Perun&Weiss

subota, 29.09.2012.

Američko taktičko razmještanje

OSIGURANJE PERZIJSKOG ZALJEVA

Razvidno je da se američke snage razvijaju u povoljan taktički položaj, čime bi, u slučaju potrebe, vrlo brzo i efikasno osigurale Perzijski zaljev, posebice od možda i najjačeg potencijalnog neprijatelja u tom dijelu svijeta – Irana

Kada je nafta prvi puta predstavljena kao gorivo budućnosti, nije puno ljudi vidjelo potencijal. Ali, čim se pojavio prvi motor s unutarnjim izgaranjem, utrka za ovo ” crno zlato ” je započela.

U početku, SAD su bile pod pretpostavkom da imaju dovoljno velike naftne potencijale i rezerve. Kako je nafta ulazila sve više u industrijske branše i preuzela dominaciju kao glavni izvor energije u svijetu, SAD su počele ponovo promišljati o tome. Ali, da bi potpuno razumjeli kraj, moramo se vratiti na početak.

NAFTA – pokretač ratova

Velika Britanija je bila prva zemlja koja je u potpunosti razumjela važnost nafte, pa su tako uveli morske linije do Bliskog istoka da bi kontinuirano prevozili ” crno zlato ” iz tog dijela svijeta. Kao najjača pomorska sila tog vremena, ni jedna druga država nije mogla učiniti ništa da umanji britanski utjecaj na Bliskom istoku. Ali, Njemačka je osmislila potpuno novi način distribucije nafte s Istoka prema Njemačkoj – korištenjem željeznice. Ušli su novi inžinjerijski pothvat – izgradnju željezničke pruge od Berlina do Bagdada. Na taj način, Njemačka više neće biti ovisna o trgovinskoj politici Britanije. Britanija je vidjela ovaj potez kao prijetnju svojim interesima. Ubrzo nakon toga, izbio je je 1. Balkanski rat, praćen 2. Balkanskim ratom i u konačnici je izbio i 1. Svjetski rat – Veliki rat. Nije vjerovatno da je Britanija htjela domino efekt takvih proporcija, ali ukupna politička i strateška situacija u Europi i na Bliskom istoku je ubrzano propadala. Bila je potrebna samo iskra da se zapali globalni plamen. Igre oko naftnih interesa na Bliskom istoku započele su dva najveća i najkrvavija sukoba koja je je ovaj planet vidio. I sve zbog crne tvari, bogate ugljikom. Kada se pogleda dva rata koja su prethodila Velikom ratu, primjećuju se dvije faze zakulisne politike i urote. U Prvom balkanskom ratu, Srbija, Bugarska i Crna Gora su ohrabrene za borbu protiv Osmanlijskog carstva. Čim je taj rat završio, Bugarska je napala Srbiju. To je bio također i udarac na ruske interese u regiji, a u isto vrijeme, Austrija je vidjela uzdizanje Srbije kao neposrednju prijetnju.

Prvi svjetski rat nije razriješio apsolutno ništa i čak je pogoršao situaciju. To se dogodilo zbog slabog predviđanja budućnosti kontinenta. Umjesto toga, europske sile su tražile dvije stvari: proširenje svojih zona utjecaja i poniženje i slamanje Njemačke. Taj plan će se odbiti o glavu vrlo brzo. U to vrijeme SAD su stajale po strani, uživajući udobnost svoje politike izolacije. Onda je nastupio Crni ponedjeljak i svijet je krenuo prema novom, ovog puta još krvavijem sukobu.

Buđenje američkih prekomorskih naftnih interesa

Tijekom Drugog svjetskog rata, potrošnja nafte je bila na svom vrhuncu. Velike vojske, trebale su velike količine goriva ( Bitka u izbočini nije dobro završila po Hitlera najviše zbog toga što su njegove glavne taktičke napadajne snage – pancer divizije, ostale bez goriva da bi uspješno izvšile taktički plan napada. ) Svaka zemlja u sukobu je tražila nove načine da opskrbi svoje jedinice. Za SAD ovo je bilo još važnije, jer su vodili bitke na nekoliko frontova, uključujući velike pomorske bitke na cijelom Pacifiku.

Ali, tek nakon prve energetske krize u 70.-im godinama prošlog stoljeća, SAD su počele gledati preko oceana za novim izvorima nafte. Kada se pogleda prirodni raspored naftnih rezervi na planeti, vidi se da su daleko najveće rezerve u području Bliskog istoka – nekih 80 % svjetkih rezervi je smješteno u tom području. Stručni analitičari u SAD-u su procijenili kako SAD sadržava samo 50 % naftnih rezervi koje će trebati u skorijoj budućnosti. Nešto je moralo biti učinjeno. Još jedna stvar mora biti spomenuta ovdje. Od iskustva u Drugom svjetskom ratu, SAD su shvatile da je vođenje ratova vrlo stimulativno za lokalno gospodarstvo i ne može se naći niti jedno desetljeće u 20. stoljeću, od 1945.g., u kojem SAD nisu vodile nekakav rat ! Niti jedan od njih nije bio na američkom tlu.

Druge po veličini prirodne rezerve nafte nalaze se u Srednjoj Americi. Od 70.-ih, američke administracije su poduzele seriju konspirativnih političkih igara u Srednjoj Americi kako bi zbacile vlade, neposlušne prema američkom utjecaju i instalirale nove, one koje jesu. Paralelno s tim naporima, američki strateški stručnjaci, započeli su niz prikivenih operacija na Bliskom istoku i sjevernoj Africi, koje su imale dvije faze. Prva – destabilizacija regije. Druga – instaliranje vlada lojalnih prema američkim interesima, a ako to ne uspije onda je potrebno stvoriti kaos koji će onesposobiti državu da čini bilo kakav negativan utjecaj po američke interese u regiji.

Do tog vremena, dva glavna igrača na Bliskom istoku su bili Velika Britanija i Francuska, s nekim postranim utjecajem Sovjetskog Saveza. SAD su ubrzo preuzele primat. Jer, dok se dvojica bore, treći iskorištava situaciju. Primjerice, tijekom Iračko – iranskog rata, SAD su podržavale obje strane u sukobu da bi dovoljno oslabile i Irak i Iran. S Izraelom na svojoj strani, SAD su ostvarile i utjecaj u Egiptu također, da bi osigurali Sueski kanal, vitalni prolaz za pomorske linije. Kako je vrijeme prolazilo, SAD su proširile svoju zonu utjecaja na Saudijsku Arabiju, koristeći se garancijom sigurnosti kojom štite SA od Iraka, Irana ili bilo koje druge moguće prijetnje.

Onda, 1990., Saddam Husein, otvara vrata za direktnu američku prisutnost u regiji i pod direktnom prisutnošću, govorimo o vojnoj prisutnosti. Kako su Saddamove snage okupirale Kuvajt, SAD su uputile i razmjestile svoje snage ( to je isto tako bio moment kada su SAD shvatile koliko puno vremena treba da bi se uputile i razmjestile snage daleko od kuće i da se to mora promjeniti u budućnosti ), te ušle u rat protiv Iraka. Kako je operacija Pustinjska oluja završila, američke jedinice su ostale u regiji. Tako da su sada SAD uspješno ustanovile baze za svoje jedinice u regiji Bliskog istoka. Ali, daleko najveća prijetnja je dolazila od najveće zemlje u regiji – Irana. Iran je morao biti čvrsto blokiran. Međutim, čak niti SAD, daleko najnaprednija i najsnažnija vojna sila u to vrijeme, ne može samo tako izvršiti invaziju na stranu zemlju. Potreban je dobar razlog, jer, potrebni su im NATO saveznici, a da bi to ostvarili, ciljana zemlja mora biti kriva za nešto što ugrožava i saveznike.


Pripreme za uspješno okruživanje Irana

Zbog svoje veličine i geostrateškog položaja u Zaljevskoj regiji, Iran je morao biti blokiran i da bi to učinile, SAD su ga morale prvo okružiti. Sada postoje mnoge kontroverze i teorije urote oko napada 9. rujna, ali pretpostavimo da je sve to bilo slučajno. Bin Laden je stvarno pokušao napasti SAD na njihovom tlu. Nitko ne može dati dobar razlog zašto bi se netko upustio u takav poduhvat, ali recimo da se to dogodilo. Taj napad dao je SAD mogućnost koju nisu smjeli propustiti. Šansa da se izvrši invazija na državu koja graniči s Iranom i zadobije se taktička prednost. Forsiranjem termina - terorizam, SAD su uspješno uvjerile svoje NATO saveznike da će islamski militanti koristiti terorističke akcije protiv zapadnih država i da se to mora prekinuti u korijenu...

više...

Analiza by: Benedict Weiss

Oznake: napad na iran, američko taktičko razmještanje

<	listopad, 2012
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv