Perun&Weiss

utorak, 25.09.2012.

Nelogičnosti odredbi rada na određeno vrijeme

" Ovaj prijedlog zakona upućujemo u Sabor u hitnu proceduru...." Rečenica koja jednostavno više ne bi smjela biti izgovorena od strane naših političara. Hitnost procedure dozvoljava visoku vjerovatnost ozbiljnih propusta zbog nepromišljenosti, odnosno daleko veću mogućnost previda određenih nedostataka prijedloga. Ali kako stvari inače stoje u našem parlamentu, ionako nitko, u pravilu ne čita prijedloge, nego samo po direktivama iz svojih stranačkih središnjica dižu ruke " ZA " ili " PROTIV ."

Do danas je Sabor u raznim stupnjevima " hitnosti " donio preko 100.000 zakonskih i podzakonskih odredbi od kojih velika većina u sebi sadržava ozbiljne propuste, koji kada se koriste ( a itekako se koriste ), utječu na socijalne i gospodarske aspekte ove zemlje. Da li su ti propusti namjerni i posljedica koruptivnih radnji pojedinaca ili su slučajne, odnosno posljedica neznanja i nedostatka stručnosti, vrlo vjerovatno ovisi od slučaja do slučaja.

I evo egzaktan primjer iz Požeško - slavonske županije. Jedno od najvećih poduzeća te županije otpušta, uskoro, jedan dio svojih radnika u primarnoj proizvodnji, baš zbog jedne takve nelogičnosti, ili da ju nazovemo pravim imenom - gluposti. Tko ju je osmislio trebao bi se zamisliti malo o svojim sposobnostima kao nekoga tko vodi ili je vodio ovu državu. A svi oni koji su se složili s njom ne bježe daleko svojim sposobnostima. Ili je u pitanju koruptivno djelo ? Nebitno.

Naime, prema odredbama Zakona o radu i s njim povezanih podzakonskih akata, radnik može raditi, na osnovu Ugovora o radu na određeno vrijeme u maksimalnom trajanju od 3 ( tri ) godine. Nakon proteka tog perioda, radnik bi trebao ostvariti pravo na povoljniji ugovor koji donosi manju mogućnost otkaza i otpremninu u tom slučaju, a da ne pričamo o možebitnom povećanju onih socijalnih davanja koje nazivaju plaćom u većini hrvatskih tvrtki.
I što rade tvrtke, odnosno poslodavci ? Prije isteka zakonskog roka od 3 ( tri ) godine, otpuštaju radnike kao tehnološke viškove da ne bi slučajno potrošili koju kunu više u budućnosti. A kako je prošlo već tri godine od kada je radnik započeo obavljati poslove on ili ona su već postali dosta stručni u svom poslu. Do te mjere su poslodavci " škrti " na isplaćivanju novaca da će svojom odlukom direktno utjecati na kvalitetu operativne izvedbe poslova na kojima temelje poslovanje svog poduzeća, jer kada otpuste iskusnog radnika, na njegovo mjesto dolazi novi, u većini slučajeva bez ikakvog znanja o svom novom radnom mjestu. Tog radnika treba obučavati i tu se gubi taj operativni momentum, jer je potrebna veća pozornost neposrednog rukovoditelja prema novom radniku, čime se bitno utječe na sam proces proizvodnje. A kako se u pravilu radi o čitavim grupama radnika, tim posao ponovnog obučavanja postaje još teži.

A sada dolazimo do genijalosti cijele odredbe. Kako bi se bolje " ulizali " poslodavcima, naši dični saborski zastupnici donijeli su takvu odredbu da bi olakšali " muke " poslodavcima i uštedjeli im malo novca. Radnik, nakon otkaza ugovora, završava, pogađate, na Zavodu za zapošljavanje, gdje mu država, ovisno o ukupnom radnom stažu, u iduća tri mjeseca isplaćuje 100 % ili 70 % plaće koju je dobivao od poslodavca, što naravno plaćaju ponovno porezni obveznici.
Poslodavac je siguran da ne mora isplaćivati veće plaće ili otpremnine radniku u budućnosti, jer je ovaj ili ova na birou. Jednostavno zaposli nove radnike i cijela priča ide ispočetka. Naravno, to generira rast broja pretplatnika Zavoda za zapošljavanje, ali to izgleda nikoga ne zabrinjava.

To je pravi rezultat ishitrenih i nepromišljenih propisa kojima se pokušava pogodovati jednoj strani na uštrb države i nacije u globalu. A samo se trebalo malo bolje razmisliti o posljedicama takve gluposti. Zbog nje, umjesto poslodavca, porezni obveznici snose troškove bivšeg radnika na jedno relativno kratko vrijeme, ali kada u tu kalkulaciju dodate ukupan broj onih koji primaju naknade Zavoda zbog raskida Ugovora o radu na određeno vrijeme, dolazite do impozantnog iznosa novca, koji se, da je propis malo kvalitetniji, mogao kanalizirati u nešo efikasnije.

Kada već ni država ni poslodavci ne žele veća prava radnicima, je li nije onda bilo logičnije, ispravnije i kvalitetnije, izbaciti tu glupost iz zakona ili ju drukčije formulirati. Kako ? Jednostavno izbacite vremensko ograničenje iz dijela zakona koji propisuje rad na određeno vrijeme i riješili ste problem. Nije baš tako jednostavno, ali nije ni komplicirano kada se malo bolje razmisli.
Dva ključna faktora koji utječu na život u Hrvatskoj su država i poslodavci. U ovom slučaju je jasno da ni jedan ni drugi faktor nisu previše zainteresirani za boljitak. S jedne strane saborski zastupnici, vjerovatno pod " pritiskom " poslodavaca, bespogovorno i bez razmišljanja, usvajaju prijedloge koji dolaze i tabora poslodavaca, dok poslodavci gledaju samo kako uštedjeti na radnicima. Uštedjeti na radnicima se može samo automatizacijom procesa, a nikako ne ograničavanjem prava radnika, jer time generirate nezadovoljnog radnika koji neće dati puno sebe u radu. A takvih je ionako previše.

Probajmo rješiti problem. Iz ciljanog zakona maknemo odredbu vremenskog perioda i onaj dio koji slijedi iza njega o automatizaciji prava radnika. Sada imamo Ugovor o radu na određeno vrijeme bez vremenskog ograničenja i bez automatskih dobivanja prava. To ostavljamo na diskrecijsku odluku poslodavcu. Da li će on radnika nagraditi ili neće, na njemu je. Radnik, prilikom zapošljavanja zna da su okolnosti takve da može provesti i 10 godina radeći kao zadnja životinja, a da ne mrdne s mjesta i na radniku je stoga da se odluči hoće li raditi za takvog poslodavca ( javni pogovor zna biti vražja reklama... ).
Taj dio je rješen, poslodavac više nema nikakav razlog za raskid ugovora na temelju izgovora o tehnološkom višku. Zavod za zapošljavanje ne dobiva novog pretplatnika i taj novac se može kanalizirati negdje drugdje.

Sada se postavlja pitanje što s radnikom koji je očekivao dobiti nagradu za svoj trud tijekom nekoliko godina rada za određenog poslodavca u smislu veće plaće, prava na otpremninu i sl. Po sadašnjim standardima, radnik nikako ne smije sâm dati otkaz jer gubi pravo na novčanu naknadu Zavoda i ostale benefite iste institucije. Praktički, radnik je u robovskom odnosu jer mora raditi u vrlo teškim uvjetima, koji su u pravilu protivni svim pozitivnim pravnim propisima Zakona o zaštiti na radu i ostalim sličnim aktima i svoja prava u slučaju prekida radnog odnosa dobiva samo onda kada mu je poslodavac uručio otkaz. Znači, građanin Republike Hrvatske nema pravo na svoje mišljenje, što mu jamči Ustav Republike Hrvatske. Jer isto kao i primjerice s paštetom, tako može biti i poslodavcem, odnosno poslom - jedna nam se sviđa pa ćemo ju kupiti, a druga baš i ne pa ju nećemo ni pogledati.
Kada stvar sagledamo iz ovog konteksta, onda vidimo da se ova odredba Zakona o radu itekako kôsi s Ustavom RH.
Naravno, to nikoga izgleda ne dira.

Kako rješiti taj problem da ovce ostanu na broju, a vuk sit ? Opet malo mijenjamo zakonske akte, a ove izmjene su vezane za Zakon o radu i odredbe kojima se ravna Zavod za zapošljavanje. Umjesto dosadašnjih odredbi, povoljnija bi mogla glasiti i ovako: " Nakon proteka ukupno 3 ( tri ) godine rada za poslodavca, a na temelju Ugovora o radu na određeno vrijeme, radnik ima pravo odlučiti samostalno raskinuti Ugovor o radu na određeno vrijeme i time ne gubi prava iz sfere socijalnog zbrinjavanja nezaposlenih osoba..."
Ovakvom formulacijom nitko ne gubi, a neki dobivaju. Po sadašnjim pravnim normama, nakon isteka perioda od 3 ( tri ) godine, radnik će u pravilu dobiti otkaz ugovora i završiti na Zavodu. Zavod mu isplaćuje novčanu naknadu u visini i periodu propisano sadašnjim odredbama. Iako je javno prezentirani cilj ovakve odluke bilo pogodovanje poslodavcima da se lakše odlučuju na zapošljavanje novih radnika,jer su osigurani od toga da radnicima povećavaju prava, ona je polučila dalekosežnije posljedice. Radnici ostaju bez posla, poslodavac ima problem s operativnim radom svojih proizvodnih ili uslužnih procesa, jer mora konstantno obučavati nove radnike i time gubi dragocjeno vrijeme i resurse, država gubi novce koji bi se mogli usmjeriti na nešto drugo.
Ovako, veliki broj radnika bi ostao zaposlen iako ne bi dobio veća prava, jer u današnjoj situaciji je sretan onaj koji ima bilo kakav posao. Država ne bi morala isplaćivati toliko broj naknada. A onaj broj radnika koji bi se samostalno odlučio na otkaz i dobio novčanu naknadu bi svakako bio manji on današnjeg, a ako i ne bi, onda se na ovaj način još više pogoduje poslodavcu i gospodarstvu jer taj faktor ne bi gubio resurse na opetovano izučavanje novopridošlih radnika.

Primjedba na ovo bi mogla biti u smislu zapošljavanja mladih, poslovno neiskusnih građana. I ona stoji, ali pretakanjem iz šupljeg u prazno ne možete riješiti taj problem. Dosadašnja praksa je pokazala da se sve vrti u začaranom krugu. Poduzeće zaposli grupu ljudi, nakon tri godine ih otpusti i zaposli drugu grupu i tako u nedogled, a Zavod za zapošljavanje bilježi rast veći nego kinesko gospodarstvo. U tom smislu treba uspostaviti jasan gospodarski plan, ali to je neka druga tema.
Dapače, možda zbog činjenice da poslodavac ne mora preusmjeravati jedan dio svojih resursa i vremena za stalno osposobljavanje novih radnika za isto radno mjesto, taj isti poslodavac iznađe načina kako poboljšati i proširiti svoje proizvodne procese i time postane konkurentniji i tako zaposli nove radnike. O tome izgleda nitko nije razmišljao kada su sjeli u saborsku kantinu i donijeli prijedlog izmjena starog Zakona o ovome ili onome.

Borna Perun

Oznake: zakon o radu, rad na određeno vrijeme

	rujan, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv