Ljubavno pismo.
Rekao si mi da napišem nešto o tebi. Ali ja imam inspiraciju samo kada je o lošim stvarim riječ. Vidiš, takva sam.
Sada bih ružne riječi napisala, ali previše te volim.
>> Danas sam zamišljala nešto ružno. Zamišljala sam da te odvode od mene, zapravo .. zamišljala sam da odlaziš. Da zemlja pada po tebi i da te više nikada neće biti. Zamišljala sam sebe u crnini, u suzama.<<
Vozila sam se vlakom. Nasreću, nije bio pun pa sam sjedila sama – nekoliko je suza, na te pomisli poteklo.
Vidiš; samo jedna mala glupa zamisao o svemu tome kako bi to bilo ...tjera me na plač.
Rekao si mi prije nekoliko dana kako bi najradije plakao jer me voliš, a što sam ti ja rekla? Rekla sam ti; ''sjećaš li se kada sam ti govorila kako me sve boli od silne ljubavi (nikad dovoljne) koju osjećam prema tebi? '' . Smijao si se, rekao si da sam smješna. Da kako me nešto može boljeti jer te volim; da pričam gluposti.
Sada kada i ti voliš mene – sada shvaćaš.
I danas nam je lijepo i volimo se...grlimo. ljubiš mi nos, zatim čelo ..zagrljaj.
Sutra; nekoliko ružnih riječi..pa još ružnijih – pa dno... pa me gaziš. Zašto?
A prekosutra? ... opet me voliš i žao ti je.
(nekako me podsjećaju na nas..)
Nek ti ne bude žao riječi i djela koje si rekao. Ja, kada zaklopim oči prije spavanja pitam se hoću li sutra otvoriti oči. Kad bi se i ti to pitao, možda neke riječi ne bi ni rekao; ili bi ih barem pokušao zamjeniti boljima.
Volim te. Putuj samnom ..
|
