25.04.2011., ponedjeljak
Kako naći vremena
- Vrijeme je roba dostupna u strogo ograničenim količinama,
- Vrijeme se ne može naći niti kupiti,
- Jednom utrošeno vrijeme ne može se vratiti,
- Uzaludno trošenje vremena ostaje još manje vremena za korisne stvari,
- Sviraspolažemo sa istom količinom vremena,
(većina tvrdi da nema dovoljno vremena)
(neki naprave više, neki manje a neki ništa)
- Utroši vrijeme i razmisli o sebi, pokušati stvari postići kako smo zacrtali za svaki dan, a ako to ne uspjevamo razmisli "dali gubim vrijeme"?
_ Analiziraj što se napravilo, a što je planirano. Zapitaj se što se desilo sa ostalim djelom vremena tog dana i kako si ga iskoristio.
- Uvjek baš uvjek može se naći vremena uz pravi stav prema poslu.
Osobna organizacija je ušteda vremena, a prvi simtomi koji ukazuju na ne organizaciju su:
- Budi iskren prema sebi!
- Radim li nešto što nije potrebno napraviti? Unošenje podataka na više mjesta,
- Radim li ono što bi mogao uraditi netko drugi? Nekome će se to svidjeti i neće raditi,
- Radim li nešto što traje duže nego treba? Odgađanja,
- Radim li nešto sa čime trošim tuđe vrijeme? Nespremni sastanci i sl.,
- Tražiš izlike, problem neće nestati,
- Sami namećemo krizu što je najveća metoda gubljenja vremena,
- Mnoštvo neuvjerljivih razloga da opravda nesposobnost organizacije,
- Posao nije vrijedan truda,
- Nerad se ne kažnjava,
- Postoji nešto zanimljivije,
- Lako je zaboraviti obavezu, ali pravo ne,
- Ako povjerujete u izlike nećete ništa učiniti,
- Možda ne želiš to obaviti, ili ti se teško baviti tim poslom,
- Ne bojati se samog sebe,
Što je bit svega
-Slobodno se upitaj koliko sam zadovoljan sa načinom kakjo raspolažem vremenom,
- Vaš stav odražava želite li biti pozitivno usmjereni prema pronalaženju i korištenju vremena,
- Treba uložiti volju da bi se popravilo stanje stvari, volja je ta koja donosi izmjene.
Na kraju narodna poslovica "Ako hoćeš da se obavi posao daj ga onomu tko ima posla".
Moguće da ovo nekome pomogne, a moguće da nekoga zabavi kao mene koji imam viška vremena.
|
- 23:18 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
19.04.2011., utorak
Trebalo je biti „Dostojanstveno“
Trebalo je biti „Dostojanstveno“
Dana 16.travnja 2011. godine sa početkom u 12,00 sati u mjestu Mokošica, na spomen obilježju šesnaestorici omiških branitelja, obilježena je godišnjica i sjećanje na poginule hrvatske vitezove. Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća svojim najmilijim počast su odali njihove obitelji, njihovi suborci iz Omiša i to petnaest Udruga proisteklih iz Domovinskog rata, uglavnom predsjednici, predstavnici općina Omiša na čelu sa gradonačelnikom prof. Ivanom Škaričić, dogradonačelnikom Mijom Mimicom, općina Šestanovac na čelu sa načelnikom Pavom Čikeš, općina Dugi Rat načelnik Jerko Roglić i općina Zadvarje načelnik Branko Krnić, uz pratnju svećenika Don. Ljuba Podražić kao i više sumještana koji su pristigli osobnim vozilima i jednim autobusom.
Nazočnošću ovaj skup je počastio i naš biskup monsinjor Mate Uzinić koji je predvodio misno slavlje, a sa ponosom je istaknuo da su to sinovi iz njegova kraja sa čime se posebno ponosi.
Ovom činu svojom prisutnošću su obilježile i udruge roditelja poginulih i predstavnici udruge udovica iz Domovinskog rata Dubrovnik.
Nažalost da nije sve tako kako bi trebalo biti pobrinuli su se predstavnici domaćina prvenstveno grada Dubrovnika jer je njihova delegacija u sastavu od zamjenika gradonačelnika Nika Šalje te Marina Torića i Milana Perića kasnila na polaganje vijenaca nekih desetak minuta, pretpostavka zbog udaljenosti i prometne gužve (radovi na putu), a zbog radnih obaveza je prije vremena napustila mjesto sjećanja. Na ovakav način ostavili su neizbrisivu gorčinu na sve prisutne koji su došli na vrijeme i ostali do kraja da se poklone žrtvama koje su položile svoje živote za ovaj naš grad kao i našu Domovinu. Ovakvo ponašanje službenih domaćina predstavnika grada kao i njihova protokola koji nije obavijestio ostale Udruge proizašle iz Domovinskog rata, najvjerojatnije oni mogu pravdati radnim obavezama jer se ovih dana po gradu vrte novinari bratske Srbije sa kojima je trebalo obići pojedine restorane i obnoviti bratstvo i jedinstvo.
Što se tiče samog gradonačelnika njemu je svakako ispod časti učestvovati na ovakvim skupovima jer je postao običaj da šalje svoje izaslanike dok se on bavi građevinskim radovima po gradu, umjesto da se ugleda u druge gradonačelnike i načelnike koji se ponose sa svojim braniteljima pa koriste svaku priliku da im se oda dužno poštovanje što kod našeg Andra nije običaj. Moguće da nas se srami jer ni u drugim prilikama nije dostojan da se pojavi te porazgovara o problemu branitelja. No zato ne propušta priliku da se ovjekovječi sa ovakvim na slici (ili iz ljubavi ili samilosti).
Naknadno saznajem da je Udruga roditelja poziv za obilježavanje godišnjice dobila dana 18.travnja 2011. godine iz kojeg je vidljivo da su od svih udruga jedino oni pozvani i vijećnici grada Dubrovnika.
Neću opravdavati niti jednu od Udruga u gradu jer nema opravdanja, kao ni ja osobno, no činjenice su da se za ovakve prilike uvijek cirkularno pošalju pozivi ispred grada radi obilježavanja obljetnica. Iz ovoga je vidljivo razjedinjenost Udruga jer su poneki znali pa se trebalo organizirati međusobno kao i za druga zbivanja kojih je bilo ovih dana na pretek. Manje-više svi smo mi na nekoj dragovoljnoj osnovi po Udrugama koje nas poprilično vremenski i novčano koštaju (tko ne vjeruje neka prova), ali ne želim da me bilo tko proziva poradi aljkavosti ili nerada.
Zamislite se malo, dali je netko Vaš poklonio svoj život svoju mladost, ostavio ucviljenu majku djecu i rodbinu za ovu grudu zemlje. Vi dragi dubrovčani sjetite se unatrag dvadeset godina, nije to bilo davno, gdje smo bili ?, sa kime smo živjeli?, što smo imali osim života koji je vrijedio samo jedan puščani metak ili geler od granate?, od koga smo utjehu dobivali?, čemu smo se nadali sutra?, što smo mogli očekivati na pustom otoku okruženi zvijerima rata?, od koga smo očekivali pomoć?, koliko je naših uglednih sugrađana dalo vjetra petama?, dali bi Vi poslali svoje dijete u takvo beznađe??? što želite da Vas još pitam?, pa danas ste svjedoci da nas proglašavaju ZLOČINCIMA.
Pa ukoliko nas i naše poginule suborce i dalje doživljavate kao avanturiste, kao ratne profiltere koji su se obogatili na svojoj krvi i žrtvi sve ovo je suvišno.
Na kraju ako nije jadno i žalosno onda je zbilja smiješno kao i brisanje postova na Dubrovačkom vjesniku.
|
- 13:26 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
18.04.2011., ponedjeljak
"Zločinci"
Čime smo to zaslužili?, pa oni nas žele u EU. Ovakvim činom oni žele i hoće da im se zahvalimo na takvoj Europi, oni neće reći "NE" već to očekuju od nas. Sve ovo nije bilo potrebno da bi im se reklo "NE gospodo hvala ne plešemo po istoj muzici".
Neshvatljivo hrvatskom čovjeku, branitelju Domovine, branitelju svoga doma svoga djeteta, koji je krvario, koji je gledao da mu kuća gori, da mu očevi, majke susjedi ginu da bude kao agresor suđen i osuđen pa i više. Prema sudu kojega osobno ne smatram sudom mi hrvatski branitelji smo "Zločinačka organizacija". Naša djeca su djeca zločinaca, oni žive u zločinačkoj državi koju njihovi očevi (zločinci) nisu smjeli braniti od pravih zločinaca. Na kraju ti isti zločinci u paktu sa svjetskim zločincima koji su gledali dok su oni činili zločin proglasiše nas zločincima , da bi sebe oprali pred ostatkom svijeta za svoja nedjela ili bolje zločine.
Od svega je utješno i pozitivno u svoj ovoj sramoti da se hrvatski narod i branitelji trgnuo i probudio iz sna te se "uhvatio za isti štap", iako još uvjek ima pojedinaca zaslijepljenih osobnim interesima.
Što se tiče Vlade i ostalih političara ove "zločinačke" države, pokazali su i dokazali koliko vrijede sa svojim postupcima i jedino pravo riješenje je "KOLEKTIVNA OSTAVKA".
Nekadašnji predsjednik države gospodin Mesić treba da odgovara za veleizdaju te iste države u kojoj se održavao pričajući viceve, ujedno da mu se ukinu sve date beneficije bivšeg predsjednika. Za prehranjivanje dao bi mu odobrenje dok bude gulio doživotnu kao dvorskoj ludi da upotpunjuje dane ostalim zatvorenicima po hrvatskim zatvorima.
|
- 16:16 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
01.04.2011., petak
Strah i maćeha
Strah ne možete opipati, ne možete ga uhvatiti, ali strah možete itekako osjetiti. Strah nema inprovizacije, a može biti proporcijalno opasna. Čovjek je podležan strahu i u strahu je neuračunljiv.
Bez hrane, vode, odjeće, obuće ostalih svakodnevnih potrebština čovjeka hvata strah ili bolje rečeno "panika". Zamislite i sjetite se Domovinskog rata bez svega pa i bez oružja kog to razumna nije strah.
Dubrovnik blokiran, vojno izoliran sa svake strane, sa kopna, mora i zraka. Odsječen od izvora vode. Bez oskrbe hrane i ljekova, bez energetskih izvora u sumraku hladne jeseni i zime. Pretrpani hoteli i skloništa izbjeglicama iz okolnih mjesta. Bez dodira sa vanjskim svjetom, bez informacija i saznanja izvana ili pak onih koji su se dostavljale na kapaljku. Blokada veza telefona javnih glasila i medija. Pa zamislite se u takvoj sredini. Zapitajte se dali bi vas bio strah. Da bilo je straha ali onog prirodnog svakodnevnog straha za svoju djecu za svoje najbliže, za svoje poznananike za svoje sumještane koji su ponovno tu sa tobom u istoj sredini. Pa normalno i oni svi strahuju za vas. Bio je to kolektivni strah, strah koji je uobičajen sa kojim ste odlazili na noćni počinak, ukoliko ga je bilo i sa kojim ste se najčešće budili. Strah više nije bio strah to je bila svakodnevnica. Takav strah se pretvarao u bijes, taj strah je izazivao imunitet pa je iz straha prelazio u drskost i hrabrost. Osobno sam osjetio strah iz kojega sam postao drsko hrabar ili bolje rečeno bezosjećajno hrabar.
Većina nas fizički zdravih rekao bi sposobnih da se staraju o sebi bili su u to vrijeme bezosjećajno hrabri, spremni na smrt. Svaki korak van skloništa mogao je značiti zadnji korak života, pa ipak smo bili i živjeli tu u našem gradu. Davali smo mu dušu, život je tekao ulicama, stradun zidine nisu ostale prazne. Naša djeca škole su pohađali u privremenim učionicama. Kultura nije zamrla ratom. Od granata i njihovih eksplozija sinfonije smo slagali, pjesme konponovali. Dubrovnik je živio i branio svoju slobodu, na ulicama svoga grada. Kao oaza usred pustinje gdje navaljuju komarci sa svih strana, mi smo se branili u toj našoj oazi od najezde granata. Osjećali smo se kao da smo pred zaključanim vratima prema svijetu te sa vanjske strane virimo kroz špijunku na istima. Što više gledaš sve više ili bolje rečeno manje vidiš jer civilizacija i svjet je bio daleko od nas. Bili smo dio otrgnutog tjela otrgnuti od svoga trupla, otrgnuti od svoje Hrvatske. Istina tukli su nas sa svih strana, krvarili smo iz svih organa, srce nam je bilo ranjeno, ali nismo pali, nismo se predali. Sloboda i njen barjak "Libertas"u najtežim danima vili su se sa zidina grada i viti će se i dalje.
No kako spomenuh bezosjećajna, bezobrazna, drska hrabrost održala je nepokorenu "Oazu" ovog grada, do otrežnjenja i buđenja međunarodne zajednice koja je napokon shvatila da "miš nije ugazio slona".
No, danas, gdje smo danas, što se danas dešava sa nama ??? Ponovno smo zaboravljeni, ponovno smo otrgnuti "rep" od svojega tjela od svoje države Hrvatske. Nismo povezana županija jedina sa auto putem u republici Hrvatskoj, iz glavnog grada do sjedišta županije u dva navrata prelazite državnu granicu što je svjetski apsurd. Shvatljivo nemoguće je sve riješiti preko noći, no gdje je kraj toj nadi i budućnosti. Do kada, koliko dugo će nas vući za nosi da bi shvatili da smo svi već odavna postali "pinokije". Zbilja nije mi jasno zbog čega se moja Hrvatska "maćehinski" odnosi spram moga Dubrovnika, "majka" je jedino kada to njoj odgovara. Dali ima još išta od one bezosjećajne, drske, bezobrazne hrabrosti u naših zastupnika koji nas predstavljaju u Hrvatskom Saboru, ili su slijepi i gluhi pored zdravih očiju i ušiju. Na kraju MENE NIJE STRAH.
|
- 15:33 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
