Odmah pri ulasku u prostoriju, na vješalici, kapalo je s tri balonera i stvaralo mokre mrlje na grubom tapisonu prljavo narančaste boje. Tri čovjeka, iako to nije bila dužnost, uranila su na sastanak i samim time uhvatili neočekivani proljetni pljusak. U trenutku dok su dvojica tražila poziciju za stolom a treći glasno no suhoparno predstavljao sadržaj hladnjaka, ušle su tri nove siluete u suhim izgužvanim balonerima. Čovjek kod hladnjaka je situaciju popratio kolutanjem očiju i još suhoparnije iz početka krenuo s nabrajanjem. Bila je to unajmljena hala na prvom katu nekadašnje tvornice ženskog donjeg rublja. Kao i sada, nekada je služila kao soba za sastanke sa staklenom stijenom kao jedinim otvorom koji je gledao na nekadašnji pogon. Sada je taj prizor, nekada pogled na rosna čela, bio zamaskiran starim novinama. Nakon što su svi bez pozdrava napravili pravu petlju pogleda, shvatili su zašto su tu, bolje rečeno tko nedostaje i zbog koga su tu. Bilo je petnaest minuta do devetnaest sati i vani je već pao mrak a hala se počela puniti dimom cigareta i cigarillosa. Sastanak je bio zakazan za devetnaest sati.
Hala je bila veličine devedeset kvadrata. Osim hladnjaka u desnom kutu hale nasuprot ulaza i malenog stolića u lijevom kutu, na kojem je stajao aparat za kavu, u sredini hale se nalazio masivni stol. Ploča stola je bila pravokutni trokut koju su nosile četiri noge. Ploča je bila od drva trešnje i krasili su je crvenkasta boja i godovi dok su noge bile debele bakrene cijevi raspoređene po kutevima i jedna u sredini. Sjedišta su bile jednostavne fotelje presvučene tamno smeđom kožom i bile su raspoređene po dvije uz katete i dvije uz hipotenuzu stola. Na spoju katete i hipotenuze nasuprot pravog kuta smješten je stolac od inoxa koji je bio zavaren za inox ploču ugrađenu u pod. Kao privid udobnosti sjajni stolac je krasila lagana deka od poliestera ljubičaste boje na sjedištu. Na sredini stola je bilo smješteno bonsai drvo staro tridesetčetiri godine. Kao što je bio zadužen za posluživanje pića, gospodin Trup je bio zadužen da se bonsai nađe na stolu prilikom sastanaka. S obzirom na količinu brige oko drvca i činjenice da hala nije imala prirodnog svjetla, bonsai se svaki put morao donijeti. Pravilo je bilo da ništa ne smije biti na stolu, osim naravno bonsaia. Stol je imao ladice kraj svake fotelje. Bile su to uske ladice duge točno pedeset centimetara koliko je bilo dovoljno da stanu dvije boce, čaša, pepeljara, cigarete i upaljač te osobne stvari poput novčanika, mobitela, ključeva... Inox stolac je bio rezerviran za krivca održavanja sastanka koji, iako je prošlo devetnaest sati, još uvijek nije bio nazočan. Bilo je neobično da netko kasni na sastanak, štoviše nikada se nije desilo do sada. Prisutni se nisu previše uznemirili time, uz pogled na sat gospodin Vrcko je kašnjenje prokomentirao stisnutim usnama i rastvorenim kapcima uz lagani zabačaj glave u desno. Prisutni su već smješteni za stolom ugodno časkali o svakodnevnim temama uz kavu, pive i gemište kada su se otvorila vrata točno u devetnaest sati i dvadeset i tri minute. Šutke i pognute glave gospodin Molde je zatvorio vrata, svukao baloner i objesio ga na vješalicu i zastao par sekunde držeći baloner objem rukama. Okrenuvši se podigne glavu i očekivano dočekuje šest pari upitnih očiju s glavom podbočenom lijevom rukom dok desna opušteno prati rukohvat fotelja. Na očekivanu dobrodošlicu reagira ugrizom donje usne, kiselim osmijehom i blagim spuštanjem pogleda u prazno. Gotovo u sekundi se trgne, podigne nervozno glavu i prosikta;
- Tako je manijaci jedni, da! Kasnim! I što sad? I što sad!? Luđaci, eto što ste vi! Luđaci! I ja skupa s vama! Naravno da sam došao ranije ali namjerno nisam htio ući pa sam napravio krug oko fabrike. Namjerno sam zakasnio jer mi je dosta terora koji smo si sami nametnuli.
