nesvjestica mladost-ludosti
Jučer sam se onesvjestila. Znam da je sve ovo mladost-ludost, ali ja sam se svejedno onesvjestila. Trajalo je to dugo, iako mi se činilo kratko.
Hodam sa šalicom u ruci kako bih popila malo vode. Uzimam šalicu vode i jedva ju vraćam u umivaonik. Nisam htjela da se razbije, a osjetila sam kako je postala preteška da bi ju držala. Spustila sam je lagano, a onda sam pala na pod. Ne sjećam se kako, jednostavno znam da sam ležala na podu i vidjela druge kako sjede. Oči su mi se zatvarale, a onda sam čula zazive. Dignuli su me na noge – krivo! Stojala sam iznad umivaonika dok su me držali, a ja sam iako nesvjesna svega – svjesno bacala vodu u svoje lice. Htjela sam se probuditi, htjela sam da nestane i bol u glavi i svi ti teški osjećaji.
Nisam više mogla i rekla sam kako ne osjećam noge, popuštaju. Tada su me izvukli iz toaleta i htjeli samnom ne znam gdje, rekla sam da ću se ponovno onesvjestiti – to sam i učinila – onesvjestila sam se. I dalje se ne sjećam. Kasnije sam ležala u hodniku, dok su mi dizali ruke, glavu .. ne znam što su radili. Valjda sam se bila malo probudila. Rekla sam im da me legnu i dignu noge u zrak. Tada sam pogledala na sat i shvatila kako je prošlo 20 minuta od zadnjeg čega se sjećam.
Vidjela sam ih u bijelim boljeskovima, sve je blještilo. Iskreno, već sam zamišljala slike kako hitna dolazi po mene. Ma zapravo, mislila sam da jebeno umirem! No nisam umrla.
Ovo jučer nije mi trebalo. Ali neka se je dogodilo, zapravo me sve to skupa i probudilo – vratilo me u život. Od sada živim i samo mi je nebo granica.
|
