Perun&Weiss

nedjelja, 30.09.2012.

'Ko je tu lud ?

Prije dvije godine smo dobili i novu vladu Republike Hrvatske, odnosno lijevu koaliciju. U 8 godina vlade HDZ-a, odnosno konzervativne, desne političke opcije, država je, blago rečeno, otišla u kurac. Sveobuhvatni plan krađe svega što postoji u ovoj državi, planiran i izvršen u detalje, vrlo pomno i pedantno, gurnuo nas je sve preko litice u duboko blato iz kojeg vjerovatno nećemo izaći desetljećima. Nevjerovatna je lakoća “ hapanja “ resursa i spremanja ogromnih količina gotovog novca u privatne džepove, a poradi ostvarivanja interesa neke treće, nama u pravilu, nepoznate strane. Stječe se dojam da praktički svaka ljiga ove planete, može doći u Hrvatsku, potplatiti garnituru na vlasti i raditi što god mu volja.

Farsa zvana “ antikorupcijski program “ nije ništa drugo nego “ mazanje “ očiju hrvatskim građankama i građanima, koji su generacijama stvarali svaki pedalj ove države, a prije dva desetljeća i prolijevali krv. Sve to da bi nekolicina pospremila lovu u svoj džep. Nakon 8 godina pljačke, desna politička opcija, prevođena HDZ-om, napokon je “ napustila prostor “ i otvorila vrata nekim novim “ planerima. “

Izborni program lijeve opcije, nazvan “ Plan 21 “, nudio je ništa novo, samo ono o čemu svi sanjaju, a očigledno je nedistižno i u najmanju ruku, prekomplicirano za praktički sve naše političare i političarke.

San o nekakvoj blistavoj budućnosti Hrvatske sve je udaljeniji, kako dani prolaze. Nova garnitura na vlasti, barem trenutno, ne radi ništa drugo osim još jačeg lupanja po novčanicima svojih građana, koji su ionako prazni već godinama. Budimo iskreni, svaki idiot ove planete može povisiti poreze, uvesti nekakve nove namete, podići cijene onih resursa na kojima država već ionako ostvaruje ogromne profite ( nafta, duhanski proizvodi… ) i zanemariti individualne interese svojih građana, a sve pod izlikom hrabrosti uvođenja drastičnih rezova !?

Sudeći prema aktualnom potpredsjedniku Vlade RH, Radimiru Čačiću, građani Republike Hrvatske, izgleda nemaju pravo ili mogućnosti korištenja naprednih komunikacijskih tehnologija, jer smo u tolikoj banani da ne možemo platiti račun za struju, ako prečesto koristimo mobitel !? Pitanje je hoćemo li uskoro uopće moći gledati TV ili se koristiti fiksnim telefonom, jer je poskupio i plin, a cijena naftnih derivata ionako probija sve pragove tolerancije da ljudi više niti ne voze automobile, nego “ kaskaju “ pješice kilometrima. ‘Ajmo malo razmisliti o toj logici. Cijena goriva raste, sve manje ljudi koriste vozila s unutarnjim izgaranjem, osobito automobile. Posljedica: pad prodaje osobnih automobila, pad korištenja usluga servisa, manji broj registriranih vozila, a samim tim i manji prihodi od ionako prenapuhanih cijena registracije = otkazi ! Smanjimo uporabu mobilnih i fiksnih telefona, samim tim prestanemo kupovati nove uređaje = otkazi ! Jebe se Švabi za nekoliko stotina novih građana na birou.

Uz sva ta sranja, aktualni “ šefovi “ države nekako se uspijevaju smijati pri svakoj pojavi pred kamerama. Očigledno znaju nešto što mi ne znamo, a neće nam to reći. Ako imamo 350.000 nezaposlenih, cijene svih namirnica i resursa preko svih granica tolerancije u odnosu na prosječna, mjesečna primanja, neupitnu propast nekih od vodećih brodogradilišta regije, koji kurac je tu smješno ?

Od onog jadnog broja zaposlenih, ogromna većina prima manje od 3.000 kn mjesečno, uključujući i putne troškove. Stavite njih pred kamere pa da vidimo jel’ njima smješno ? I nije baš. Kako su otpjevali Luka Bulić i Ivan Šarić: “ Kad vidim gdje živim, sebi se divim, Jebote led “, tako i velika većina građana ove države, mora imati određene čarobnjačke sposobnosti da preživi 43200 minuta, koliko ima jedan mjesec. A oni bi da štedimo.

Međutim, nazirale su se nekakve nove promjene. Linić je imao plan ! I što je najbolje, ti idejni preokreti gospodarske situacije Hrvatske, pod uvjetom da prođu u onoj kino dvorani, mogli su napokon imati pozitivne odjeke na gospodarstvo u cjelini. Prvenstveno naplata PDV-a tek nakon naplate ispostavljenog računa. Napokon se netko sjetio da u cijeloj ideji osiguranja priljeva keša u državnu blagajnu u konačnici nema ama baš ništa osim propasti gospodarstva, ali onda je očito ponovno promislio ideju i odustao. Nek’ se državna kasa namiri, a sve ostalo je nebitno.

Međutim nitko da se takne vrućeg lonca. Kada je točno ova država otišla do vraga ? Ulaskom privatnih bankarskih konzorcija na ova područja. Gramzive, novčarske kompanije, uletjele su u područje naseljeno ljudima koji se nikada prije nisu sreli s kapitalističkim načinom života na kredit, nego su uletjeli ravno u zamku. Jel’ se netko od vladajućih sjetio malo pojasniti ljudima o čemu se tu zapravo radi ? Ne. Zašto i bi kada je već primio “ pinku “ i potpuno zaboravio na cijelu stvar. U roku od samo nekoliko godina, bankarski sustav u Republici Hrvatskoj, uspio je tu istu Republiku Hrvatsku baciti na koljena uz blagoslov onih koji se izabrani iz naroda, od naroda, za narod.

E sad nek’ nam Sanader, Linić, Milanović ili Čačić objasne logiku u tome da vi radite za određenog poslodavca tijekom jednog mjeseca i zaradite svoju plaću, a onda morate platiti trećoj strani, koja nije imala apsolutno ništa s vašim poslom, da bi dobili tu istu, zarađenu plaću !!! Pa ‘ko je tu lud ? Zašto bi pobogu vi morali primjerice meni platiti određeni iznos provizije da bi dobili svoje novce ?

Ako smo već prisiljeni zakonskim odredbama ( o kojima nas nitko ništa pitao nije… ) primati plaću na tekući račun PRIVATNE banke, onda je trebalo umetnuti i odredbu da za takav tip tekućeg računa ( ili kako bi ga već nazvali ) banka nema pravo naplaćivati trošak ” održavanja. “

A to održavanje se svodi na informaciju u elektronskom zapisu i žici. Nije baš da moraju kopati kanale ili praviti posebne prostorije za održavanje vašeg tekućeg računa.

by Benedict Weiss

Oznake: vlada rh, kriza, nesposobnost vlade

subota, 29.09.2012.

” Smijem uzet’ čips ? ” ” Ne smiješ !”

Zvuči poznato ? Bilo da se radi o čipsu, čokoladi ili nekakvoj igrački, odgovor na dječje pitanje jasno daje do znanja u kakvoj smo banani. Država na pragu ulaska u ” prestižno ” društvo europskih ” naprednih demokracija “, ne može pružiti niti najosnovnije zadovoljstvo najmlađima – slatkiš !

Ali ta činjenica izgleda ” ne dira ” nikoga u dosadašnjim garniturama vlasti. Oni imaju i više nego je dovoljno. Dajte hrvatskom radniku plaću od 6.000 kn mjesečno pa da vidite kako onda posao napreduje. Ona tvrdnja da su Hrvati lijen, neradnički narod nikako ne stoji, a to potvrđuje jedna jednostavna činjenica. Gdje god došli, od Europe, obje Amerike pa sve dolje do Australije i Novog Zelanda, jedna stvar se ističe – reci da si iz Hrvatske i već su ti se povećale šanse za zaposljenje. Cijeli svijet cijeni hrvatske radnike jedino Hrvatska NE !


Nelogično je očekivati od čovjeka koji zarađuje 2.500 kn mjesečno da sa neskrivenim zadovoljstvom odlazi svakodnevno na posao, bez pogovora odrađuje sve dane zadatke i potom se, na kraju smjene, umoran, ali istodobno sretan, vraća kući, isto tako nasmijanoj ženici ili mužiću te ushićenoj djeci. Ovako, ode na posao, ” šljaka preko kurca “, a nakon odrađene smjene, tmuran i potišten se vraća kući isto tako nadrkanoj ženi i djeci koja ga u pravilu neće ni pozdraviti, jer znaju da od ” čokolade ” nema ništa, a kamoli od neke malo naprednije tehnologije.

Potpredsjednik vlade kaže da smanjimo doživljaj s mobilnom komunikacijom kako bi mogli platiti sve veći račun struje. U redu. Čega da se odreknemo da bi platili sve veći račun za plin ? Ili, čega da se odreknemo da bi natočili pun spremnik goriva ? Očito, automobila. Cijene se, praktično na svakodnevnoj razini povećavaju, a iznos na tekućim računima ( od kojih je dobar dio blokiran ) ostaje već godinama isti. Primjerice, radnik u drvnoj ili tekstilnoj industriji, koje već godinama posluju po ” povlaštenim tarifama “, a te ” povlaštene tarife ” se naravno odnose na mogućnost poduzeća da isplati plaću radniku nižu od najnižeg propisanog dohotka ( ne daj bože da se to odnosi na povlaštenu tarifu struje ili plina pa da radnik ne osjeti teret ), ostvaruje mjesečni neto prihod u iznosu od 2.150 kn i manje. Prije 8 godina s tim se već nekako moglo živjeti. Jadno, ali se moglo. Danas je to praktički nemoguće.

I tu možemo uspostaviti poveznicu između prosječnog hrvatskog radnika ili radnice i crnih, američkih robova. Jedina razlika između ove dvije kategorije je ta da su američki robovi imali besplatan krov nad glavom i barem jedan, kuhani, topli obrok na dan, isto tako besplatan. Za hrvatskog radnika ili radnicu, to se ne može reći. Dapače, niti krova nad glavom niti hrane. Nekada je bilo relativno čudno vidjeti 30-ogodišnjaka da živi kao samac ili s obitelji u roditeljskoj kući i dijeli prostor sa starima. Bila je to stvar osobnog odabira. Danas je to sasvim uobičajeno i stvar je apsolutne nemogućnosti većine radnih ljudi da si priušte ikakvu nekretninu ili čak da si iznajme stan.

Dolazi ljeto i mlade snage ove nacije htjele bi provesti koji dan na sunčanom Jadranu, ali to se u većini slučajeva neće dogoditi. Kao u onom vicu gdje mali Cigo pita tatu: “ Jel’ idemo ove godine na more ? “, a tata mu odgovara: “ Sine, 60 % da idemo, a 100 % da ne idemo . ” Koja je svrha plaćanja poreza i ostalih nameta državi, kada si ne možete priuštit, relativno kratak put do mora i smještaj nekoliko dana ? Još kada se sjetite da morate platiti ” boravišnu pristojbu ” onda vam se smrači pred očima, jer znate da i vi i vaši roditelji i njihovi roditelji već desetljećima plaćate poreze i namete kroz koje se ta ista obala, na koju vi ne možete otići, sređivala i osposobljavala !

Ali eto, ako se odreknete mobilnog telefoniranja, odustanete od interneta, plaćate najmanju moguću tarifu u fiksnoj telefoniji, ne posjedujete automobil, ne plaćate rentu i hranite se jednom dnevno s ne više od 900 kalorija ukupno, onda si možda i možete priuštiti autobusnu kartu za neku jadransku destinaciju i spavati, pokriveni ručnikom na plaži. E jebo vas program napretka…

by Benedict Weiss

Oznake: kriza, nedostatak novca

Američko taktičko razmještanje

OSIGURANJE PERZIJSKOG ZALJEVA

Razvidno je da se američke snage razvijaju u povoljan taktički položaj, čime bi, u slučaju potrebe, vrlo brzo i efikasno osigurale Perzijski zaljev, posebice od možda i najjačeg potencijalnog neprijatelja u tom dijelu svijeta – Irana

Kada je nafta prvi puta predstavljena kao gorivo budućnosti, nije puno ljudi vidjelo potencijal. Ali, čim se pojavio prvi motor s unutarnjim izgaranjem, utrka za ovo ” crno zlato ” je započela.

U početku, SAD su bile pod pretpostavkom da imaju dovoljno velike naftne potencijale i rezerve. Kako je nafta ulazila sve više u industrijske branše i preuzela dominaciju kao glavni izvor energije u svijetu, SAD su počele ponovo promišljati o tome. Ali, da bi potpuno razumjeli kraj, moramo se vratiti na početak.

NAFTA – pokretač ratova

Velika Britanija je bila prva zemlja koja je u potpunosti razumjela važnost nafte, pa su tako uveli morske linije do Bliskog istoka da bi kontinuirano prevozili ” crno zlato ” iz tog dijela svijeta. Kao najjača pomorska sila tog vremena, ni jedna druga država nije mogla učiniti ništa da umanji britanski utjecaj na Bliskom istoku. Ali, Njemačka je osmislila potpuno novi način distribucije nafte s Istoka prema Njemačkoj – korištenjem željeznice. Ušli su novi inžinjerijski pothvat – izgradnju željezničke pruge od Berlina do Bagdada. Na taj način, Njemačka više neće biti ovisna o trgovinskoj politici Britanije. Britanija je vidjela ovaj potez kao prijetnju svojim interesima. Ubrzo nakon toga, izbio je je 1. Balkanski rat, praćen 2. Balkanskim ratom i u konačnici je izbio i 1. Svjetski rat – Veliki rat. Nije vjerovatno da je Britanija htjela domino efekt takvih proporcija, ali ukupna politička i strateška situacija u Europi i na Bliskom istoku je ubrzano propadala. Bila je potrebna samo iskra da se zapali globalni plamen. Igre oko naftnih interesa na Bliskom istoku započele su dva najveća i najkrvavija sukoba koja je je ovaj planet vidio. I sve zbog crne tvari, bogate ugljikom. Kada se pogleda dva rata koja su prethodila Velikom ratu, primjećuju se dvije faze zakulisne politike i urote. U Prvom balkanskom ratu, Srbija, Bugarska i Crna Gora su ohrabrene za borbu protiv Osmanlijskog carstva. Čim je taj rat završio, Bugarska je napala Srbiju. To je bio također i udarac na ruske interese u regiji, a u isto vrijeme, Austrija je vidjela uzdizanje Srbije kao neposrednju prijetnju.

Prvi svjetski rat nije razriješio apsolutno ništa i čak je pogoršao situaciju. To se dogodilo zbog slabog predviđanja budućnosti kontinenta. Umjesto toga, europske sile su tražile dvije stvari: proširenje svojih zona utjecaja i poniženje i slamanje Njemačke. Taj plan će se odbiti o glavu vrlo brzo. U to vrijeme SAD su stajale po strani, uživajući udobnost svoje politike izolacije. Onda je nastupio Crni ponedjeljak i svijet je krenuo prema novom, ovog puta još krvavijem sukobu.

Buđenje američkih prekomorskih naftnih interesa

Tijekom Drugog svjetskog rata, potrošnja nafte je bila na svom vrhuncu. Velike vojske, trebale su velike količine goriva ( Bitka u izbočini nije dobro završila po Hitlera najviše zbog toga što su njegove glavne taktičke napadajne snage – pancer divizije, ostale bez goriva da bi uspješno izvšile taktički plan napada. ) Svaka zemlja u sukobu je tražila nove načine da opskrbi svoje jedinice. Za SAD ovo je bilo još važnije, jer su vodili bitke na nekoliko frontova, uključujući velike pomorske bitke na cijelom Pacifiku.

Ali, tek nakon prve energetske krize u 70.-im godinama prošlog stoljeća, SAD su počele gledati preko oceana za novim izvorima nafte. Kada se pogleda prirodni raspored naftnih rezervi na planeti, vidi se da su daleko najveće rezerve u području Bliskog istoka – nekih 80 % svjetkih rezervi je smješteno u tom području. Stručni analitičari u SAD-u su procijenili kako SAD sadržava samo 50 % naftnih rezervi koje će trebati u skorijoj budućnosti. Nešto je moralo biti učinjeno. Još jedna stvar mora biti spomenuta ovdje. Od iskustva u Drugom svjetskom ratu, SAD su shvatile da je vođenje ratova vrlo stimulativno za lokalno gospodarstvo i ne može se naći niti jedno desetljeće u 20. stoljeću, od 1945.g., u kojem SAD nisu vodile nekakav rat ! Niti jedan od njih nije bio na američkom tlu.

Druge po veličini prirodne rezerve nafte nalaze se u Srednjoj Americi. Od 70.-ih, američke administracije su poduzele seriju konspirativnih političkih igara u Srednjoj Americi kako bi zbacile vlade, neposlušne prema američkom utjecaju i instalirale nove, one koje jesu. Paralelno s tim naporima, američki strateški stručnjaci, započeli su niz prikivenih operacija na Bliskom istoku i sjevernoj Africi, koje su imale dvije faze. Prva – destabilizacija regije. Druga – instaliranje vlada lojalnih prema američkim interesima, a ako to ne uspije onda je potrebno stvoriti kaos koji će onesposobiti državu da čini bilo kakav negativan utjecaj po američke interese u regiji.

Do tog vremena, dva glavna igrača na Bliskom istoku su bili Velika Britanija i Francuska, s nekim postranim utjecajem Sovjetskog Saveza. SAD su ubrzo preuzele primat. Jer, dok se dvojica bore, treći iskorištava situaciju. Primjerice, tijekom Iračko – iranskog rata, SAD su podržavale obje strane u sukobu da bi dovoljno oslabile i Irak i Iran. S Izraelom na svojoj strani, SAD su ostvarile i utjecaj u Egiptu također, da bi osigurali Sueski kanal, vitalni prolaz za pomorske linije. Kako je vrijeme prolazilo, SAD su proširile svoju zonu utjecaja na Saudijsku Arabiju, koristeći se garancijom sigurnosti kojom štite SA od Iraka, Irana ili bilo koje druge moguće prijetnje.

Onda, 1990., Saddam Husein, otvara vrata za direktnu američku prisutnost u regiji i pod direktnom prisutnošću, govorimo o vojnoj prisutnosti. Kako su Saddamove snage okupirale Kuvajt, SAD su uputile i razmjestile svoje snage ( to je isto tako bio moment kada su SAD shvatile koliko puno vremena treba da bi se uputile i razmjestile snage daleko od kuće i da se to mora promjeniti u budućnosti ), te ušle u rat protiv Iraka. Kako je operacija Pustinjska oluja završila, američke jedinice su ostale u regiji. Tako da su sada SAD uspješno ustanovile baze za svoje jedinice u regiji Bliskog istoka. Ali, daleko najveća prijetnja je dolazila od najveće zemlje u regiji – Irana. Iran je morao biti čvrsto blokiran. Međutim, čak niti SAD, daleko najnaprednija i najsnažnija vojna sila u to vrijeme, ne može samo tako izvršiti invaziju na stranu zemlju. Potreban je dobar razlog, jer, potrebni su im NATO saveznici, a da bi to ostvarili, ciljana zemlja mora biti kriva za nešto što ugrožava i saveznike.


Pripreme za uspješno okruživanje Irana

Zbog svoje veličine i geostrateškog položaja u Zaljevskoj regiji, Iran je morao biti blokiran i da bi to učinile, SAD su ga morale prvo okružiti. Sada postoje mnoge kontroverze i teorije urote oko napada 9. rujna, ali pretpostavimo da je sve to bilo slučajno. Bin Laden je stvarno pokušao napasti SAD na njihovom tlu. Nitko ne može dati dobar razlog zašto bi se netko upustio u takav poduhvat, ali recimo da se to dogodilo. Taj napad dao je SAD mogućnost koju nisu smjeli propustiti. Šansa da se izvrši invazija na državu koja graniči s Iranom i zadobije se taktička prednost. Forsiranjem termina - terorizam, SAD su uspješno uvjerile svoje NATO saveznike da će islamski militanti koristiti terorističke akcije protiv zapadnih država i da se to mora prekinuti u korijenu...

više...

Analiza by: Benedict Weiss

Oznake: napad na iran, američko taktičko razmještanje

petak, 28.09.2012.

Zašto je zaustavljen napad na Banja Luku 1995.g.

Iako je bilo jasno da je operativna premoć združenih snaga OSRH i ABiH bila i više nego dovoljna da se Srbima u Bosni i Hercegovini nanese konačan udarac i promjene pregovaračke pozicije, odlučeno je da se napad zaustavi pred samim gradom.

Nakon vojno – redarstvene operacije OLUJA, u ljeto 1995., a na osnovu postignutog dogovora o vojnoj suradnji između HV-a i ABiH, te dvije vojske započele su planiranje i izvođenje vojnih operacija na širem prostoru Bosne i Hercegovine, a s ciljem potpunog slamanja neprijateljske vojske, odsnosno VRS-a.

Operacija MAESTRAL

08.09.1995.g., započela je operacija MAESTRAL, združena operacija dvaju vojski koja je za cilj imala ne dopustiti utvrđivanje protivnika na novo uspostavljenoj bojišnici. Potisnuti protivničke snage od Grahova, Glamoča i Kupresa. Osloboditi Šipovo, Jajce i Drvar. Uspostaviti novu bojišnicu, ispred Petrovca, Ključa i Mrkonjić Grada. Omogućiti napredovanje 5. K ABiH prema Sanskom Mostu i 7. K ABiH prema Kotor Varošu.15.09.1995., operacija je završila s oslobođenim područjem ukupne površine 2 500 četvornih kilometara. Oslobođena su bila tri velika grada Šipovo, Jajce i Drvar.

Operacija Maestral je bila prva značajnija operacija združenih snaga HV-a, HVO-a i Armije BiH u zapadnoj BiH, u kojoj su zauzeti veći prostori zapadne Bosne uključujući gradove Drvar, Šipovo, Jajce, Bosanski Petrovac, Bosanska Krupa i Ključ. Operacija Maestral zapravo se sastojala od dvije povezane ofenzive. Trajala je od 8. rujna do 15. rujna 1995.

Temeljem Splitskog sporazuma Hrvatske i Federacije BiH od 22. srpnja 1995., nekoliko tjedana nakon operacije Oluja i nakon odbijenog protunapada Vojske Republike Srpske iz pravca Drvara, tijekom kojega su HV i HVO zauzele dodatne kvadratne kilometre u smjeru Drvara, težište djelovanja Hrvatske vojske ponovno je vraćeno u Bosnu i Hercegovinu.
Međunarodna zajednica nije pravila probleme jer je to bio najbolji način da se bosanskohercegovački Srbi prisile da bez traženja dodatnih uvjeta sjednu za pregovarački stol. Zajedno sa snagama Armije BiH, Hrvatske snage su počele planiranje oslobađanja i zauzimanja što većeg područja u jugozapadnoj Bosni. 4. i 7. gardijska brigada se pripremaju za nastavka napredovanja prema Banja Luci. Zamisao operacije bila je smjela i predviđala je prodore na dva operativna pravca od Bosanskog Grahova prema Drvaru i od Glamoča prema Jajcu.
Zbog ponavljanja masakra na sarajevskoj tržnici Markale, 28. kolovoza 1995., zračne snage NATO-a tijekom noći 30. kolovoza 1995. godine pokreću snažnu kampanju zračnih udara na bosanske Srbe pod nazivom Operacija Namjerna sila. Vojska bosanskih Srba biva snažno rastrojena. U tom olakotnom trenutku dok su oči svijeta bile uprte u nebo i dok su se brojale štete Srba oko Sarajeva, vojni stožeri ABiH, HV-a i HVO-a iskorištavaju trenutak nemoći VRS i pokreću združenu ofenzivu.

Na kraju operacije, neprijatelj je odbačen i počeo se utvrđivati na rijeci Sani kod Ključa, dok su južno od Mrkonjić grada i Bočca prema cestama za Banja Luku krenuli organizirati obranu. Na taj način je potpuno razbijen 2. korpusVojske RS ( VRS ), (Drvar) te su sve ostale snage završile u 1. korpusu Vojske RS koji je branio šire područje oko Banja Luke.

Operacija JUŽNI POTEZ

U manje od mjesec dana započela je ključna operacija združenih snaga pod nazivom – JUŽNI POTEZ, koja je za cilj imala odbaciti srpske snage iz područja Mrkonjić Grada, Podrašničkog Polja i HE – Bočac. Staviti pod nadzor putove koji vode ka Banja Luci: – Čađavica – Banja Luka – Mrkonjić Grad – Banja Luka – Jajce – Banja Luka. Uspostaviti bojišnicu na južnim padinama pl. Manjače. Oslabiti pritisak na 5. i 7. K ABiH, koji su u to vrijeme bili pod pritiskom srpskih snaga koje su izvele nekoliko uspješnih operacija prema Bosanskom Novom i prema Ključu na sanskoj bojišnici. Operacija je trajala od 08. – 12.10.1995. pri čemu je oslobođeno je područje ukupne površine 800 četvornih kilometara. Linija bojišnice dospjela je samo 23 kilometara od Banja Luke.

Tijekom operacije Južni potez oslobođeno je područje ukupne površine 800 kvadratnih kilometara uključujući Podrašničko polje, selo Čađavicu hidroelektranu Bočac i dijelove planine Manjače. Crta obrane postavljena je na planini Manjači, 23 kilometra od Banja Luke, što je bilo u dosegu hrvatskog dalekometnog topništva. Osvajanje HE Bočac imalo je dalekosežan psihološki utjecaj na eventualno dalje napredovanje HV-a, HVO-a i Armije BiH prema Banjoj Luci. Naime, HE Bočac je opskrbljivao Banja Luku električnom energijom.
Srpske snage, I i II korpus bosanskih Srba, znatno su razbijene i u kaosu se povlače prema Banjoj Luci. Također, stvorila se nova kolona srpskih izbjeglica koje su se našle u Banja Luci. Posvuda se glasno špekulira o padu Banja Luke. Srpski vrh je u panici – eventualni pad Banja Luke psihološki bi odjeknuo poput pada Knina – padom Banja Luke praktički bi pala i cijela Republika Srpska jer bi vrlo brzo cijeli srpski teritorij zapadno od Brčkog vjerojatno pao ili u ruke HV-a ili ABiH.
No, politička situacija nije bila sklona ulasku savezničkih, hrvatskih i bošnjačkih snaga u Banja Luku. Prvenstveno zbog toga što bi se time pokrenula nova, ovaj put možda najveća izbjeglička kriza u Srbiji koja bi mogla izravno uključiti tadašnju Vojsku SR Jugoslavije u rat čime bi se situacija znatno zakomplicirala. Drugo, propao bi plan Richarda Holbrooka o 51% za FBiH i 49% za Republiku Srpsku, čime bi se pregovori znatnije odužili.
Stoga je počeo znatan pritisak međunarodnje zajednice na predsjednika RH, dr. Franju Tuđmana da nikako ne nastavi napadne operacije, pri čemu se izravno prijetilo i napadom NATO zrakoplovstva na HV i HVO, mada je Alija Izetbegović poručivao Franji Tuđmanu da je on spreman riskirati i ipak zauzeti Banja Luku.
Akcija Južni potez, prekinuta je na zahtjev međunarodne zajednice u trenutku kad su se hrvatske snage nalazile na 23 kilometara od Banja Luke.

Reakcija međunarodne zajednice

Možda su ovi gore navedeni razlozi i bila nekakva osnova za toliki pritisak da bi se prekinule operacije, ali više izgleda da se radilo o prikrivanju pravih razloga, a oni sežu duboko u političkčo razmišljanje zapadnoeuropskih zemalja. S vojno – taktičkog pogleda, zaustavljanje napredovanja u takvim okolnostima je bila potpuno nerazumna i nelogična odluka. Neprijatelj je bio potpuno razbijen i u rasulu. Napredovanje je bilo brzo i efikasno. Po potrebi se moglo uvesti svježe snage i jedne i druge vojske. Tvrdnje da su snage HV-a i ABiH bile u tom trenutku previe razvučene i da je postojala realna opasnost od pucanja bokova ako bi ostaci VRS-a izvršili protunapad, nisu baš bili uvjerljivi, jer u tom trenutku VRS praktički nije više niti postojao. Zauzimanjem Banja Luke, svaki otpor Srba u BiH i bio zaustavljen, neprijateljska vojska potpuno poražena i danas bi politička i geo-strateška situacija na Balkanu izgledala drukčije.

Ali kako bi izgledala ? Uzmimo hipotetski u razmatranje slijedeće. Nije došlo do reakcije međunarodne zajednice i združene snage nastavljaju prodor, zauzimaju Banja Luku i potpuno lome svaki vid otpora od strane ostataka VRS-a. Srbi, barem sudeći prema primjeru iz Hrvatske, bježe glavom bez obzira preko Drine, kako civili, tako i ostaci vojske. Rat je završen, Dayton se ne događa. Srbi jednostavno više nisu faktor koji je potreban da bi se uspostavilo potpuno funkcioniranje Bosne i Hercegovine. Kako bi to išlo ? Demografski gledano, Hrvati u BiH su najmanje zastupljena etnička grupa, dok su Bošnjaci, odnosno muslimanska etnička zajednica najviše zastupljeni. Iza njih, s dobrim brojem pripadnika, nalazili su se Srbi. Izbacimo Srbe iz formule i imamo problem. Barem tako vidi međunarodna zajednica, odnosno vodeće europske zemlje. A to možda i nije bio potpuno neispravan pogled na budućnost. Danas se osjete jake tenzije između Bošnjaka na jednoj i Srba i Hrvata na drugoj strani !? I Hrvati i Srbi optužuju bošnjačko vodstvo da grabi prema unitarnoj Bosni i Hercegovini u kojoj bi oni imali primat, a ove dvije druge etničke zajednice bi samo povremeno podsjećale na svoje korijene kroz folklor.

S tim na umu, vrlo je jednostavno zaključiti da broj Hrvata u tom momentu, prije i kasnije, nikako nije bio dovoljan da napravi jednu protutežu nastojanjima Bošnjaka, koji po prvi puta u nekoliko stoljeća imaju mogućnost uspostaviti svoju državu. Do sada su uvijek bili nekakva autonomija unutar raznih oblika carstava, ali nikada nisu imali stvarne upravljačke poluge. Operacija JUŽNI POTEZ davala im je takvu mogućnost i ta njihova želja se davala isčitati iz riječi Alije Izetbegovića koji je uporno nagovarao Tuđmana da nastave s operacijom jer je on, Alija, spreman na rizike. Ali Alija u toj situaciji nema puno za izgubiti dok je Tuđman i Hrvatska imao mnogo. Ne treba zaboraviti da je OLUJA tek završila i da je Hrvatsko Podunavlje i dalje okupirano u tom trenutku.

Europa je uvijek bila leglo cinizma i to se moglo isčitati i na primjerima tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji, a poglavito u politici prema Bosni i Hercegovini. Nakon pregršt optužbi u smjeru Tuđmana kako je otvoreno planirao izvršiti podjelu BiH, Europa i SAD čine upravo to – Daytonskim sporazumom. Ali to rade mudro. U trenutku kada je bilo jasno da snage HV-a i ABiH nezaustavljivo napreduju i da će Srbi napuštati prostor, alarmni sustavi po svim euro državama su se upalili. Europa nikada nije htjela islamsku zemlju u svom srcu. Jer da hoće imalo, onda bi Turska davno bila članica Europske Unije iako je periferna država. Unitarna, islamistička država u srcu europskog kontinenta nikako se nije smjela dogoditi.

Odlučnom diplomatskom reakcijom, dapače i uz prijetnju uporabe NATO snaga protiv dosadašnjih partnera, odnosno HV-a i ABiH, međunarodna zajednica zaustavlja operaciju i spašava, unaprijed određen mirovni plan, prema kojemu, da bi se izbjeglo superiorno postavljanje Bošnjaka nad Srbima i Hrvatima, Srbi dobivaju 49 % teritorija BiH s koridorom koji ih spaja sa Srbijom, što je još jedno osiguranje u slučaju nekavog vojnog pokušaja Bošnjaka, dok Bošnjaci, zajedno s Hrvatima dobivaju preostalih 51 %. Ta formula i taj omjer bio je dovoljan da održi vagu u vodoravnom položaju jedno duže vrijeme dok se ne smisli nešto trajnije.

Bez Srba i Republike Srpske kao tvorevine na prostoru BiH, Hrvati nikako nisu mogli održati tu vagu u takvom položaju, barem prema mišljenju vodećih zemalja Unije. Na taj način, prekidom operacije i zaustavljanjem egzodusa Srba s prostora BiH, Europa je tu noć legla mirnija u krevet jer je bila zadovoljna svojim konačnim učinkom. Islamska zemlja u srcu Europe neće postojati.

Zato je u stvari i Srbima dozvoljeno toliko ustupaka iako su bili doslovno slomljeni i stjerani na nekakvih 27 % ukupnog teritorija BiH, jer ako oni, kao druga po veličini etnička zajednica, imaju određeni stupanj autonomije unutar tripartidne države, onda će na taj način uvijek uspjevati, naravno uz pomoć eurozajednice, obuzdavati želju Bošnjaka za potpunom kontrolom Bosne i Hercegovine. Kada se tu još uključe i Hrvati, što je bilo za očekivati, onda Bošnjaci više nemaju većinu i time je opasnost uklonjena.

Oznake: domovinski rat, rat u bosni i hercegovini, rat u jugoslaviji, napad na banja luku

utorak, 25.09.2012.

Nelogičnosti odredbi rada na određeno vrijeme

" Ovaj prijedlog zakona upućujemo u Sabor u hitnu proceduru...." Rečenica koja jednostavno više ne bi smjela biti izgovorena od strane naših političara. Hitnost procedure dozvoljava visoku vjerovatnost ozbiljnih propusta zbog nepromišljenosti, odnosno daleko veću mogućnost previda određenih nedostataka prijedloga. Ali kako stvari inače stoje u našem parlamentu, ionako nitko, u pravilu ne čita prijedloge, nego samo po direktivama iz svojih stranačkih središnjica dižu ruke " ZA " ili " PROTIV ."

Do danas je Sabor u raznim stupnjevima " hitnosti " donio preko 100.000 zakonskih i podzakonskih odredbi od kojih velika većina u sebi sadržava ozbiljne propuste, koji kada se koriste ( a itekako se koriste ), utječu na socijalne i gospodarske aspekte ove zemlje. Da li su ti propusti namjerni i posljedica koruptivnih radnji pojedinaca ili su slučajne, odnosno posljedica neznanja i nedostatka stručnosti, vrlo vjerovatno ovisi od slučaja do slučaja.

I evo egzaktan primjer iz Požeško - slavonske županije. Jedno od najvećih poduzeća te županije otpušta, uskoro, jedan dio svojih radnika u primarnoj proizvodnji, baš zbog jedne takve nelogičnosti, ili da ju nazovemo pravim imenom - gluposti. Tko ju je osmislio trebao bi se zamisliti malo o svojim sposobnostima kao nekoga tko vodi ili je vodio ovu državu. A svi oni koji su se složili s njom ne bježe daleko svojim sposobnostima. Ili je u pitanju koruptivno djelo ? Nebitno.

Naime, prema odredbama Zakona o radu i s njim povezanih podzakonskih akata, radnik može raditi, na osnovu Ugovora o radu na određeno vrijeme u maksimalnom trajanju od 3 ( tri ) godine. Nakon proteka tog perioda, radnik bi trebao ostvariti pravo na povoljniji ugovor koji donosi manju mogućnost otkaza i otpremninu u tom slučaju, a da ne pričamo o možebitnom povećanju onih socijalnih davanja koje nazivaju plaćom u većini hrvatskih tvrtki.
I što rade tvrtke, odnosno poslodavci ? Prije isteka zakonskog roka od 3 ( tri ) godine, otpuštaju radnike kao tehnološke viškove da ne bi slučajno potrošili koju kunu više u budućnosti. A kako je prošlo već tri godine od kada je radnik započeo obavljati poslove on ili ona su već postali dosta stručni u svom poslu. Do te mjere su poslodavci " škrti " na isplaćivanju novaca da će svojom odlukom direktno utjecati na kvalitetu operativne izvedbe poslova na kojima temelje poslovanje svog poduzeća, jer kada otpuste iskusnog radnika, na njegovo mjesto dolazi novi, u većini slučajeva bez ikakvog znanja o svom novom radnom mjestu. Tog radnika treba obučavati i tu se gubi taj operativni momentum, jer je potrebna veća pozornost neposrednog rukovoditelja prema novom radniku, čime se bitno utječe na sam proces proizvodnje. A kako se u pravilu radi o čitavim grupama radnika, tim posao ponovnog obučavanja postaje još teži.

A sada dolazimo do genijalosti cijele odredbe. Kako bi se bolje " ulizali " poslodavcima, naši dični saborski zastupnici donijeli su takvu odredbu da bi olakšali " muke " poslodavcima i uštedjeli im malo novca. Radnik, nakon otkaza ugovora, završava, pogađate, na Zavodu za zapošljavanje, gdje mu država, ovisno o ukupnom radnom stažu, u iduća tri mjeseca isplaćuje 100 % ili 70 % plaće koju je dobivao od poslodavca, što naravno plaćaju ponovno porezni obveznici.
Poslodavac je siguran da ne mora isplaćivati veće plaće ili otpremnine radniku u budućnosti, jer je ovaj ili ova na birou. Jednostavno zaposli nove radnike i cijela priča ide ispočetka. Naravno, to generira rast broja pretplatnika Zavoda za zapošljavanje, ali to izgleda nikoga ne zabrinjava.

To je pravi rezultat ishitrenih i nepromišljenih propisa kojima se pokušava pogodovati jednoj strani na uštrb države i nacije u globalu. A samo se trebalo malo bolje razmisliti o posljedicama takve gluposti. Zbog nje, umjesto poslodavca, porezni obveznici snose troškove bivšeg radnika na jedno relativno kratko vrijeme, ali kada u tu kalkulaciju dodate ukupan broj onih koji primaju naknade Zavoda zbog raskida Ugovora o radu na određeno vrijeme, dolazite do impozantnog iznosa novca, koji se, da je propis malo kvalitetniji, mogao kanalizirati u nešo efikasnije.

Kada već ni država ni poslodavci ne žele veća prava radnicima, je li nije onda bilo logičnije, ispravnije i kvalitetnije, izbaciti tu glupost iz zakona ili ju drukčije formulirati. Kako ? Jednostavno izbacite vremensko ograničenje iz dijela zakona koji propisuje rad na određeno vrijeme i riješili ste problem. Nije baš tako jednostavno, ali nije ni komplicirano kada se malo bolje razmisli.
Dva ključna faktora koji utječu na život u Hrvatskoj su država i poslodavci. U ovom slučaju je jasno da ni jedan ni drugi faktor nisu previše zainteresirani za boljitak. S jedne strane saborski zastupnici, vjerovatno pod " pritiskom " poslodavaca, bespogovorno i bez razmišljanja, usvajaju prijedloge koji dolaze i tabora poslodavaca, dok poslodavci gledaju samo kako uštedjeti na radnicima. Uštedjeti na radnicima se može samo automatizacijom procesa, a nikako ne ograničavanjem prava radnika, jer time generirate nezadovoljnog radnika koji neće dati puno sebe u radu. A takvih je ionako previše.

Probajmo rješiti problem. Iz ciljanog zakona maknemo odredbu vremenskog perioda i onaj dio koji slijedi iza njega o automatizaciji prava radnika. Sada imamo Ugovor o radu na određeno vrijeme bez vremenskog ograničenja i bez automatskih dobivanja prava. To ostavljamo na diskrecijsku odluku poslodavcu. Da li će on radnika nagraditi ili neće, na njemu je. Radnik, prilikom zapošljavanja zna da su okolnosti takve da može provesti i 10 godina radeći kao zadnja životinja, a da ne mrdne s mjesta i na radniku je stoga da se odluči hoće li raditi za takvog poslodavca ( javni pogovor zna biti vražja reklama... ).
Taj dio je rješen, poslodavac više nema nikakav razlog za raskid ugovora na temelju izgovora o tehnološkom višku. Zavod za zapošljavanje ne dobiva novog pretplatnika i taj novac se može kanalizirati negdje drugdje.

Sada se postavlja pitanje što s radnikom koji je očekivao dobiti nagradu za svoj trud tijekom nekoliko godina rada za određenog poslodavca u smislu veće plaće, prava na otpremninu i sl. Po sadašnjim standardima, radnik nikako ne smije sâm dati otkaz jer gubi pravo na novčanu naknadu Zavoda i ostale benefite iste institucije. Praktički, radnik je u robovskom odnosu jer mora raditi u vrlo teškim uvjetima, koji su u pravilu protivni svim pozitivnim pravnim propisima Zakona o zaštiti na radu i ostalim sličnim aktima i svoja prava u slučaju prekida radnog odnosa dobiva samo onda kada mu je poslodavac uručio otkaz. Znači, građanin Republike Hrvatske nema pravo na svoje mišljenje, što mu jamči Ustav Republike Hrvatske. Jer isto kao i primjerice s paštetom, tako može biti i poslodavcem, odnosno poslom - jedna nam se sviđa pa ćemo ju kupiti, a druga baš i ne pa ju nećemo ni pogledati.
Kada stvar sagledamo iz ovog konteksta, onda vidimo da se ova odredba Zakona o radu itekako kôsi s Ustavom RH.
Naravno, to nikoga izgleda ne dira.

Kako rješiti taj problem da ovce ostanu na broju, a vuk sit ? Opet malo mijenjamo zakonske akte, a ove izmjene su vezane za Zakon o radu i odredbe kojima se ravna Zavod za zapošljavanje. Umjesto dosadašnjih odredbi, povoljnija bi mogla glasiti i ovako: " Nakon proteka ukupno 3 ( tri ) godine rada za poslodavca, a na temelju Ugovora o radu na određeno vrijeme, radnik ima pravo odlučiti samostalno raskinuti Ugovor o radu na određeno vrijeme i time ne gubi prava iz sfere socijalnog zbrinjavanja nezaposlenih osoba..."
Ovakvom formulacijom nitko ne gubi, a neki dobivaju. Po sadašnjim pravnim normama, nakon isteka perioda od 3 ( tri ) godine, radnik će u pravilu dobiti otkaz ugovora i završiti na Zavodu. Zavod mu isplaćuje novčanu naknadu u visini i periodu propisano sadašnjim odredbama. Iako je javno prezentirani cilj ovakve odluke bilo pogodovanje poslodavcima da se lakše odlučuju na zapošljavanje novih radnika,jer su osigurani od toga da radnicima povećavaju prava, ona je polučila dalekosežnije posljedice. Radnici ostaju bez posla, poslodavac ima problem s operativnim radom svojih proizvodnih ili uslužnih procesa, jer mora konstantno obučavati nove radnike i time gubi dragocjeno vrijeme i resurse, država gubi novce koji bi se mogli usmjeriti na nešto drugo.
Ovako, veliki broj radnika bi ostao zaposlen iako ne bi dobio veća prava, jer u današnjoj situaciji je sretan onaj koji ima bilo kakav posao. Država ne bi morala isplaćivati toliko broj naknada. A onaj broj radnika koji bi se samostalno odlučio na otkaz i dobio novčanu naknadu bi svakako bio manji on današnjeg, a ako i ne bi, onda se na ovaj način još više pogoduje poslodavcu i gospodarstvu jer taj faktor ne bi gubio resurse na opetovano izučavanje novopridošlih radnika.

Primjedba na ovo bi mogla biti u smislu zapošljavanja mladih, poslovno neiskusnih građana. I ona stoji, ali pretakanjem iz šupljeg u prazno ne možete riješiti taj problem. Dosadašnja praksa je pokazala da se sve vrti u začaranom krugu. Poduzeće zaposli grupu ljudi, nakon tri godine ih otpusti i zaposli drugu grupu i tako u nedogled, a Zavod za zapošljavanje bilježi rast veći nego kinesko gospodarstvo. U tom smislu treba uspostaviti jasan gospodarski plan, ali to je neka druga tema.
Dapače, možda zbog činjenice da poslodavac ne mora preusmjeravati jedan dio svojih resursa i vremena za stalno osposobljavanje novih radnika za isto radno mjesto, taj isti poslodavac iznađe načina kako poboljšati i proširiti svoje proizvodne procese i time postane konkurentniji i tako zaposli nove radnike. O tome izgleda nitko nije razmišljao kada su sjeli u saborsku kantinu i donijeli prijedlog izmjena starog Zakona o ovome ili onome.

Borna Perun

Oznake: zakon o radu, rad na određeno vrijeme

ponedjeljak, 24.09.2012.

Apsurd vjerovanja u religijske dogme

Vjerovanje u nekakvo više biće samo po sebi i nije loše, ako vam to pomaže da jednostavnije prolazite život. Međutim, ako to vaše vjerovanje koriste određene institucije kako bi vam nametnule određena pravila, izvlačile od vas novac ili nametale svoje dogme, onda se radi o opasnoj stvari.

Pa prođimo malo biblijske psalme i utvrdimo o čemu se uistinu radi.

Prema istraživanju znanstvenika Zeitgeist Movementa, cijela priča je bazirana na jednostavnom konceptu. Astrologiji. I dalje poboljšavanja ukradenim dijelovima iz drugih religijskih sustava, sve ukorporirano u jednu, veličanstvenu priču.
Biblija se sastoji od dva dijela. Stari zavjet i Novi zavjet. Osnovna razlika među ta dva je da je prvi od njih, Stari zavjet namjenjen Judeizmu. Drugi, Novi zavjet je baza Kršćanstva. Ali oba su spojena i Novi zavjet ne može živjeti bez Starog. Kada sve pročitate, to je definitivno najveličanstvenija priča ikada ispričana. Puna je bogatih opisa i priča koje se kreću od nevinih i krajnje lijepih i smješnih do strašnih priča kojima se mogu strašiti djeca. Fabula knjige je isto tako nevjerovatna. Ako uzmete u obzir broj autora koji su doprinijeli stvaranju knjige fascinantno je da su stvorili jedan takav bestseller. Bez konkurencije, Biblija je najčešća knjiga velikog broja kućanstava diljem svijeta. Ljudi ju čitaju, istraživaju, pronalaze vodilje, zagonetke, sebe. U svojoj srži ona je prekrasan tekst. Ali je isto tako iskorištena da bi se nametnula kontrola i samo zbog toga mora biti dekodirana jednom zauvijek. Bajke su odlične za ubijanje vremena, ali ako ih netko koristi da nametne nešto drugo onda postaju opasno štivo.

Prava istina iza Biblije ide ovako:

Sunce. Vjerovatno najštovaniji objekt čovječanstva svih vremena. Od zore civilizacije, ljudi su povezivali Sunce s toplinom i dnevnom svjetlošću. Sunce je omogućavalo rast usjeva. Davalo je svjetlost. Noć, s druge strane, donosila je opasnost u obliku predatora koji su otežavali život. Pa je logično da su ljudi, od ranih dana, započeli pratiti Sunce i njegovo kretanje. A to ne možete učiniti ako ne pratite još jednu stvar – noćno nebo i zvijezde. Rani ljudi su naučili prepoznati posebne markere na noćnom nebu, znane danas kao – konstelacije. Prepoznali su 12 njih, koji su danas znani kao znakovi Zodijaka. I ako bolje pogledate znak Zodijaka vidjet ćete Sunce u sredini, Križ koji povezuje čitav znak i 12 znakova Zodijaka -. konstelacija. Zbog kolebanja Zemljine osi, konstelacije se kreću obrnuto od očekivanog smjera i potrebno je otprilike 2150 godina da Zemlja proputuje kroz jedno od njih. Stoga, od 4300. SE do 2150. SE nalazili smo se u znaku Bika. Od 2150. SE do 1. NE bilo smo u znaku Ovna.
Kada kažemo znaku, onda mislimo na doba. Negdje oko 2150 NE ući ćemo u doba Vodenjaka – Vodonoše. A trenutno se nalazimo u dobu Ribe.
Vratimo se na taj križ unutar znaka Zodijaka. On pokazuje dva jedinstvena astronomska fenomena. Solsticij i Ekvinocij. Jednostavno rečeno, križ je poganski simbol, a ne simbol kršćanstva. On označava astronomski događaj ne nekakvo božansko biće.
Za našu priču, četiri doba su bitna: Bik, Ovan, Riba i Vodenjak, ili Vodonoša. Bik je značajan u jednom momentu Biblije. Taj moment je kada Mojsije silazi s planine, noseći dvije kamene ploče s uklesanih 10 zapovjedi. Kako silazi do svojih sljedbenika, primjećuje da su sagradili statuu zlatnog teleta ( bika ) i da se mole toj statui, odnosno da štuju zlatni kip. U bijesu, Mojsije baca kamene ploče na zemlju, proklinjući svoj narod. Zašto ? Doba Bika je završeno i svijet ulazi u doba Ovna, stoga sve što obilježava ili je na drugi način povezano sa starim dobom mora biti uništeno i zaboravljeno. Doba Ovna je doba Judeizma. Iz tog razloga, židovski narod još uvijek trubi u rog ovna. To nas dovodi do drugog značajnog momenta Biblije. Rođenja Isusa Krista koje je obilježilo početak doba Ribe. Novi zavjet je obilježen ribom, a tako i ribarima. Isus je nahranio ljude ribama, susretao je ribare. I u svojim propovjedima učenicima, najavljuje doba Vodenjaka, odnosno Vodonoše. To je u biti ono o čemu govori kada im kaže: Bit ću s vama do kraja vremena. Kraj vremena se odnosi na kraj doba, jedno jedino doba unutar kružnog kretanja konstelacija, to jest kraj doba Ribe i početak doba Vodenjaka. Ova pogrešna interpretacija dovela je do apokaliptičkih propovjedanja i predviđanja o skorom kraju svijeta. A ono što uistinu završava je jedno, jedino doba Zodijaka.

Kada govorimo o Isusu Kristu, moramo se vratiti unutrag, približno 10,000 godina prije njegovog rođenja. Tamo možemo pronaći prve uklesane simbole i slike u kamenu, unutar špilja, koje ukazuju na isto značenje kao i priča o Kristu. Kada se pomaknemo unaprijed kroz vrijeme, dolazimo do lika Horusa. Egipatski Bog Sunca, datira negdje oko 3,500 godina prije Krista. On je imao protivnika – Seta. Horus reprezentira Sunce i dan. Set s druge strane reprezentira Noć i tminu. Svakog dana, ujutro, Horus pobjeđuje Seta, a uvečer, Set pobjeđuje Horusa. Jedna značajna osobina je vezana uz Horusa. On je rođen 25. prosinca od djevice majke, a njegovo rođenje najavljuje Zvijezda Istoka. Prvo je štovan od strane Tri Kralja. Kasnije je umro, bio mrtav 3 dana, a potom je uskrsnuo. Zvuči poznato ? I kako izgleda, Horus nije bio izdvojen slučaj. Postojao je Mitra, Dioniz i veliki broj drugih, svi prije Krista i u drugim kulturama. I svi su dijelili iste značajke. Rođeni od djevice majke 25. prosinca, obožavani od Tri Kralja, rođenje najavljeno Velikom Zvijezdom Istoka. Svi su bili mrtvi 3 dana, a potom su uskrsli. Što je to toliko značajno u tim markerima ? Imamo 25. prosinac, Djevičansko rođenje, Veliku Istočnu Zvijezdu, Tri Kralja, Križ, Smrt i Uskrsnuće. Svi markeri, u vrlo sličnim izdanjima, mogu se pronaći diljem svijeta, datirani na 10,000 godina prije Krista.

Sjajna zvijezda koja vodi " mudrace " je u stvari Sirius, najsjajnija zvijezda na noćnom nebu, a 24. prosinca, Sirius se poravnava s tri zvijezde Orionovog pojasa, od antičkih vremena poznatih kao Tri Kralja. Sve zajedno, Sirius i tri zvijezde Orionovog pojasa, pokazuju na jedno određeno mjesto na Zemlji – mjesto gdje će se pojaviti Sunce slijedećeg dana, 25. prosinca. A tu je konstelacija Djevice, vidljiva u istom trenutku na horizontu. Djevica ili Virgo se obično predstavlja kao žena koja drži snop žita i još je poznata kao " Kuća kruha ". Bethlehem, prevedeno znači – Kuća kruha.
Ali što točno znači kada kažemo: rodio se 25. prosinca ? Tijekom jednogodišnjeg perioda, Sunce se kreće naprijed od istoka prema zapadu, krečući se južnim horizontom. Ali kako dani prolaze, Sunce se " spušta " niže na horizontu svakog dana kako se bližimo zimskom solsticiju. 22., 23. i 24. prosinca, Sunce je na najnižoj točki na horizontu, bez pomicanja, odnosno izgleda mrtvo. 25. prosinca, Sunce se pomiče za jedan stupanj prema gore na horizontu i započinje novi ciklus, najavljujući dulje dane i više topline koja dolazi. 25. Prosinac je dan zimskog solsticija. Tako da je Sunce mrtvo tri dana, a potom ponovno rođeno – uskrsnulo i poslano u nebesa.
Riješili smo misterij koji se krije iza 25. prosinca, Djevičanskim rođenjem i Tri Kralja. Ostaje nam Uskrsnuće koje se slavi " na pogrešan datum " i simbol križa. Prema Bibliji, Krist je razapet na križu, bio mrtav tri dana i onda uzdignut u nebesa. Natrag na astronomiju. Tijekom ta tri dana, kada se Sunce prikazuje na najnižoj točki horizonta ono " počiva " u blizini Južnog Križa, ili konstelacije Križ. Egipćani su bili marljivi promatrači noćnog neba. Konfiguracija piramida nam to potvrđuje. Poredane su u skladu s tri zvijezde Orionovog pojasa.

Sazviježđe ili konstelacija Južnog Križa je vidljivo kada u zoru 25. prosinca, prve zrake Sunca obasjaju Tarnakov Hram. Sazviježđe Južnog Križa ili konstelacija Križa su četiri zvijezde, vidljive na sjevernoj hemisferi.
Pa se onda postavlja logično pitanje: Zašto odgoda proslave Uskrsnuća ? Antički narodi nisu proslavljali Uskrsnuće sve do proljetnog ekvinocija, Uskrsa, kada Sunce i službeno prevlada nad hladnim vremenom zime i proljeće započme.

Rečeno jednostavnim riječima, Sunce umire, ostaje mrtvo tri dana ispod Križa i trećeg dana se uzdiže ponovo.

To vjerovanje dolazi i prije 10,000 godina SE. Rani ljudi su zasigurno povezivali kretanje Sunca i zvijezda s izmjenom određenih perioda u godini, što mi danas zovemo Proljeće, Ljeto, Jesen i Zima. Kada hladniji dani dođu, usjevi zamiru i dnevna borba za život kroz dugotrajnu zimu počinje. A kada se Sunce pomakne prema gore 25. prosinca, znali su da će uskoro doći topliji dani.
Vezano za križ možemo reći da oblik sam po sebi nije jedan o najranijih koji su korišteni u nekakvim štovanjima. Kada pobliže pogledate znak Zodijaka, uvidjet ćete da križ u biti predstavlja zimski i ljetni solsticij i proljetni i jesenski ekvinocij. U sredini se nalazi Sunce. A oko križa obično ćete pronaći 12 sazviježđa. Zamijenite Sunce s likom Isusa Krista i umjesto 12 sazviježđa zamislite imena svih 12 Isusovih učenika ( apostola ) i dolazite do glavnog dijela štovanja u kršćanstvu. Dodajte krunu od trnja na njegovu glavu. Sada uklonite Isusa, ostavite krunu i ponovo imate Sunce – sunčeve zrake.

Kršćanstvo u svojoj osnovi je ništa drugo nego reprezentacija starog vjerovanja u Sunce, ali prošireno na sasvim novu razinu.
I sada dolazimo do najuobičajenije rečenice u čitavoj kršćanskoj kulturi. Kako je Isus rekao svojim učenicima: Bit ću s vama do kraja vremena. Kraj vremena, Armagedon, kraj svijeta su ništa drugo nego oružje zastrašivanja, koje koriste crkveni službenici da bi još dublje nametnuli svoju kontrolu. Taj Kraj vremena se u biti odnosi na kraj doba Ribe, što će trajati do 2150.g. NE i svijet će ući u doba Vodenjaka. U samoj Bibliji, Isus upućuje svoje učenike govoreći im: Pazite, kada uđete u grad, srest će vas čovjek koji nosi vrč s vodom...pratite ga u kuću gdje će ući. Odgovarao je na pitanje gdje će se održati posljednja Paša. Čovjek s vrčom vode je Vodenjak. Tako da Isus jednostavno ukazuje na kraj doba Ribe.

Sada imate jednostavnu poveznicu 12 znakova Zodijaka s 12 apostola i kretanje tih 12 sazviježđa kao fenomen znan kao precesija ekvinocija. Zbog kolebanja Zemljine osi, sazviježđa se kraću unatrag i potrebno je 2150 godina da Zemlja prođe kroz jedno sazviježđe.

Kada otvorite svoje oči i pogledate širu sliku dolazite do zaključka da 1 milijarda ljudi u stvari štuje Sunce i astonomske događaje. Ništa više, ništa manje.

Međutim, postoji ogromna razlika između štovanja Isusa Krista i antičkog štovanja Mitre, Dioniza i drugih. Zašto se kršćanstvo uzdiglo na toliku razinu ? I još bitnije, kako ? Zašto Mitra ili Horus nisu postali ono što je Isus sada ? Mora postojati još nešto u ovoj čitavoj priči. Da li se radi o nizu slučajnosti ? Malo vjerovatno. Ništa toliko veliko nikada nije izraslo iz slučajnosti. Moramo razmišljati šire.
Koja je najuobičajenija značajka prirode same ? Evolucija. Sve evoluira ili umire. Nema treće opcije. Svi ostali bogovi " Sunca " iz prošlosti su izumrli, ali legenda o Isusu živi više od 2,000 godina i postaje sve većom. Pa kako je onda evoluirala, a sve ostalo je izumrlo ?
Moramo pretpostaviti, protivno svim dokazima, da je čovjek koji je sebe nazivao Isus, uistinu postojao od O. godine. Moramo još uzeti u obzir i rani oblik PR menadžmenta. Uzmete nekoga i pažljivo ga oblikujete u nešto drugo, što može biti korišteno za postizanje određenog cilja. Kada ga oblikujete, onda ga reklamirate. U ovom slučaju, PR je doveden na sasvim novu razinu.
Rimljani su imali jednu izutenu naviku. Zapisivali su sve. Ali nekako, ne postoje pisani dokazi o događaju, koji se, barem prema Bibliji, dogodio negdje oko 30. godine NE. Oko 120. NE rimski pisac govori o čovjeku koji se može povezati s likom Isusa. Isto tako je moguće da je vrijeme uzelo svoj danak i da su postojali zapisi, ali su uništeni tijekom vremena. Ili su jednostavno skriveni od javnosti.
Međutim, najočigledniji zaključak je da nije bilo ništa posebnog u tome da nekakav osuđenik završi razapet i umre na križu, jer je to bila uobičajena tradicija u Rimskom carstvu rješavanja osuđenika osuđenih na smrt.
Ali nekako, rimski car Konstantin, odabire implementirati Kršćanstvo kao službenu religiju Rimskog carstva i mijenja čitav sustav vjerovanja koji je do tada postojao. Prvo, godine 313., proglašava Edikt o Toleranciji. Do tog dana, sljedbenici Kršćanstva su bili pod stalnim progonom i pritiscima. Godine 325., Konstantin inicira Prvi Sabor u Nicei i tako pokreće budućnost kršćanstva. Kako to da je vidio potencijal u nekom minornom pokretu, većinom zabranjenom diljem carstva ?
Netko je gledao širu sliku. Učenje o prošlosti može vas voditi kroz budućnost. Možda se dogodilo da je grupa marljivih " filozofa " religije tog vremena, razvila najveličanstveniji marketinški plan ikada stvoren. Pronašli su čovjeka koji je imao sve. Izgled, govorne vještine i volju da pristane na plan. U ono vrijeme nije bilo teško stvoriti nekome prošlost. Čovjek je mogao biti s bilo kojeg dijela Bliskog istoka i rođen bilo kada. Ako pogledate sve slike ( reprezentacije ) Isusa Krista, primjetit ćete da ima izgled neuobičajen za područje u kojem je živio. Nedostaju arapske značajke. Smeđa kosa, plave oči, ništa zajedničko s njegovim arapskim porijeklom. Logika govori da bi trebao biti tamnije kože, crne kose i očiju. Kako je onda u većini slučajeva prikazan kao Europejac ?
Čovjek koji je sebe nazivao Isus je hodao Kanaanskom zemljom, propovjedajući ljubav i mir i Kraljevstvo Nebesko koje uskoro dolazi. Sve veće i veće grupe su se okupljale na njegovim govorima. Logistika iza njega je radila perfektno. I jedan po jedan, 12 apostola također ga počinju pratiti. Za razliku od štovanja Horusa ili Dioniza, novi religijski pokret je imao stvarnog čovjeka, okruženog stvarnim učinicima, njih 12 ukupno. Ne Sunce, ne sazviježđa, nego stvarni ljudi od krvi i mesa. Sada su mogli uperiti prst u njih i reći: Pazite oni su među nama ! Da li je Isus znao što će se dogoditi ? Da li je bio svjestan što se mora učiniti u cilju stvaranja čvrstih temelja za buduću religiju ? Da li je znao išta o sudbini proroka ili Sinovima Božjim prije sebe ? U jednom trenutku Isus mora umrijeti. I smrt mora biti veličanstvena. Onakva kakvu će ljudi zapamtiti.

Za buduće događaje, moramo pretpostaviti da je većina ako ne i svi učenici znala za plan. To nas vodi natrag do vođe ove dvanaestorice – Petra. Da li je on glavni um koji stoji iza svega ? Nakon svega, on je proširio vijest nakon Isusovog smaknuća. I Isus se obraća baš njemu i govori mu: Ti si Petar to jest stijena, na toj stijeni sazidat ću crkvu svoju.

Imamo tri prepoznatljiva lika: Isusa, Petra i Judu. Juda je kolateralna žrtva. Prema tradiciji, Isus ( Sunce ), mora biti izdano da bi umrlo. Između 12 jedan je odabran. Voljno ili ne to je zagonetka koju ne možemo razrješiti. To je ključni moment Kršćanstva.
Isus i njegovi sljedbenici su u jednom trenutku bili progonjeni od strane službenih vlasti. Skrivali su se i sastajali u tajnosti. Pravi trenutak mora doći. A trenutak je tradicionalni dan kada građani Kanaae biraju između dva osuđenika. Jedan će umrijeti, drugi će biti oslobođen. Stoga Juda dogovora sastanak i javlja vlastima. Svi se oni prikradu grupi muškaraca. Ali samo je jedan meta.Vođa. Isus Krist. Signal je bio poljubac. Čak i danas mafija koristi isti signal da bi obilježila buduću metu.

Isus je uhićen. Sudeći prema reakciji vodećeg Rimljanina, Poncija Pilata, on nije bio siguran što učiniti s uhićenim čovjekom. Nije pronašao zločina, zbog toga što je, temeljeno na činjenicama koje je čuo na saslušanju, Isus propovjedao samo ljubav i mir. Jedini " zločin " mu je bio taj što je propovjedao o nekom novom bogu, a ne o rimskom caru. Rimski car u to vrijeme, morao je biti prepoznat kao bog ili bi netko tko radi drukčije mogao upasti u ozbiljne probleme. Prema Novom zavjetu, Pilat je bio oduševljen Isusom. I na kraju nije pronašao ništa protiv njega. Međutim propuštamo jedan dio ovih događaja. Između perioda od Isusovog uhićenja i saslušavanja pred Poncijem Pilatom, Isus je bio mučen. Zašto, nitko ne zna sa sigurnošću. Biblija zasigurno ne pruža objašnjenje. Iz nekog razloga, Rimljani su odlučili mučiti čovjeka i izrugivati se iz njega, dajući mu crveni plašt i krunu od trnja, da bi izgledao poput kralja. Takav je doveden pred Poncija Pilata, koji nije bio zadovoljan odnosom prema uhićeniku pa je tako naredio svojim ljudima da ga propisno očiste. Nakon saslušanja, Pilat je bio spreman pustiti čovjeka jer nije našao ništa protiv njega. Ali sada dolaze vrhovni svećenici. Uvjeravaju Pilata da mora prepustiti odluku lokalnoj rulji jer je upravo taj dan. Iako su Rimljani vladali područjem, dozvoljavali su određene oblike lokalnih tradicija diljem carstva. Pilat se povukao.
Zajedno s Isusom, u zatvoru se nalazio i čovjek znan kao Baraba. Lokalni nasilnik i vođa grupe terorista i lopova. Pilat je odabrao baš njega da stoji uz Isusa pred masom, vjerovatno misleći kako će masa osuditi ubojicu, a ne čovjeka koji propovjeda ljubav i mir. Krivo. Dok se Pilat obraćao masi, logistika se pokrenula. Grupa ljudi počinje lobirati za Barabu. Kako je bio vođa otpora protiv rimskih tlačitelja, nije bilo posebno teško uvjeriti rulju. Nakon svega, Baraba je bio i poznatiji u regiji.
Scena je postavljena za posljednji događaj. Razapinjanje. Da bi uistinu kopirali antičko vjerovanje, Sunce ( Sin – eng. - son ), mora biti razapeto. Tako je Božji Sin prikovan o drveni križ i ostavljen da umre.
Ali, on odbija umrijeti pa ga rimski vojnik probada kopljem da mu olakša muke. Zašto je to učinio ? Rimski vojnici nisu činili takvo što. Cijela ideja oko razapinjanja je da bi se još teže mučilo osuđenike, tako da umru u velikoj patnji. Astronomija opet dolazi do izražaja. Ako ne umre u točno određenom trenutku, netko bi mogao postavljati pitanja u budućnosti. Nakon svega, cijeli scenarij je dobro isplaniran i ništa nije prepušteno slučaju. Kako odbija umrijeti, netko nagovara rimskog vojnika da ubrza stvar. I pazite, On je mrtav.
Isus je potom položen u grobnicu i prekriven komadom bijele plahte, barem prema Novom zavjetu. Trećeg dana, obitelj je došla po tijelo i ostala u nevjerici kada je otkrila da nema nikoga u grobnici. A navodno, ogroman kamen, koji je priječio ulaz, nije bio pomaknut. Nekako, njegovo tijelo je nestalo. I pazite, Isus je uskrsnuo i nakon nekog vremena Petar ga je susreo dok je hodao obalom.

To je priča o čovjeku koji je sebe nazivao Isus Krist i bio Sin Božji, jedan od tri sveta lika kršćanstva. Da li je moguće da su se ovi događaji odigrali ? Jest. Nakon svega i čudniji događaji se odigravaju čak i danas i ljudi vjeruju u njih. Primjerice, uzmimo cijeli vanzemaljski i NLO fenomen. Nekih dokaza za to ? Ne. Da li ljudi vjeruju u to ? Vjeruju. To dokazuje da ne morate imati čvrste dokaze nekih događaja, morate samo imati dobru priču.
Još jedna značajka u Novom zavjetu može govoriti u korist teorije o njegovom stvarnom postojanju. Lik Marije Magdalene. Zašto bi netko izmislio cijelu priču oko spašavanja prostitutke ? A najbolji dio je – spašena prostitutka se pojavljuje u Novom zavjetu od tog trenutka redovno. U najtežem trenutku Novog zavjeta, upravo Marija Magdalena drži ruku Djevici Mariji, koja gleda razapetog sina. Sve pokazuje u jednom smjeru. Postojala je iskra između Isusa i žene zvane Marija Magdalena. Svima nam je poznata moć ženskog uvjeravanja. Da li je slučaj sam za sebe slučajan ? Ili namješten ? Koja je šansa da je Isus naišao na pravo mjesto, u pravo vrijeme da spasi jadnu ženu od sigurne smrti ? Ne baš dobre to je sigurno. Ići od grada do grada, u to vrijeme, značilo je dane hodanja pod nepraštajućim Suncem. Ali, nekako je nabasao na događaj i koristeći se svojom moći uvjeravanja uspio uvjeriti rulju da ostave jadnu ženu na miru. Od tog trenutka, pratila ga je kao sjena. Celibat nije bilo nešto uobičajeno tih dana, stoga ništa nije sprječavalo Krista da uživa u društvu lijepe žene, a možda i da ode malo dalje u tom odnosu. I izgleda da je ona bila jedina žena koja je sjedila među tom grupom muškaraca u događaju znanom kao " Posljednja večera. " To dokazuje da je imala poseban status.
Kada malo promislite o tome, sve je radilo za Krista do trenutka kada je sreo Mariju Magdalenu. Od tada, sve je krenulo nizbrdo za njega. Da li je ona bila dio pažljivo planirane urote protiv Krista osobno ? Možda je radila zajedno s Petrom ? Što se s njom dogodilo nakon smrti Isusa Krista ? Žena kao da je nestala od tog trenutka. Shimon, odnosno Petar, navodno je hodao sam u svojim " šetnjama " nakon Kristove smrti. Nema spomena ženskog društva. Stoga, Marija Magdalena nestaje. Da li je odigrala svoju ulogu u uroti, a potom uklonjena ?
Razmislimo o jednoj značajki ili fenomenu ako želite. Kada imate grupu muškaraca, koji žive i putuju zajedno, pričaju i planiraju budućnost, jedu istu hranu i piju isto piće, pojava žene je točka loma za svaku takvu grupu. Razlog je jednostavan. Instinkti nastupaju. Žena će favorizirati alfa muškarca. U ovom slučaju to je bio Isus Krist. I sve od tog momenta je promjenjeno. Bez obzira koliko ste dobri s vođom ipak ste na drugom mjestu. Žena je odmah do kralja. Kraljica. Ako imate 12 muškaraca, neki od njih neće biti zadovoljni razvojem situacije.
To je također mogao biti trenutak kada je apostol Pavao odlučio da je brak društvena obveza koja može odvući nekoga od Krista. Pavao je promatrao promjene uvedene dolaskom žene u grupu i uvidjeo potencijalnu opasnost za budućnost pokreta. Potom je odlučio da onaj tko propovjeda kršćanstvo, znači svećenik, ne bi trebao ući u bilo kakav blizak odnos sa suprotnim spolom. To zanemarivanje i odricanje seksualnih zadovoljstava će se odbiti o glavu kasnije u budućnosti, jer pojedinac ne može funkcionirati kao normalno ljudsko biće ako izostaje seksualni odnos.
Kako možemo vidjeti, Novi zavjet govori u korist stvarnog postojanja Isusa Krista. Jer ako je sve izmišljeno, jedan ili više koji su priču izmislili, ne bi se upuštali u tolike komplikacije. Držali bi stvari jednostavnima i čistima. A nije čisto. Nije jednostavno. Novi zavjet i priča o Isusu Kristu je najkompliciranija priča ikada ispričana. Nije jednostavna bajka. To je kompleksan tijek događaja koji vodi do formiranja najvećeg religijskog pokreta do sada. Zato je toliko teško povjerovati da je sve u stvari fikcija. Može i biti, ali postoji velika mogućnost da je jednom davno, grupa muškaraca, sjela za stol i dogovorila najveću urotu svih vremena.
Postoji još jedna značajka koja razlikuje kršćanstvo kao religijski pokret, a tako i Bibliju kao temeljni dokument, od svih ostalih religijskih pokreta i vjerovanja prije kršćanstva. Egipatske priče i urezi u kamenim pločama, a tako i svi ostali tipovi su nelinearni. Biblija je linearna. Biblija posjeduje precizan vremenski slijed događaja i to je ključna razlika. Umjesto slučajnih slika ili ureza, tekst Biblije, ili priča, ima smislenu vremensku liniju koja je daleko prihvatljivija čitateljima i slušateljima. To je još jedan od razloga uspjeha novo formiranog religijskog pokreta.
To je evolucija koju smo spominjali ranije. Ovaj tekst je jednostavno bolji od svih prije njega. Pažljivo planiranje značilo je svu razliku. Moć zapisane riječi dokazala se još jednom. Ali moć same knjige je u njenoj evoluciji. Stari zavjet nije okupio toliko sljedbenika kao što je to učinio Novi zavjet. Da li se radi o savršenom tajmingu ? Ne. Pročitajte obje knjige i uvidjet ćete značajnu razliku između ta dva teksta. Novi zavjet je daleko prihvatljiviji čitateljima i slušateljima nego je to Stari. Moćna priča o Isusu Kristu napravila je tu razliku. Stari zavjet je isto tako pun priča o prorocima i ostalim značajnim likovima. Ali lik Isusa Krista je doveden na sasvim novu razinu. Ljudi se mogu pronaći u liku i jadu Isusa Krista. Ne vide se mnogi u liku Mojsija ili Abrahama. Njegova patnja predstavlja svakodnevnu borbu modernog čovjeka i žene.
Ali na kraju, to je ništa drugo nego prastaro štovanje i obožavanje Sunca. A Biblija je veličanstveno djelo koje je dovelo određenu branšu religijskih pokreta na svoj vrhunac.

Ukažimo na glavna značajna obilježja cijelog vjerskog sustava:

rođenje 25. prosinca – dan zimskog solsticija, Sunce se pomiče prema gore na horizontu za 1°, najavljujući dolazak proljeća, duljih i toplijih dana

rođenje od djevice majke – sazviježđe Virgo ( Djevica – ili Kuća Kruha ) je vidljivo na noćnom nebu 25. prosinca

obožavanje od Tri Kralja – tri zvijezde Orionovog pojasa, tzv. Tri Kralja

Kraljevi vođeni Istočnom zvijezdom – zvijezda je Sirius, najsjajnija zvijezda noćnog neba koja se posložava pravilno s tri zvijezde Orionovog pojasa i ukazuje na točno mjesto na kojem će Sunce izaći ujutro 25. prosinca

mrtav tri dana, uzašao ( uskrsnuo ) na nebesa – osnovna astronomija, 22., 23. i 24. prosinca Sunce ze zadržava na najnižoj točki horizonta. 25. prosinca, Sunce se pomiče prema gore za 1 stupanj i tako uskršnjava, ili se pomiče prema gore svakog dana

razapet na križ – ponovno, astronomija, četiri zvijezde, znane kao sazviježđe Križa ( Južni križ ) u čijoj blizini se nalazi Sunce tijekom tri dana mirovanja na najnižoj točki

broj 12 – 12 učenika, starost Krista kada je " diplomirao ", 12 plemena Izraela, itd., itd... - temeljeno na legendi o Horusu ( Sunce ), gdje Horus, Sin Božji postaje sam Bog, Oziris, nakon što se kreće 12 sati. Od ponoći do podneva, Sunce je samo dijete, ali od podneva do ponoći, Sunce je odraslo i mudro

kraj vremena ( Armagedon ) - astrologija, znači kraj doba jednog znaka Zodijaka i početak drugog. Da bi prošla jedno sazviježđe ( znak Zodijaka ) Zemlji treba 2150 godina

doba - eoni, pogrešno prevedena riječ staroaramejskog jezika. Eoni se odnose na isti period od 2150 godina

riba i ribari – Riba, znak Zodijaka, znači sazviježđe Ribe




Ali, ovo nije niti približno dovoljno informacija da bi se u potpunosti shvatila opasnost dogmi prezentiranih od strane vjerskih institucija. Ostatak priče je jednako tako zanimljiv.

Oznake: biblija, dekodiranje, prava istina biblije, religija

	rujan, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv