Isisane, prožvakane riječi udaraju u misao i propadaju pred vojskom osjećaja. Izudarane, kvrgave i ponižene nestaju u kasni sat, te riječi, toliko željene a toliko nepotrebne. Uz udarac stvarnosti i razmišljanja o jutenoj vreći kao dekorativnom detalju, najpametnije je zadubiti se u pogled što se pruža iza prozora, taman ograničen kao slika pod okvirom. Svjetiljka ulične rasvjete posjela je sva mala gradska osvjetljenja u daljini, kao da im priča o životu kroz primjer tople skromnosti. Magla što se počela dizati iznad Save i tvorila vijugu kroz grad samo je pridodala doživljaj vlažne jesenje noći. Glazba i mentol u ustima punim dima blago skrenu pogled ka umjetnom boru sa tek pokojom kuglicom. Hrastove police, neznatno ispunjene knjigama žale se na nedostatak mirisa pravog bora. Širi se tek miris svijeće u kojem prevladava cimet, što je zasigurno bolje nego recimo lavande koja u crtežu krasi pladanj gdje je nekoć stajala lončanica sa biljkom a sada služi kao podmetač pepeljari, jer pepela je uvijek posvuda. Lavanda, lavanda, miriši na lijekove, na ambulantu. Stvara misao na prašinaste mrlje od moljaca, prazan ormar, samo vješalice se njišu prilikom otvaranja vrata. Crne, plastične, drvene vješalice kojih inače nikada nije dosta. Kako bi bilo sjesti u dno ormara i zatvoriti vrata? Mrak je, osim nepravilne crte prostora između vrata, treba namjestiti pante. Koja je razlika između sjedenja u praznom ormaru i izričito strogom rasporedu stvari po određenom džepu? Vjerojatno nikakva, ludost ne bira ni ne prestaje, poput znatiželje u odgovoru pitanja; kako oprati pernati jastuk(?). Slično kao ostvarenje želja kroz simulaciju mašte ili monologa, ionako su poneke želje kao vinske mušice, žive koliko ih i hranimo, maksimalno mjesec dana. Koliko se prašine skupi po parketu u mjesec dana? Dovoljno da se otkriju čovjekova kretanja ili vrlo jednostavno navika održavanja interijera i ambijenta u kojem čovjek obitava. Otisci stopala na čistom i sjajnom parketu, od topline tijela, djeluju tako slobodno dok lagano nestaju. Kao što se očituje krug oko staklene šalice čaja na parketu, između tvojih nogu, dok sjediš na podu naslonjena na stup što dijeli balkonska vrata. Podignutih koljena, u pliš crvenoj trenirci sa šljokicama, smije se dok pregledava fotografije na profesionalnom fotoaparatu. Tu i tamo digne pogled kao da se prisjeća nastajanja određene fotografije. Osmijeh joj se više očituje u očima nego na blago ružičastim usnama. Osmijeh pun odvažnosti, bezbrižnosti i zadovoljstva, kao užitak koji je došao sam od sebe u vidu nenadane nagrade. Bijela, prevelika, muška potkošulja jasno je otkrivala slobodu oblina bez grudnjaka, dok je naramenica što je skliznula sa ramena budila maštu. Uz zamišljeni pogled u pod, spustila je fotoaparat i uzela šalicu čaja te ju oprezno prinjela usnama. Drugom rukom, tek sa vrhom tirkizno lakiranih noktiju dodirivala je ključnu kost. Produžila je prema vratu čvrsto otvorenim dlanom, dok je spuštala šalicu čaja, te lagano nakosila glavu uz zatvorene oči kao da uživa u otklanjanju napetosti. Podigla je kapke, zelene oči su pratile ruku koja se prstima uvukla pod drugu naramenicu i pratila ju do kraja ramena, bojažljivo i znatiželjno kao pred ponorom. Kako je potkošulja klizila i visila tek o ružičasto, blago ljubičastim sa primjesom nijansi zrele višnje vrhovima, podigla je pogled prema meni. Znatiželjni, željno uplašeni pogled uz potez ruke što spušta bijelu tkaninu prema struku dok druga ruka klizi od koljena unutrašnjom stranom bedra. Zatvaraju se koljena, kapci se zatvaraju, usne trzaju. Ustajem sa stolice, udaljen tek dva metra od prizora, od nje...