(Dragi štioče što putuješ sa nama budi strpljiv, pročitaj do kraja.)
/moje osobno viđenje kao putopis/
Već mjesec dana traju pripreme i dogovori za odlazak u Vukovar povodom devetnaest godišnjice sjećanja na tragediju Vukovara, njegovih stanovnika i branitelja.
Na sastanku Izvršnog Odbora PUB PU Dubrovnik 91. na raspravi i dogovoru za odlazak u Vukovar, dopresjednik Skupštine gospodin Neđo Brač je obećao kao donaciju autobus sa rezervarom goriva i vozačem. Isto tako dogovorene su sve druge pojedinosti sa članom IO gospodinom Vitomirom Bajcem, koji se zadužuje za organizaciju hodočašća skupa sa predsjednikom Udruge. Ovim sastankom ustvari počelo je hodočašće koje je isplanirano i provedeno po zacrtanom planu. O planu i odlasku za Vukovar upoznati su svi članovi Udruge, osobno od strane predsjednika putem telefona ili osobno o čemu postoji pismena evidencija.
Kako se primiče dan odlaska vršim pripreme sa ostalim članovima IO pokušavam riješiti nešto čime bi bili prepoznatljivi među ostalim hodočasnicima. Uz sav trud ne nalazimo rješenja osim našeg barjaka koji je prepoznatljiv sam po sebi (grbu i boji ) po svojoj vedrini boja. U konačnosti sastavlja se spisak učesnika negdje oko 01. studenog 2010. godine, po istome rezerviraju sobe za smještaj u Vinkovcima.
Pred sami odlazak provjeravamo kod gospodina Brača ispravnost autobusa, kao i druga pitanja oko opremljenosti. Upoznajemo vozača sa kojim stupamo u kontakt i konačni dogovor o polasku, vozača osobno poznam riječ je o gospodinu Tomu Barać ( kasnije kroz tekst Tomo).
Dan prije polaska radi zdravstvenih problema upitan je moj odlazak za Vukovar. O čemu upoznajem nekoliko ostalih suputnika koji bi trebali preuzeti moju ulogu u ovom putu. Na moju radost i sreću dan prije odlaska u popodnevnim satima dobivam zeleno svjetlo. Lječnik mi daje dodatne savjete o ponašanju uzimanju i korišćenju ljekova, za vrijeme puta.
Večer prolazi u pripremama za put. Pakuje se odjeća u putni kofer koji je prepun (po običaju kada nekuda putujem), dodajemo putnu torbu u koju smo dopunili preostale potrepštine, tako da je i ona puna. Na kraju trebalo je uzeti nešto hrane i pića da se nađe u putu.
Napokon svanuo je i taj dan 17. studeni, jutro 06,30 sati, kćerka Ivana me sa suprugom vozi na mjesto polaska /stari kolodvor pred bazenom/. Autobusi su tu, nešto se dešava sa našim autobusom vidim neku strku, dolaze mehaničari iz „Libertasa“. Saznajem od tu prisutnih „vrata se ne zatvaraju“? –ne pokazujem nimalo panike iako se pitam „što sada činiti „?, na sreću uskoro kvar je otklonjen te se nakon prozivanja i smještaja na svoja mjesta upućujemo na vrijeme. Provjerom odmah utvrđujem da jedan od prijavljenih na žalost nije prisutan u autobusu ( iz opravdanih razloga). Odmah na početku putovanja u autobusu je veselo, krenuli smo sa pjesmom, častimo se međusobno domaćim proizvodima (pićima i kolačima) koje smo ponijeli sa sobom. U Metkoviću krcamo gajbe sa narančinima koje nosimo za naše domaćine. Ubrzo prolazimo granični prijelaz bez većih problema na samoj granici. Već smo se upoznali i sa onima koje nismo poznavali na samom početku, tako da je raspoloženje još veće i svi smo opušteniji. Prvo planirano zaustavljanje je u Jablanici gdje planiramo ručati, iako nismo svi spremni sa „Konvertabilnim Markama“, koje su platežno sredstvo u Bosni i Hercegovini. Zaustavljamo se pred restoranom zvanim „Zdrava voda“, na žalost što je moguće da je jedino to zdravo u ovom restoranu. Hrana koju smo naručili je uglavnom pripremljena par dana prije našeg dolaska (makar se tako činilo po izgledu, okusu i toplini hrane) janjetina, krumpir, pastrmke i drugo, izuzev narudžbi sa roštilja koje su se čekale u pripremi. Za mene ni sokovi i druga pića nisu zdravi, poradi konzervansa što znači jedino moguće da je izvorska prirodna voda zdrava ( što je upitno, ako nije zagađena s obzirom koliko smo otpada vidjeli pored puta i u rijekama).
Nakon ručka makar smo se osigurali sa auto kartama, lakše pratimo put kuda prolazimo iako veća mjesta mnogi već od prije znaju. Naredna postaja je pri izlasku iz Zenice. Uredan na oko kafić u kojemu se ne služi alkohol, ali ima sve vrste kave, što je za ženske suputnice najbitnije u tom momentu. Uredni sanitarni čvorovi gdje smo se olakšali ( makar što se tiče tekućih viškova). Za vrijeme boravka u ovom objektu uživo na velikom ekranu pratimo hodočašće u Meki, odmah se prisjećam kolača koje smo na početku tako slasno „spucali“ sa kojima nas je počastila gospođa Zumreta i njen Ćemal . (U sebi pomislim da je češće Bajram, a samo radi baklava i ostalih delicija.)Zaboravih napomenuti da naše Kune vrijed svuda svi ih primaju što u većem iznosu računa tim bolje. Nastavljamo put nakon olakšanja, manjeg odmora i popijenih kavica, a naša slijedeća postaja je restoran i robna kuća „Zovko“ u Žepču. Odmah pri ulasku posjećujemo prizemlje. Uglavnom prevladava kineska roba, na katu je restoran samoposluga i kave bar koji smo okupirali mi muškarci iz poznatog razloga (dehidracija je na pomolu kod nekih). Nakon planiranog zaustavljanja nastavljamo sa putem jer već je pao mrak, a magla se polagano spušta. Nakon desetak kilometara drugi autobus se mora vratiti, jer nekoliko njih je zapelo najvjerojatnije negdje oko šanka. Nedugo potom ulazimo u Republiku Srpsku, gdje je i magla dosta gušća, polako splašnjava i raspoloženje u autobusu. Naš vozač Tomo sa kojim sam na “ti“, sve češće se žali na kolotrage na cesti u koje upada prilikom vožnje što i sam to primjećujem. Prolazimo državnu granicu u Bosanskom Šamcu, ulazimo u Slavonski Šamac na našu granicu, ostavljam jednu zastavicu Udruge šefu smjene i nešto narančina ( nije mito, pa kolege smo nekadašnje). Nastavljamo jednom kraćom dionicom auto puta do Županje, odakle okrećemo put našega cilja Vinkovaca i hotela „Gem“. Dolazak u sami hotel 20,30 sati, priznajem iznenađen sam premladim lijepim curama na recepciji kao i u restoranu, gostoprimstvom i ljubaznošću, urednosti iako izvana gledajući u prvom momentu to nije tako izgledalo. Dobivam apartman sobu na prvom katu prekrasno, jedina moja zamjerka pretoplo „naloženo“ centralno grijanje. Prva večera u hotelu odmah vidljivo da će hrane biti u izobilju, ukoliko nastave da nas tako „šopaju“, nemam primjedbi ni na ukus iste, iako prevladavaju slavonski začini. Povlačimo se u svoje sobe iza obilne večere da se smjestimo i odmorimo od napornog putovanja, najavljeno svima za jutro polazak u pravcu Vukovara u 08,30 sati.
Noć prolazi u nemirnom snu. Imam problem sa nogama koje su natekle, bolujem zadnjihdana od čudne bolest „brze ruke“, oli ti poznatije bolesti pod nazivom Giht. Nakon dvije tablete protiv bolova, ipak malo uspijevam odspavati prije svitanja.
Jutro, još je magla, gledam kroz prozor sobe, vani je svježe, prava slavonska jesen, u nosu osjećam miris uglja to jest smoga koji ima poseban neki miris izmiješan sa maglom.
Novi je dan 18.studeni 08,30 sati ulazimo u autobus, sve je spremno idemo za Vukovar, barjak, kape opremili smo se sa napitcima za osvježenje tijekom mimohoda. Prolazimo kroz Nuštar, Bogdanovci magla se polako diže, more polja se otvara pred nama nazire se VUKOVAR sa svojim prepoznatljivim vodo-tornjem. Vidljivo je da se Vukovar obnavlja iako još uvijek ima ruševina, vidljivih rana na fasadama zgrada zaostalih iz Domovinskog rata, vidljivih na oko. O ranama onim pravima i onim duševnim nema obnove, niti lijeka koji može to zaliječiti za života onih koji su ih zadobili, otvorene su to rane još uvijek, još krvare iako krv ne teče.
Dok se nalazimo preko puta gradske bolnice od kuda se kreće u spomen mimohod, kontaktiramo sa mještanima od kojih saznajemo naprijed navedene tvrdnje.
Da još uvijek i nakon Domovinskog rata, prvolegije imaju oni koji su ubijali, palili po Vukovaru i Hrvatskoj. Oni su „TI“ koji su „ugroženi“, kao posebna rasa imaju prednost pri zapošljavanju ponaosob u državnim službama, imaju prednost pri obnavljanju, imaju privilegije pri neplaćanju poreza i dažbina, oko građevinskih dozvola, imaju prednosti u otvaranju privatnih obrta i poslovanja na crno; ta borili su se za to.
“ONI“se fiktivno prijavljuju tako da im supruge pri rađanju malih „srbića“ imaju hrvatska primanja, od kuna će odgojiti maloga srbina u Velikog srbina. Nakon što postanu Veliki srbi ponovno će biti ugroženi i htjeti će svoju Veliku Srbiju. Eto tako izgleda danas još uvijek ranjeni Vukovar, makar što se uzme prvi utisak viđenog.
Dok čekamo službeni početak susrećemo se sa poznanicima iz našeg grada. Ja osobno sa poznanicima iz Domovinskog rata, makar nekolicinom njih, među kojima sa nekoliko pripadnika specijalnih jedinica policije, sa kojima sam ostao u prijateljskim odnosima. Jedan od njih Mirko Horvat, koji je još uvijek aktivan zaposlenik Ministarstva. Ostvarujemo jedan važan (nadam se) kontakt sa predsjednikom Udruge umirovljenika MUP-a Vukovarskih branitelja Domovinskog rata, upoznajem gospodina Iljkić Vladu. Uspostavljam kontakt sa gospodinom Željkom Sačićem te dogovaramo da se nađemo uskoro u Dubrovniku za Dan branitelja .
Preko razglasa čujemo početak prigodnog programa intoniranje državne himne , pozdravljeni su i visoki državni uzvanici. Formira se kolona sa barjaktarima na čelu, počasne i povijesne postrojbe, postrojbe proistekle u Domovinskom ratu , visoki državni predstavnici, gradski i županijski predstavnici iz čitave Hrvatske, svi ostali hodočasnici. Osobno uz veliki napor pomoću štaka uspijevam savladati bol. Prolazeći čitav dio puta u mimohodu zamišljajući one zbog kojih smo tu. Slike mi prolaze pred očima porušena, spaljena, ranjena, krvava, Vukovara iz 1991 godine, molitve koje izviru preko usta. Koračam znojna čela i leđa, sa suzom u oku, uz časne sestre što molu krunicu skupa s mladeži Dubrovačko-neretvanske županije u nepreglednoj koloni. Dolazimo do glavnog groblja. Naslanjam se na parkingu na jedan od službenih automobila državnog protokola. Nitko me ne opominje, u ruci imam dvije štake, zbog kojih primjećujem sažaljenje ostalih učesnika, kao da se radi o najvećem invalidu. Najrađe bi ih bacio, ali bez istih sam nemoćan, noge su mi od bola utrnule. Ne osjećam ih, samo bol. Očekivanje kraja, slušamo služenje svete mise za sve poginule i nestale. Emocije i umor čine svoje, samo da stignemo što prije do hotela. Ostaje nam još posjeta vojarni, gdje nas čeka vojnički grah, (na žalost ne i mene jer ne smijem radi gihta). Nakon graha, u krugu vojarne razgledamo vojni poligon sa oklopnjacima, topovima, tenkovima i ostalim oruđima iz Domovinskog rata. Muzej vezan za događaje u Vukovaru u Domovinskom ratu , smješten u dvije zgrade na samom ulazu u vojarnu.
Pred sam kraj dana odlazimo iz vojarne u pravcu Vinkovaca, napokon hotel „Gem“. Odlazim u sobu, tuširanje, odmaram budan ležeći na krevetu, prelistavajući u mislima današnji dan. Donosim odluku sve ću nastojati zabilježiti pismeno i slikom, sve sa ovog puta, da bi dočarao ostalima što su propustili svojim neodlaskom za Vukovar,koliko ću uspjeti ne znam.
Noć provodim više budan nego što spavam, i ono malo kada zaspim probudim, zbog snova koje ne želim, nemoćan sam da ih uklonim. Svakim snom oni ponovno dolaze, prevelike su emocije odjednom zbijene u jednom danu.
Dan 19.studeni jutro, otvaram prozor sobe. Vani kroz pamučastu maglu polako probijaju zrake jutarnjeg sunca. Ponovno će biti lijep dan. Po našem protokolu je obilazak spomen obilježja, polaganje cvijeća i svijeća na istima. Krećemo slijedećim rasporedom: Centralni križ Vukovar na ušću Vuke u Dunav. Dočekuju nas naši domaćini-vodići članovi HVIDR-e Vukovar Slavko Jurić i Stipe Šeremet, koji nas upoznaju sa samim spomenikom i njegovim značajem. Provode nas kroz grad Vukovar uz upoznavanje sa nekim glavnim objektima u gradu. Gradska bolnica koja je i za vrijeme rata bila glavna bolnica, pa posjećujemo istu i simulaciju uvjeta u kojima je radila u Domovinskom ratu. Grozan osjećaj, strava naročito za one koji su prošli ranjavanja i bili u sličnim situacijama. Slike sve govore.
Vrhunac moga hodočašća baš se odigrao u podrumima bolnice Vukovar. „Spomen soba“ koja je u potpunom mraku, obloženih zidova nekim ogledalima ili nešto slično, dok se na sredini iste nalazi postolje u vidu stola sa obloženim stranicama iz kojih izbija tamnocrveno svjetlo. Ploča stola je od rosvaja na kojoj je bilo nekoliko voštanih upaljenih svijeća. Sa razglasa tihim glasom nabrajaju se imena poginulih. Ulaskom u opisanu prostoriju skupa sa gospodinom Perom Mirošević i našim fotografom gospodinom Antunom Anđelić, meni iz nepoznatog razloga, rekao sam im „ovdje ćemo upaliti svijeću“. Pero me opomenuo da to nije mjesto za to. Nisam poslušao već sam istu pripremio, zapalio, sa namjerom da je postavim na spomenuto postolje. Koje mi je u tom momentu djelovalo kao „oltar“. U namjeri da istu stavim na predviđeno mjesto, preduhitrilo me čitanje imena „BOŽIDAR KOŠIR“. Zadrhtale su noge, sav sam se tresao, od neke čudne groznice, suze su potekle, zaljuljao sam se, da ne padnem oslonio sam se na postolje. Uspio sam postaviti svijeću na rosvajnu ploču. Pero me pridržavao ne znajući što mi se upravo dešava.
Nakon kraće stanke podigao sam zapaljenu svijeću ponovno je postavio promrmljavši gutajući riječi „ovo je za tebe Boško“. Antun se kasnije sjetio spomenutog imena, nakon što smo izišli iz te prostorije. Nisu mogli vjerovati. Koja slučajnost, jer sa tim čovjekom sam proveo četiri godine, u srednjoj školi na policijskoj akademiji u Zagrebu. Znao sam za sudbinu pokojnog Košira, što je najbitnije u ovoj priči, dan prije sam ga spominjao, pa ako je to neka slučajnost što sam doživio, evo dijelim je sa Vama kao i priložene fotografije. Pred bolnicom na spomen obilježju palimo svijeće uz molitvu za poginule.
Nakon bolnice posjećujemo Borovo selo. Na mjestu pogibije kolega policajaca polažemo cvijeće i palimo svijeće. U neposrednoj blizini spomenika pet policajaca, dvojica se javljaju, poznali su gospodina Knega sa kojim su radili u postaji Gruda, gdje su dolazili na ispomoć gdje sam bio zapovjednik. Nakon Borova, sela posjećujemo mjesto stradanja heroja Domovinskog rata, inače pričuvnog policajca, posmrtno generala Blaga Zadra.
Na spomen obilježje također postavljamo cvijeće i svijeće uz molitvu za pokojnika. Naša slijedeća postaja je centralno groblje Vukovar, naši nas vodići upoznaju sa detaljima koje nismo znali ili bar neki. Pošto smo položili cvijeće i svijeće, pomolili pred centralnim križem shvaćam bolnu činjenicu, ali istinitu, Dubrovnik se ne može sa žrtvama uspoređivati sa Vukovarom ali ni sa onim što je poratno učinio za svoje poginule, ranjene i druge branitelje. Nije sve u par dana pokazivanje u javnosti kako se obilaze groblja od strane političara i ljudi na vlasti, ima tu i trebalo bi puno toga doraditi, uraditi za učesnike Domovinskog rata i u samom Dubrovniku, no o toj temi nekom drugom prilikom.
Slijedeće naše odredište je stratište na Ovčari, do kojeg dolazimo preko velikog poljoprivrednog gospodarstva u vlasništvu gospodina Todorića, poznatog hrvatskog tajkuna. U pravo prolazeći gledamo more od polja zasijane šećerne repe , pšenice, prolazimo pored farme krava, novo izgrađene farme za svinje, ne znam ni sam kakvih sve strojeva tu ima kao i priključaka. Slušamo našeg vodića Stipu koji se ne žali na gore spomenutog gospodina Todorića, iako je u veoma kratko vrijeme zaradio basnoslovnu sumu novca, ali kako kaže naš je, zaposlio je narod i na vrijeme daje plaće, ljudi nisu gladni, sve je obnovio, ulaže se novac. Prolazimo ispred Spomen doma na Ovčari gdje se nalazi nekoliko autobusa na parkiralištu, saznajemo od Stipe da se vraćamo nakon obilaska stratišta koje nije previše udaljeno. Nakon kraće vožnje stižemo u jednu udolinu, tu se nalazi parking sa više autobusa, naš Tomo parkira uz već parkirana dva autobusa. Stipe nas vodi uz jednu padinu putem, popločan većim kamenim pločama te oko spomenika koji se nalaze na istoj padini čini nepravilan krug. Objašnjava nam Stipe da je kip napravio akademski kipar Slavimir Drinković, u obliku sivog obeliska sa grlicom na kojemu piše „U spomen 200 ranjenih hrvatskih branitelja i civila iz vukovarske bolnice koji su smaknuti u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku“. Na mjestu gdje su pronađeni posmrtni ostaci, posađena su ukrasna grmlja za svakog pronađenog, po jedan grm. Fascinira u podnožju jedan kamena ploča stupić prepun raznobojnih krunica, nisam brojao ni pitao koliko ih je. Sam zastajem na tom mjestu, uz molitvu za sve poginule na tom stratištu. Uz spomenik sa krunicama mala mramorna ploča na kojoj piše „IZ KRVI I BOLA NIKNUT ĆE CVIJEĆE I NIKAD TORCIDA ZABORAVIT NEĆE VUKOVAR“.
Nakon polaganja cvijeća i paljenja svijeća koje smo svi pojedinačno na ovom mjestu upalili, potišteni spuštamo se put autobusa. Bez buke, potiho bez riječi se smještamo na svoja mjesta, svatko je u nekim svojim mislima. U tom momentu razmišljam što nas slijedeće čeka, jer sam u Vukovaru prvi puta. Razmišljam o razgovoru sa suprugom dok smo dogovarali odlazak za Vukovar, pa mi se vrti po glavi njene riječi „Ante to je pet dana teške depresije, hoćeš li to izdržati“. Pa sada mi pada ta depresija preteško, iako ne želim to priznati, ali, ali se u sebi pitam što se to danas dešava, zar sam morao ponovno prolaziti kroz sve ove strahote. Nisam ni primijetio da smo stali pred Spomen domom na Ovčari. Već kao i na svim drugim mjestima sve je puno vijenaca, svijeća, ne znam netko je od naših isto tako zapalio svijeću, to je normalno na ovakvim mjestima. Naslonio sam se na zid nekadašnjeg hangara, nakon nekog vremena što sam utonuo u misli trgnem se od zida te tražim imali negdje nekakva traga, krvi, čizme, blata, rupe od metka ili granate. Koliko je krvnika bilo naslonjeno na taj zid, koliko je branitelja bilo pred tim zidom. Gledam, fasada je čista nema nikakva traga sve je nanovo napravljeno, razmišljam, trebalo je ostaviti sve onakvo, neka bude orginalan svjedok svih strahota. Tek nakon nekog vremena ulazim u unutrašnjost hangara. Gdje se ne zadržavam, već sam izišao što sam prije stigao, nakon što sam vidio simulativni bunar života. Izišao sam na vrata gdje sam se potpisao u knjigu utisak ili knjigu posjetitelja, više nisam siguran. Zanimljivo promatram suputnike, manje-više svi se već dobro poznamo, međutim emocije čine svoje, pa oni najhrabriji brišu suzne oči. Promatram jednu stariju gospođu među nama, majka može biti svakom od nas, prebire krunicu i smireno bez žurbe provlači se među masom, pratim je vidim sve želi vidjeti. Na izlasku iz hangara okrenula se prema unutrašnjosti pokleknula i prekrižila se, smirenim korakom pošla put autobusa. Kasnije saznadoh da je ista izgubila sina jedinca u Domovinskom ratu.
Nakon napuštanja Ovčare najavljen je ručak u mjestu Sotin u ugostiteljskom objektu „Gondola“, gospođe Luce Štrabilijus, ide se u pravcu Iloka. Nakon desetak minuta vožnje dolazimo pred ugostiteljski objekt? koji mi ne ulijeva neko povjerenje u kvalitetu. Nalazi se među seoskim kućama koje su poredane u tipičnom slavonskom stilu, međutim ulazim za drugima u tamniju prostoriju gdje su postavljeni stolovi sa priborom za jelo. Primjećujem da se ova prostorija koristi i u druge svrhe, u jednom kutu pult sa uređajima za razglas i ozvučenjem. Nakon Ovčare nije mi do jela, gotovo deprimirano na mene djeluje slaba osvijetljenost spomenutog restorana. Stvara mi neku tjeskobnu atmosferu, povezanu sa hangarom iz kojega sam nedavno izišao. Uz sve proživljeno imam problema i sa gihtom, na žalost da ne mogu uživati u blagodatima Slavonije, bogate hrane gdje prevladava svinjetina kojoj sam se tako veselio. Posebno sam se veselio kulenu, čvarcima i ostalim delicijama, čega nije nedostajalo, na ovom putu, na svakom koraku. Nakon pozamašnog objeda i pečenja koje nisam ni taknuo, tako da sam drugi dan zaredom ostao bez ručka, iako se ljubazna domaćica trudila da na bilo koji način riješi moj dijetalni prehranbeni problem. Na kraju sam pristao na bezmasni sir za mazanje tek toliko da ne stvaram problem ljubaznoj domaćici. Nakon objeda vraćamo se u Vukovar gdje posjećujemo crkvu sv. Filipa i Jakova, upoznajemo se sa stradanjem istog objekta kojega je uništila jugo-armada skupa sa pridruženim četničkim paravojnim jedinicama. Gvardijan crkve nas upoznaje sa oštećenjima na oltarima. Kao i pripremama za rušenje crkve od strane agresorske vojske, što je spriječeno u zadnjem trenu od strane evropskih promatrača (napokon da čujemo da su nešto korisno učinili u ovom ratu). Na glavnom oltaru to jest sa strane istog na zidu stoji oštećeno drveno tijelo Isusa bez ruke i noge za kojega smo saznali da je pronađeno na jednom smetlištu, nakon povratka u Vukovar od jednog mještanina. Nakon povratka u crkvu je dobio naziv „Ranjeni Isus Vukovarski“.
U crkvi ostavljamo pojedinačno priloge za obnovu iste, a u dvorišnoj zgradi kupujemo suvenire koji će nas podsjećati na Vukovar. Kišica je počela padati, magla se spušta kao i mrak na slavonsku ravnicu, upućujemo se na put Vinkovaca i našeg gnijezda u hotelu Gem. Kako na ručku tako i u autobusu muk, nema veselja a kod pojedinaca vidljiva je potištenost. Nekako svi smo izgubljeni u prošlosti, zamišljeni, ili se meni to tako čini. Zaustavljamo se u selu Bogdanovcima. Na središnjem trgu gdje je podignut zajednički spomenik poginulima u drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu, sa dva popisa poginulih, svatko na svojoj kamenoj ploči, a sredina je sa isklesanim likom isusa u kamenu raširenih ruku. Polažemo cvijeće i svijeće uz molitvu za sve poginule iz tog mjesta. Inače Bogdanovci su bili jedini pravac od Vinkovaca u pravcu Vukovara za snabdijevanje istog hranom i streljivom kao i za izvlačenje ranjenih. Padom Bogdanovaca i Vukovar je osuđen da se sam brani bez pomoći jer se našao u okruženju. Sve ovo i drugo saznajemo od našeg organizatora putovanja gospodina Bajca koji je rođen u ovom slavonskom selu.
Dolaskom u hotel povlačim se sa svojom suprugom u osamu našeg kako nazvah „gnijezda“, gdje ću se odmoriti i osvježiti do večere.
Okupljamo se na večeri koja je obilna i prvi puta slobodno jedem jer je na meniju pohovana piletina, mesa u izobilju kao i više vrsta salata. Veselim se kraju večere jer slijede slavonski kolači, ovdje tako dobri da dolazim u iskušenje da koji zamotam i ponesem u sobu da se nađe iza večere (ozbiljno o tome razmišljam, ali me strah kako će se to protumačiti). Pošto smo naručili bocu bijelog „nektara“ iz Iločkih podruma malo smo produžili druženje za stolom, a da se nitko nije sjetio da tu večer imamo tanburaše koji će pokušati da nas vrate u život. Tek ulaskom tanburaša u restoran sjetio sam se protokolarnog plana te da će biti pjesme i druženja do kasna u noć. „Bosutski bećari“ predvođeni Ivanom Šimićem, inače tajnikom HVIDR-e Vukovar, odmah su se dali na posao sa par poznatih slavonskih pjesama. Sjedeći za stolom gdje smo večerali tek tada primjećujem da nam nedostaje gospodin Metodije za stolom. U razgovoru sa ostalima saznajem da je na „svježem zraku“. Zatičem ga obavijen već naprijed gustom maglom i smogom, sa upaljenom cigarom u ustima tako da i sam pripomaže u stvaranju oblaka oko sebe. Kako sam opisivao ovaj dan je na svakoga djelovao i ostavio neki trag, tako da je i Metodije bio poprilično u rastrešenu stanju. Najvjerojatnije proživljavajući ratne uspomene na ono što je vidio na Ovčari, pa se povukao u osamu u popodnevnim satima. Dugo već dugo, poznam Metodija, ali ne znam da sam ga vidio u takvom stanju, osim jedne prilike na jednoj od Skupština naše Udruge, kada je izišao za govornicu i raspravljao o „POVLAŠTENIM MIROVINAMA“.
Na brzinu sam donio odluku, pripremio stol, mjesto gdje Metodije inače sjedi za objedom, bilo je to malo svečanije pripremljeno, nakon moje intervencije preslaganja cvijeća, svijeća i hrane. U tom momentu svi su me malo čudno gledali ne znajući što ustvari pripremam. Nakon što sam sredio stol, pošao sam po Metodija koji je bio ispred hotela, na mjestu gdje se okupljaju ložači cigareta. Prišao sam istomu te ga zamolio da odmah neizostavno pođe sa mnom za stol bez bilo kakvih pitanja. Nakon kraćeg nagovaranja ušli smo u restoran gdje nas je odmah dočekala konobarica, sa kojom sam predhodno dogovorio poslugu rashladjenog vina za posebne prigode. Nedugo zatim na moj poziv stižu tanburaši za naš stol, počinje ludilo. Uslijedile su čestitke gospodinu Metodiju za njegov nepostojeći to jest izmišljeni rođendan. U početku se branio da je on rođen 01.01., ali to nije pomagalo jer supruga Nike je među prvima čestitala, poljubci i čestitke su stizale sa svake strane, slavio je čitav restoran.
Ni Metodiju nije drugo preostalo već da nastavi sa slavljem koje se nastavilo duboko u noć uz pjesme Bosutskih bećara i nas „dubrovčana“, gdje nije nedostajalo smijeha kod pojedinaca i suza od smjeha. Zbilja rijetko kada ovakva obmana, rekao bi kolektivna varka je bila tako potrebna, tako ljekovita, tako osvježavajuća, za povratak u normalan život u normalnu kolotečinu života koji se nastavlja.
Raspoloženje se vratilo, tako malo je trebalo da se razbije onaj tumorni dan, vidim to na licima suputnika, svi su živnuli, trud se isplatio bila je to kolektivna terapija. Na stol je u međuvremenu pristigla pečena janjetina, što su nas častili vlasnici hotela, kao zahvalu za dugogodišnju vjernost i sklopljena prijateljstva. Na stolu su ostale i salate pa tako među njima i pokoji tanjur sa manjim ljutim i većim kiselim feferonima. Kako je raslo raspoloženje trebalo je nastaviti sa zabavom, šalama, pa su navedeni feferoni dobro došli za dokazivanjem muškosti među nama muškarcima. Tako prihvaćam okladu za dva manja feferona da ću pojesti jedan veći feferon koji ima zapreminu deset malih. Oklada je sklopljena tako da sam prvi na redu te uz grimase, suze, koje teku niz lice uspijevam pojesti pet kiselih feferona za nekih desetak minuta, na opće čuđenje prisutnih kako to uspijevam uz potoke suza, koje su u stvari više od smijeha koji zatajujem u sebi gledajući protivnika koji grize čili papričice. Nakon nepotpuno pojedenih pet čili papričica moj protivnik odustaje priznajući poraz. No nije poraz ono što je bio bit ove igre, opraštam opkladu ukoliko pojede pola jednog feferona kojega sam ja jeo. Po cijenu veće oklade isti se nije usudio više niti kušati moje kisele feferone, uvjeren da se radi o istoj ljutosti kao i njegovih čili papričica. Ni nakon što je prošlo podosta vremena nisam ga mogao uvjeriti „ da u maloj boci stoji špirit“ makar tako kaže naš narod. Bilo je te večeri previše smijeha nakon svega gore opisanog, umor je činio svoje, a moguće i drugi razlozi iza pola noći društvo se počelo osipati. Malo po malo izmigoljili bi se put soba tako da nas je ostalo sve manje i manje. Na kraju tanburaši su otpjevali nekoliko slavonskih bećaraca za naše preostale bećare te smo se sa istima rastali uz pozdrav „Dogodine ponovno“.
Svanuo je 20.studeni. nakon tuširanja silazim na kavu i doručak. U restoranu svoja mjesta su zauzeli već poznati ranoranioci među nama. Uglavnom prepričava se sinoćnje slavlje rođendana. Sjedam za jedan od stolova za kojim sjede mladići koji su noć proveli van hotela. Saznajem priču naših noćobdija, koji su imali namjeru da se u hotel vrate iza noćne zabave sa zapregom (fijakerom), ali „ gazda“ kojega su im preporučili u 03.00 ure nije bio spreman sa zapregom izići noću na cestu jer nije imao osvjetljenje (fenjere). Odgođena je vožnja za narednu noć. Za doručkom svi traže da se odredi vrijeme za kupnju suvenira, uglavnom za rodbinu i unučad. Za stol dolazi moje društvo Metodije, Pero, Ćemal, svi sa ženama Jozo i Antun tako da smo svi tu. Raspoloženje nikad dosad takvo, komentiramo zbog čega što se dešavalo da su žene tako vesele na što Metodije ima odgovor „nisi ti za ovo stoljeće, ti si čarobnjak pogledaj kako su vesele“ smijeh do suza, naročito kada slušate Metodija kada se smije zbog čega ga češće podbadam. Nakon doručka odlazimo za Vukovar. Zaustavljamo se na gradskoj pijaci za mogućnost popunjavanja zbirki suvenira. Nakon kraćeg zadržavanja upućujemo se put Iloka, srednjevjekovnog kraljevskog središta (poslije Knina u Hrvatskoj), putem za Ovčaru nailazimo na poveću kolonu omladine koja ima pratnju policije, kasnije saznajemo da se radi o djeci stradalih hrvatskih branitelja koji su došli na hodočašće. Prolazimo kroz mjesta Sotin, Šarengrad, Opatovac, Mohovo i tu smo u Iloku gdje nas čeka naš novi vodić gospodin Ilija Pole.
Posjećujemo prvu znamenitost Iloka crkvu Sv. Ivana Kapistrana gdje nas dočekuje domaćin fra. Oktavijan Nekić, koji nije mogao ada ne spomene rodno mjesto u Dalmaciji u zaleđu Šibenika. Duhovit i veseo stariji svećenik koji nas provodi kroz prostorije crkve i samostana upoznajući sa poviješću same crkve i ostalih pratećih objekata te ulozi u svemu tome SVetog Ivana Kapistrana.
Pokazuje nam bogatu arhivsku i književnu građu koja se tu čuva i njeguje od propadanja. U svojim pričama koje su više provučene kroz duhovite šale često spominje turke i osmanlisko carstvo, na čiji račun je ispričao nekoliko viceva, za njih upotrebljava uzrečicu „Daidže“. Za one koji ne znaju Ilok je bio pod vlašću Turaka gdje su još i danas ostali neki nazivi za pojedine dijelove grada kao i sami objekti po gradu sa turskim nazivima (predznacima np. „Čaršija“ i sl.). Na kraju se zahvaljujemo našem gostu te sa par suputnika ostajem u dvorištu samostana u neformalnom razgovoru sa fra Oktavijanom. Na pitanje kakav je život u Iloku fra. oktavijan nam ispriča slijedeće: „prošle godine došao kod mene sinovac Ivan iz Dalmacije, pokazujem ja njemu crkvu i samostan hvalim se te ga na kraju pitam-Ivane što kažeš kako je stricu?, -Jebo ti mjesto gdje se okreće autobus. – odgovorio je moj sinovac“. Eto nakon ugodnog druženja i upoznavanja ovog prelijepog zdanja ostavljamo našeg Oktavijana da dočekuje nove posjetitelje i priča im svoje dogodovštine, a mi se srdačno pozdravljamo sa istim.
Naš službeni vodić u Iloku gospodin Ilija Pole vodi nas u obilazak starih zidina koje još nazivaju Dubrovnik Iloka. Usput nas upoznaje sa poviješću samog Iloka, što nije lako sve čuti u gužvi koja je oko njega. U krugu zidina nalazi se i dvorac Knezova Odescalchi, koji je sada uređen kao povijesni muzej i muzej samih knezova talijanskog porijekla. U neposrednoj blizini spomenutog dvorca nalaze se ulazi u Iločke podrume, protežu se do ispod samog dvorca jer su dugački negdje oko 140 metara.
Podrumi su napravljeni sa dva ulaza i u dvije etaže. U dvorištu ispred ulaza nalazi se prekrasan restoran opremljen sa vinotekom iz koje se može kupiti vino.
Gospodin Pole se trudi upoznati nas sa štoviše pojedinosti, oko tehnologije izrade, čuvanja vina, njegova skladištenja u ogromnim drvenim bačvama, načinu prerade, flaširanja kao i samog čuvanja višegodišnjih vina. Upoznaje nas o štetama koje su nastale nakon orgijanja, iživljavanja i pljačkanja od strane četničkih hordi koje su okupirale Ilok u Domovinskom ratu.
U prekrasno uređenom dvorištu sa zastarjelim alatima koji su izloženi kao eksponati za preradu vina zadržavamo se u razgledanju, tu se susrećemo sa još jednom grupom dubrovčana u organizaciji izleta pomlatka HDZ-a.
Polako osjećamo zov iz stomaka jer se primicalo vrijeme za objed, upućujemo se autobusom kroz samo središte Iloka, do domaćinstva gospodina Ivana i gospođe Ankice Knežević. Ulaskom u prekrasno sređene prostorije domaćinstva. Iznenađenje za nas, uživo pjesma tanburaša u našu čast, ali ne bilo kakva. Naime radi se o tanburaškom sastavu od mladića od kojih ni jedan nije navršio šesnaest-sedamnaest godina, reklo bi se u narodu još golobrada djeca. Naše iznenađenje je zbilja bilo u tolikoj mjeri iznenađenje, nakon prvog susreta naši zabavljači su stalno privlačili pozornost na sebe, izvođenjem svojih pjesama uz harmoniku i tanburice bez zamjerki. Bogme nije bilo ni pauza, tako da su nas što se kaže držali na nogama čitavo vrijeme. Hrana i posluga je bila na zavidnom nivou, posebno gostoprimstvo domaćina i njihove djece: Ivane, Antonele, Jasminke, Ružice i Ante, koji su nas ujedno služili hranom i pićem čega je bilo u izobilju. Ponovno je bilo i onih domaćih slavonski kolača, zbilja izmišljeno. Za ručkom ponovno je kopirana proslava rođendana g.Metodija u režiji g. Ćemala i ostalih tako da se nije znalo dali je to nastavak od sinoć ili o čemu se radi, uglavnom po drugi puta u dva dana Metodije je slavio rođendan. U podrumu gospodina Knezovića popunjamo količinu svojih suvenira pakovanjima izabranih vina u vinoteci istog. Uz pjesmu tanburaša koji nas ispraćaju kroz dvorište do autobusa, istim se zahvaljujemo, vraćamo se istim putem iz Iloka u pravcu Vukovara i Vinkovaca, magla i noć već je prekrila polja kroz koja prolazimo.
Pred hotelom se rastajemo jer svatko od nas ima svoje planove obilaska Vinkovaca, ponetko rodbine ili poznanika jer već ujutro u 08.30 najavio sam polazak za Dubrovnik.
Tu večer pozvan sam sa suprugom kod Vitomira Bajac točnije kod njegovih roditelja u Bogdanovce.
Pošto smo se malo osvježili od napornog dana u Iloku, uputili smo se u Bogdanovce. Dočekali su nas roditelji našeg Vita te nas ugostili pečenim odojkom i drugim slavonskim delicijama gdje se nisam posebno čuvao (od gihta, a bogme ni od svinjetine). Kao iznenađenje na stol je serviran i neretvanski brudet od žaba i jegulja koji su priredili naši suputnici iz doline Neretve toj. iz Metkovića.
Zamislite svinjetina i brudet sa purom u srcu Slavonije.
Vito mi pokazuje kuću i okućnicu te se upoznajem pobliže sa samim mjestom i sudbinom stanovništva kroz Domovinski rat. Neko vrijeme pobliže se upoznajem u ugodnu razgovoru sa Vitovim ocem Pavom. Ukratko mi ispriča tragediju svoga mjesta kroz drugi svjetski rat, pa kao da je to bilo malo ponovilo se još strašnije u Domovinskom ratu. Nisam uspio sve čuti od buke drugih prisutnih u toj prostoriji, a nisam imao prilike ni preupitivati o brojci koja je trocifrena. Na kraju večeri pozdravljamo se sa domaćinima i zahvaljujemo na gostoprimstvu i očinskoj ljubavi koju su iskazali tu večer, na način kako su nas dočekali u svom skromnom domu..
Dan peti ili 21. studeni, za doručkom redaju se u pričama dojmovi, prepričavaju se zgode i doživljaji, primjećujem da bi mnogi produžili još koji dan (nemoguće). Naš autobus je spreman polazimo u 08,30 sati, obavljam zadnje obaveze, upisujem se u knjigu utisaka. Pozdravljam se sa našim domaćinima u hotelu Gem sa pozdravom „vraćamo se dogodine“. Na Ininoj pumpi pored hotela dolijevamo gorivo, sa malim zakašnjenjem upućujemo se put Dubrovnika. Magla se digla, nebo je oblačno, pokoja kap kiše koja nam ne smeta u suhu i toplu zavaljeni u sjedištima autobusa lagano klizimo put juga. Obavljamo formalnosti na graničnom prijelazu kroz Republiku Srpsku, od Šamca do Maglaja uz pjesmu polako trošimo kilometre, vrijeme polako ali sigurno prolazi kao i mjesta koja ostaju za nama. Odlučio sam da se što manje putem zaustavljamo u namjeri da povratak iskoristimo za posjet Sarajevu i čaršiji jer mnogi od nas nisu tu bili. Iznosim plan svoje namjere prvo našem vozaču koji se odmah složio, kao i ostali uz vrisak i erupciju oduševljenja. Ulazak do parkinga ispod hotela Saraj kao i vodića koristimo g. Ćemala, koji se u toj ulozi uživio kasnije do samog Mostara zauzevši sjedište pored vozača, (Zumreta je ostala sama). Obišli smo uži dio čaršije te se počastili čevapćićima i slasticama orijentalnim specijalitetima.
Poradi kašnjenja u ponovnom okupljanju kod autobusa doživljavam i prvu neugodnost na ovom putovanju poradi toga što se kasni sa polaskom dok pravi razlog leži u vinu koje je bilo preskupo za naše vinopije. Prelazim preko uvreda i primjedbi jer ne mogu se spustiti na razinu dotičnog gospodina. Toliko se osilio da je počeo držati i predavanje o ponašanju. Pošto je ignoriran od svih u autobusu jedno vrijeme je tupo promatrao kroz prozor krajobraz kroz koji smo prolazili. Ne mogu ne napomenuti da smo u više navrata spomenuli i iskreno se zahvalili onomu tko je kod nas u Hrvatskoj dao ideju skupljanja plastične ambalaže, jer slike rijeka, livada pored puta koje smo gledali pune su plastičnih boca i najlon kesa (tužno za vidjet Bosno moja). Dok napuštamo Sarajevski Kanton te polako spuštamo se put juga, osjeća se neka druga klima u zraku. U autobusu nemamo nego par kaseta i dva CD-a koje već znamo napamet ali pjesma ne sustaje, čak ima onih što im čepići ne pomažu kao našem profi,
 .
Da bi upotpunili ovaj dan kao i čitavo hodočašće predlažem da svratimo u Međugorje te se još jednom pomolimo za sve poginule Hrvatske branitelje kao i nas same i za naše obitelji. U Međugorju pojedini uspijevaju nadopuniti kolekciju suvenira, istu i blagosloviti jer smo uspjeli doći na vrijeme blagoslova predmeta, pomoliti se kako smo i planirali.
Naš vozač rodom je iz Međugorja pa nam pokazuje gdje je rođen i odrastao, ujedno me poznaje sa prečicom za Čapljinu kojom smo prošli. Napokon negdje oko 22,00 sata dolazimo na granicu Republike Hrvatske, obavljamo granične formalnosti i nastavljamo do Neuma gdje ponovno imamo desetominutni odmor.
Ulaskom na Bistrini u RH-a posebno raspoloženje, nekako osjećaj kao da se vraćate sa nekog drugog kontinenta,- ta doma smo. U autobus pjesma za pjesmom, ne primjećujem Metodije se probio do vozača i dokopao mikrofona,“pažnja molim, samo malo htio bi se na kraju osvrnuti na ovo hodočašće“- obratio se Metodije dok su se ostali ušutkali. „Bilo je ovo zavjetno hodočašće za naše heroje Domovinskog rata, bilo je to povijesno, bliže povijesno, vjersko, pa i zabavno putovanje, gdje smo upoznali jedni druge kao i dio naše povijesti i jedan prekrasni dio naše domovine. Mišljenja sam nakon svega da je zbilja smišljeno planski i profesionalno, te se u to ime osobno zahvaljujem organizatorima, kao i u Vaše ime ukoliko se slažete.“Aplauz odobravanje, Metodije nastavlja „ Prvo se zahvaljujem našem vozaču Tomu“-aplauz, uz uzvikivanje imena Tomo,- „ na kraju zahvaljujem se i dvojici glavnih krivaca za ovo putovanje a to su Vito i Ante“, ma i tu se aplaudiralo i vikala imena. Pošto sam inače slab govornik obratio sam se suputnicima bez mikrofona zahvalivši im na razumijevanju i na ponašanju tijekom puta i boravka u bratskom gradu Vukovaru. Ujedno sam im poželio da nastave i drugih godina ovakvim putovanjima ali da ne zaborave ni svoj grad i branitelje koji su dali živote za slobodu istoga. Na kraju da se ne zaboravi Dubrovnik i Vukovar su bratski vezani što dokazuje i ovo putovanje.
Dolaskom u Dubrovnik srdačno smo se razišli uz već unaprijed dogovorena druženja.
NAPOMINJEM,: u ovom putopisu namjerno su preskočene neke pojedinosti, što zbog objektivnih razloga, nešto jednostavno što je previđeno ili neupamćeno od strane autora. Priloženi snimci uglavnom su našeg suputnika i fotografa gospodina Antuna Anđelić, koji je po mom skromnom mišljenju odlično obavio posao, iako je debitirao.
Zahvaljujem se na strpljivosti štioca do kraja ovog štiva.
Dubrovnik, 23.studeni 2010. godine.
|
