žuti dio je već ranije objavljen...


Odmah pri ulasku u prostoriju, na vješalici, kapalo je s tri balonera i stvaralo mokre mrlje na grubom tapisonu prljavo narančaste boje. Tri čovjeka, iako to nije bila dužnost, uranila su na sastanak i samim time uhvatili neočekivani proljetni pljusak. U trenutku dok su dvojica tražila poziciju za stolom a treći glasno no suhoparno predstavljao sadržaj hladnjaka, ušle su tri nove siluete u suhim izgužvanim balonerima. Čovjek kod hladnjaka je situaciju popratio kolutanjem očiju i još suhoparnije iz početka krenuo s nabrajanjem. Bila je to unajmljena hala na prvom katu nekadašnje tvornice ženskog donjeg rublja. Kao i sada, nekada je služila kao soba za sastanke sa staklenom stijenom kao jedinim otvorom koji je gledao na nekadašnji pogon. Sada je taj prizor, nekada pogled na rosna čela, bio zamaskiran starim novinama. Nakon što su svi bez pozdrava napravili pravu petlju pogleda, shvatili su zašto su tu, bolje rečeno tko nedostaje i zbog koga su tu. Bilo je petnaest minuta do devetnaest sati i vani je već pao mrak a hala se počela puniti dimom cigareta i cigarillosa. Sastanak je bio zakazan za devetnaest sati.
Hala je bila veličine devedeset kvadrata. Osim hladnjaka u desnom kutu hale nasuprot ulaza i malenog stolića u lijevom kutu, na kojem je stajao aparat za kavu, u sredini hale se nalazio masivni stol. Ploča stola je bila pravokutni trokut koju su nosile četiri noge. Ploča je bila od drva trešnje i krasili su je crvenkasta boja i godovi dok su noge bile debele bakrene cijevi raspoređene po kutevima i jedna u sredini. Sjedišta su bile jednostavne fotelje presvučene tamno smeđom kožom i bile su raspoređene po dvije uz katete i dvije uz hipotenuzu stola. Na spoju katete i hipotenuze nasuprot pravog kuta smješten je stolac od inoxa koji je bio zavaren za inox ploču ugrađenu u pod. Kao privid udobnosti sjajni stolac je krasila lagana deka od poliestera ljubičaste boje na sjedištu. Na sredini stola je bilo smješteno bonsai drvo staro tridesetčetiri godine. Kao što je bio zadužen za posluživanje pića, gospodin Trup je bio zadužen da se bonsai nađe na stolu prilikom sastanaka. S obzirom na količinu brige oko drvca i činjenice da hala nije imala prirodnog svjetla, bonsai se svaki put morao donijeti. Pravilo je bilo da ništa ne smije biti na stolu, osim naravno bonsaia. Stol je imao ladice kraj svake fotelje. Bile su to uske ladice duge točno pedeset centimetara koliko je bilo dovoljno da stanu dvije boce, čaša, pepeljara, cigarete i upaljač te osobne stvari poput novčanika, mobitela, ključeva... Inox stolac je bio rezerviran za krivca održavanja sastanka koji, iako je prošlo devetnaest sati, još uvijek nije bio nazočan. Bilo je neobično da netko kasni na sastanak, štoviše nikada se nije desilo do sada. Prisutni se nisu previše uznemirili time, uz pogled na sat gospodin Vrcko je kašnjenje prokomentirao stisnutim usnama i rastvorenim kapcima uz lagani zabačaj glave u desno. Prisutni su već smješteni za stolom ugodno časkali o svakodnevnim temama uz kavu, pive i gemište kada su se otvorila vrata točno u devetnaest sati i dvadeset i tri minute. Šutke i pognute glave gospodin Molde je zatvorio vrata, svukao baloner i objesio ga na vješalicu i zastao par sekunde držeći baloner objem rukama. Okrenuvši se podigne glavu i očekivano dočekuje šest pari upitnih očiju s glavom podbočenom lijevom rukom dok desna opušteno prati rukohvat fotelja. Na očekivanu dobrodošlicu reagira ugrizom donje usne, kiselim osmijehom i blagim spuštanjem pogleda u prazno. Gotovo u sekundi se trgne, podigne nervozno glavu i prosikta;
- Tako je manijaci jedni, da! Kasnim! I što sad? I što sad!? Luđaci, eto što ste vi! Luđaci! I ja skupa s vama! Naravno da sam došao ranije ali namjerno nisam htio ući pa sam napravio krug oko fabrike. Namjerno sam zakasnio jer mi je dosta terora koji smo si sami nametnuli.
Odlučnim korakom uputi se prema svom sjedištu. Kao i mnogo puta prije, u zaboravu kako je inox stolac fiksno postavljen, instinktivno lijevom rukom hvata stolac za naslon i pokušava ga odmaknuti. Taj čin je popraćen tihim smijehom u vidu izmjeničnih, kratko isprekidanih izdisaja kroz nos publike.
Mirno sjedne, nasloni se s rukama isprepletenih prstiju na krilu. Zbog ljubičaste deke od poliestera počinje kliziti i ponirati pa ju brzo zgrabi desnom rukom i u drugom potezu ruke odbaci na prljavo narančasti tapison. Nagne se prema stolu no ubrzo se sjeti kako na samom vrhu kuta stola nema mjesta za oslonac gdje bi položio ruke, točnije laktove. Odustaje od traženja udobnosti kao i svaki put prije kada bi se našao u poziciji sazivanja sastanka.

- „O meni se najljepše brinu oni koji me ostavljaju na miru“, rekao bi gospodin Mika no svi znamo to i previše smo se vodili takvim načinom razmišljanja. To čak i nije razmišljanje.
Nakon početnih riječi g. Molde je kratko zašutio kao da traži misao. No više su ga brinule riječi koje treba izgovoriti jer je misao bila jasna poput glasa koji se voli slušati.
- Umoran sam. Umoran sam od nervoze i pritiska da moram nešto napraviti, popraviti, ispraviti. Koliko gubim strah toliko me strah gubitka straha. Ovu večer vam ne dam, koliko god svi vi bili neozbiljni i naslađivali se kasnije. Želja da nosim latinski naziv rijetkog bića mi ne pristaje, nama ne pristaje. Svaki naš razgovor je monolog i ništa više, povrtnjak na kamenjaru.
Mirnoća u govoru se izgubila iako su ruke mirovale prekrižene na bedrima dok je glava sve više trzala.
- Promjene su stagnacija u kamuflaži, sitne pozitivne reakcije kao paravan. To više tako neće ići! Previše smo pričali o slučajevima koji spadaju pod red i način koje smo ignorirali i završili u nelagodi a gdje su tek snovi što prizivaju san. Krevet u potkrovlju pod kišom što daje sveti ton mislima o ljubavi, pravednosti i dobroti. Samo da je lakše zaspati. E vidite, ne obrezuju se voćke u proljeće bez razloga. Ponos što se čuva je pun vodopija, grana bez ploda, crpi više nego bršljan kojeg je lako srezat u korijenu. Muha na prozoru.
U primisli smatra da ne veže riječi i da ne postiže cjelinu no naum ga ne može prekinuti te zuri u stol ili pod dok priča jer ne mari za reakcijama publike.
- Vlak je samo vlak što se čuje u daljini. Samo prevozi ljude na dobro im poznata mjesta. Odredište nije bitno dok vožnja je velika kao sve noći i želje stvorene za lutanja pod vedrim nebom kada mjesec je pun i tama tako vidljiva, plava i nevina. Kupe u vlaku, loše crveni zastori što siju prašinu kada se potegnu jer je kondukter otišao. Kroz prozor vidljiva upravo nevina noć stvorena za hod duhova kroz natopljena polja što se sjaje. Njeno uzbuđenje kroz dječji smijeh u tom malom prostoru briše sve.
Prolog u bit je prerastao u monolog.
- Vidim kako joj se spava, naginje glavu na moje rame i pokušava kroz mrmljanje reći nešto. Vidim ju kako traži glazbu na mobitelu, kako me pita da li sam ponio alkohol. Vragolasti osmijeh pun slobode. Vidim kako se migolji i suknja gubi svoju duljinu i proviruje rub samostojećih, spada naramenica ljupko kao da je slučajno. Vidim da izmišljam priču jer je tražila. Vidim zamagljena stakla i tragove njenih prstiju u zaigranom golom crtanju. Ne maštam više o zadnjem vozu bez povratne karte. Maštam da sam voz za jednosmjernu kartu.
Tajac uz poglede što traže neutralno sidrište.
- Znate što, svi ste vi presušeno zrno koje ja više ne mislim zalijevati. Znam da smatrate ovo epizodom i da je plus što ja sam ne znam naći riječi da vam kažem da odlazim. Da, cilj sastanka je da vas sve uništim i da ostane epitaf za svakog od vas vidljiv samo meni.
Više neutralnog sidrišta nije bilo je su svi prisutni zurili u g. Moldea.
- G. Trup, danas ću ja preuzeti bonsai!
- Ne može to samo tako!
Dreknuo je g. Ivanov crvenog nosa.
Tvoja epizoda nije mjerilo a nije ni blizu odluke! (uz bezobrazan smijeh) kao da se ovdje ikad nešto odlučilo a da ne pričam o pridržavanju ideja.
G Molde je ustao polako, umorno dok ga je rub stola ubadao u trbuh i pogledao g. Trupa koji je slegnuo ramenima kao i obično. Izvukao se sa svoje nelagodne pozicije i krenuo k središtu stola da preuzme drvce. Svakim korakom simultano su se dizali prisutni dok je g. Ivanov, prvi na putu, stao kao zid da prepriječi put. Čela samo što im se nisu dodirnula kad je g. Molde s obje ruke zahvatio g. Ivanova za njegovo desno rame i udgurnuo ga u lijevu stranu. Tim činom svi osim g. Trupa su krenuli prema g. Moldeu koji je pokušao ugrabiti drvce.
Uz povike i metež začuo se tupi snažni klik i popratna jeka gubitka struje. Netko je spustio sklopku koja je bila industrijska a ispalo je da se radi o glavnoj tako da je u cijeloj staroj tvornici nestalo struje. U roku jedne minute, nakon povika i psovki, zvuka udaranja i spoticanja nastao je mir. Čuo se samo zvuk otvaranja ladice, premetanje i zvuk upaljača što pali svijeću.
G. Trup je pažljivo stavio svijeću na stol samo da bi ustanovio kako u hali više nema nikoga.

- Ljubi, si budan?
Zvonko magloviti glas pita ponovo;
- Ljubi?
Zbunjeno kosmata glava se okrene s desne strane kreveta i zuri u strop kao da se pita gdje se nalazi. Okrene glavu pa zuri u tanke usne, puno lice, oči što zabrinuto sjaje i kosu koju nitko ne može ukrotiti.
- Jesi dobro? Cijeli si mokar.
Govori dok rukom miluje mu čelo i kosu. Uspravi se na krevetu i sagne da baci pogled na noćni ormarić. Čaša s vodom je puna, sitni mjehuri kisika su hvatali stjenke stakla.
- (jesam, jesam, jesam, jesam, jesam, jesam), nisam!
- A Ljubi moj, opet sastanak?
- (pozitivno kimanje glavom)
Uz ponovljeni pogled na punu čašu pita;
- Pa ajde, kako je završio
- Ne znam
Gleda je u oči kao u hipnozi iako mu cijelo tijelo govori da se nešto bitno događa.
- Ne možeš se sjetiti?
- Ne, sjećam se svega, ali ne znam
Osmjehnula se, bez zabrinutog pogleda.
- Mokar si, skini potkošulju. Ionako ti ne treba pod dekom.
Skida mu potkošulju i ustaje s kreveta.
- Stani! Pusti potkošulju i dođi ovdje k meni.
Maco, oprosti. (šutnja je trajala svega deset sekundi a činila se kao neugodna tišina)
Misliš, misliš da bi ti to mogla dugo ovako? Ovo moje?
Dva dlana podigla su spuštenu glavu.
- DA!

Žuti dio teksta je već ranije objavljen.

Odmah pri ulasku u prostoriju, na vješalici, kapalo je s tri balonera i stvaralo mokre mrlje na grubom tapisonu prljavo narančaste boje. Tri čovjeka, iako to nije bila dužnost, uranila su na sastanak i samim time uhvatili neočekivani proljetni pljusak. U trenutku dok su dvojica tražila poziciju za stolom a treći glasno no suhoparno predstavljao sadržaj hladnjaka, ušle su tri nove siluete u suhim izgužvanim balonerima. Čovjek kod hladnjaka je situaciju popratio kolutanjem očiju i još suhoparnije iz početka krenuo s nabrajanjem. Bila je to unajmljena hala na prvom katu nekadašnje tvornice ženskog donjeg rublja. Kao i sada, nekada je služila kao soba za sastanke sa staklenom stijenom kao jedinim otvorom koji je gledao na nekadašnji pogon. Sada je taj prizor, nekada pogled na rosna čela, bio zamaskiran starim novinama. Nakon što su svi bez pozdrava napravili pravu petlju pogleda, shvatili su zašto su tu, bolje rečeno tko nedostaje i zbog koga su tu. Bilo je petnaest minuta do devetnaest sati i vani je već pao mrak a hala se počela puniti dimom cigareta i cigarillosa. Sastanak je bio zakazan za devetnaest sati.
Hala je bila veličine devedeset kvadrata. Osim hladnjaka u desnom kutu hale nasuprot ulaza i malenog stolića u lijevom kutu, na kojem je stajao aparat za kavu, u sredini hale se nalazio masivni stol. Ploča stola je bila pravokutni trokut koju su nosile četiri noge. Ploča je bila od drva trešnje i krasili su je crvenkasta boja i godovi dok su noge bile debele bakrene cijevi raspoređene po kutevima i jedna u sredini. Sjedišta su bile jednostavne fotelje presvučene tamno smeđom kožom i bile su raspoređene po dvije uz katete i dvije uz hipotenuzu stola. Na spoju katete i hipotenuze nasuprot pravog kuta smješten je stolac od inoxa koji je bio zavaren za inox ploču ugrađenu u pod. Kao privid udobnosti sjajni stolac je krasila lagana deka od poliestera ljubičaste boje na sjedištu. Na sredini stola je bilo smješteno bonsai drvo staro tridesetčetiri godine. Kao što je bio zadužen za posluživanje pića, gospodin Trup je bio zadužen da se bonsai nađe na stolu prilikom sastanaka. S obzirom na količinu brige oko drvca i činjenice da hala nije imala prirodnog svjetla, bonsai se svaki put morao donijeti. Pravilo je bilo da ništa ne smije biti na stolu, osim naravno bonsaia. Stol je imao ladice kraj svake fotelje. Bile su to uske ladice duge točno pedeset centimetara koliko je bilo dovoljno da stanu dvije boce, čaša, pepeljara, cigarete i upaljač te osobne stvari poput novčanika, mobitela, ključeva... Inox stolac je bio rezerviran za krivca održavanja sastanka koji, iako je prošlo devetnaest sati, još uvijek nije bio nazočan. Bilo je neobično da netko kasni na sastanak, štoviše nikada se nije desilo do sada. Prisutni se nisu previše uznemirili time, uz pogled na sat gospodin Vrcko je kašnjenje prokomentirao stisnutim usnama i rastvorenim kapcima uz lagani zabačaj glave u desno. Prisutni su već smješteni za stolom ugodno časkali o svakodnevnim temama uz kavu, pive i gemište kada su se otvorila vrata točno u devetnaest sati i dvadeset i tri minute. Šutke i pognute glave gospodin Molde je zatvorio vrata, svukao baloner i objesio ga na vješalicu i zastao par sekunde držeći baloner objem rukama. Okrenuvši se podigne glavu i očekivano dočekuje šest pari upitnih očiju s glavom podbočenom lijevom rukom dok desna opušteno prati rukohvat fotelja. Na očekivanu dobrodošlicu reagira ugrizom donje usne, kiselim osmijehom i blagim spuštanjem pogleda u prazno. Gotovo u sekundi se trgne, podigne nervozno glavu i prosikta;
- Tako je manijaci jedni, da! Kasnim! I što sad? I što sad!? Luđaci, eto što ste vi! Luđaci! I ja skupa s vama! Naravno da sam došao ranije ali namjerno nisam htio ući pa sam napravio krug oko fabrike. Namjerno sam zakasnio jer mi je dosta terora koji smo si sami nametnuli.

Odlučnim korakom uputi se prema svom sjedištu. Kao i mnogo puta prije, u zaboravu kako je inox stolac fiksno postavljen, instinktivno lijevom rukom hvata stolac za naslon i pokušava ga odmaknuti. Taj čin je popraćen tihim smijehom u vidu izmjeničnih, kratko isprekidanih izdisaja kroz nos publike.
Mirno sjedne, nasloni se s rukama isprepletenih prstiju na krilu. Zbog ljubičaste deke od poliestera počinje kliziti i ponirati pa ju brzo zgrabi desnom rukom i u drugom potezu ruke odbaci na prljavo narančasti tapison. Nagne se prema stolu no ubrzo se sjeti kako na samom vrhu kuta stola nema mjesta za oslonac gdje bi položio ruke, točnije laktove. Odustaje od traženja udobnosti kao i svaki put prije kada bi se našao u poziciji sazivanja sastanka.

- „O meni se najljepše brinu oni koji me ostavljaju na miru“, rekao bi gospodin Mika no svi znamo to i previše smo se vodili takvim načinom razmišljanja. To čak i nije razmišljanje.
Nakon početnih riječi g. Molde je kratko zašutio kao da traži misao. No više su ga brinule riječi koje treba izgovoriti jer je misao bila jasna poput glasa koji se voli slušati.
- Umoran sam. Umoran sam od nervoze i pritiska da moram nešto napraviti, popraviti, ispraviti. Koliko gubim strah toliko me strah gubitka straha. Ovu večer vam ne dam, koliko god svi vi bili neozbiljni i naslađivali se kasnije. Želja da nosim latinski naziv rijetkog bića mi ne pristaje, nama ne pristaje. Svaki naš razgovor je monolog i ništa više, povrtnjak na kamenjaru.
Mirnoća u govoru se izgubila iako su ruke mirovale prekrižene na bedrima dok je glava sve više trzala.
- Promjene su stagnacija u kamuflaži, sitne pozitivne reakcije kao paravan. To više tako neće ići! Previše smo pričali o slučajevima koji spadaju pod red i način koje smo ignorirali i završili u nelagodi a gdje su tek snovi što prizivaju san. Krevet u potkrovlju pod kišom što daje sveti ton mislima o ljubavi, pravednosti i dobroti. Samo da je lakše zaspati. E vidite, ne obrezuju se voćke u proljeće bez razloga. Ponos što se čuva je pun vodopija, grana bez ploda, crpi više nego bršljan kojeg je lako srezat u korijenu. Muha na prozoru.
U primisli smatra da ne veže riječi i da ne postiže cjelinu no naum ga ne može prekinuti te zuri u stol ili pod dok priča jer ne mari za reakcijama publike.
- Vlak je samo vlak što se čuje u daljini. Samo prevozi ljude na dobro im poznata mjesta. Odredište nije bitno dok vožnja je velika kao sve noći i želje stvorene za lutanja pod vedrim nebom kada mjesec je pun i tama tako vidljiva, plava i nevina. Kupe u vlaku, loše crveni zastori što siju prašinu kada se potegnu jer je kondukter otišao. Kroz prozor vidljiva upravo nevina noć stvorena za hod duhova kroz natopljena polja što se sjaje. Njeno uzbuđenje kroz dječji smijeh u tom malom prostoru briše sve.
Prolog u bit je prerastao u monolog.
- Vidim kako joj se spava, naginje glavu na moje rame i pokušava kroz mrmljanje reći nešto. Vidim ju kako traži glazbu na mobitelu, kako me pita da li sam ponio alkohol. Vragolasti osmijeh pun slobode. Vidim kako se migolji i suknja gubi svoju duljinu i proviruje rub samostojećih, spada naramenica ljupko kao da je slučajno. Vidim da izmišljam priču jer je tražila. Vidim zamagljena stakla i tragove njenih prstiju u zaigranom golom crtanju. Ne maštam više o zadnjem vozu bez povratne karte. Maštam da sam voz za jednosmjernu kartu.
Tajac uz poglede što traže neutralno sidrište.
- Znate što, svi ste vi presušeno zrno koje ja više ne mislim zalijevati. Znam da smatrate ovo epizodom i da je plus što ja sam ne znam naći riječi da vam kažem da odlazim. Da, cilj sastanka je da vas sve uništim i da ostane epitaf za svakog od vas vidljiv samo meni.
Više neutralnog sidrišta nije bilo je su svi prisutni zurili u g. Moldea.
- G. Trup, danas ću ja preuzeti bonsai!

Nedostaješ mi kada te imam
tek kada si tu i ne brineš
dok se kriješ u gustišu bambusa
otkrivaš djetinje razigranim smijehom
pa usporim da osluškujem
smijem se dok pratim zadnji val
tvog plašta sa šarenim mrljama...
ljubičasti udari mnogih dana ruma
rasplinuti u nepoznatu potrebu
za snažnim govorom što dira
u sve sveto kao oštrica
kao da plemeniti plinovi ne mare
za izvor i samo fluorescentno odu
kreirajući gejzire sred pustoši...
ne poznaješ moje jeseni
jer ne mislim ih timariti...
tanko lišće bambusa
žuti mi se u kosi dok žurim
promatram hihot što sputava tijelo
žurim da u zid pred njom se pretvorim
konačni cirkus smijeha i poljubac
pokušaj bijega i hvatanje...
nedostaješ mojoj šumovitosti
držati ću te kada griješim
dođi i tražiti ću da me čuvaš
u tvom moru što slanije neće biti.