionalnoj i psihološkoj razini.

Pratite medije i postupite prema uputama!

Čuvajte se!