Strah ne možete opipati, ne možete ga uhvatiti, ali strah možete itekako osjetiti. Strah nema inprovizacije, a može biti proporcijalno opasna. Čovjek je podležan strahu i u strahu je neuračunljiv.
Bez hrane, vode, odjeće, obuće ostalih svakodnevnih potrebština čovjeka hvata strah ili bolje rečeno "panika". Zamislite i sjetite se Domovinskog rata bez svega pa i bez oružja kog to razumna nije strah.
Dubrovnik blokiran, vojno izoliran sa svake strane, sa kopna, mora i zraka. Odsječen od izvora vode. Bez oskrbe hrane i ljekova, bez energetskih izvora u sumraku hladne jeseni i zime. Pretrpani hoteli i skloništa izbjeglicama iz okolnih mjesta. Bez dodira sa vanjskim svjetom, bez informacija i saznanja izvana ili pak onih koji su se dostavljale na kapaljku. Blokada veza telefona javnih glasila i medija. Pa zamislite se u takvoj sredini. Zapitajte se dali bi vas bio strah. Da bilo je straha ali onog prirodnog svakodnevnog straha za svoju djecu za svoje najbliže, za svoje poznananike za svoje sumještane koji su ponovno tu sa tobom u istoj sredini. Pa normalno i oni svi strahuju za vas. Bio je to kolektivni strah, strah koji je uobičajen sa kojim ste odlazili na noćni počinak, ukoliko ga je bilo i sa kojim ste se najčešće budili. Strah više nije bio strah to je bila svakodnevnica. Takav strah se pretvarao u bijes, taj strah je izazivao imunitet pa je iz straha prelazio u drskost i hrabrost. Osobno sam osjetio strah iz kojega sam postao drsko hrabar ili bolje rečeno bezosjećajno hrabar.
Većina nas fizički zdravih rekao bi sposobnih da se staraju o sebi bili su u to vrijeme bezosjećajno hrabri, spremni na smrt. Svaki korak van skloništa mogao je značiti zadnji korak života, pa ipak smo bili i živjeli tu u našem gradu. Davali smo mu dušu, život je tekao ulicama, stradun zidine nisu ostale prazne. Naša djeca škole su pohađali u privremenim učionicama. Kultura nije zamrla ratom. Od granata i njihovih eksplozija sinfonije smo slagali, pjesme konponovali. Dubrovnik je živio i branio svoju slobodu, na ulicama svoga grada. Kao oaza usred pustinje gdje navaljuju komarci sa svih strana, mi smo se branili u toj našoj oazi od najezde granata. Osjećali smo se kao da smo pred zaključanim vratima prema svijetu te sa vanjske strane virimo kroz špijunku na istima. Što više gledaš sve više ili bolje rečeno manje vidiš jer civilizacija i svjet je bio daleko od nas. Bili smo dio otrgnutog tjela otrgnuti od svoga trupla, otrgnuti od svoje Hrvatske. Istina tukli su nas sa svih strana, krvarili smo iz svih organa, srce nam je bilo ranjeno, ali nismo pali, nismo se predali. Sloboda i njen barjak "Libertas"u najtežim danima vili su se sa zidina grada i viti će se i dalje.
No kako spomenuh bezosjećajna, bezobrazna, drska hrabrost održala je nepokorenu "Oazu" ovog grada, do otrežnjenja i buđenja međunarodne zajednice koja je napokon shvatila da "miš nije ugazio slona".
No, danas, gdje smo danas, što se danas dešava sa nama ??? Ponovno smo zaboravljeni, ponovno smo otrgnuti "rep" od svojega tjela od svoje države Hrvatske. Nismo povezana županija jedina sa auto putem u republici Hrvatskoj, iz glavnog grada do sjedišta županije u dva navrata prelazite državnu granicu što je svjetski apsurd. Shvatljivo nemoguće je sve riješiti preko noći, no gdje je kraj toj nadi i budućnosti. Do kada, koliko dugo će nas vući za nosi da bi shvatili da smo svi već odavna postali "pinokije". Zbilja nije mi jasno zbog čega se moja Hrvatska "maćehinski" odnosi spram moga Dubrovnika, "majka" je jedino kada to njoj odgovara. Dali ima još išta od one bezosjećajne, drske, bezobrazne hrabrosti u naših zastupnika koji nas predstavljaju u Hrvatskom Saboru, ili su slijepi i gluhi pored zdravih očiju i ušiju. Na kraju MENE NIJE STRAH.
Post je objavljen 01.04.2011. u 15:33 sati.