| < | rujan, 2012 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (4)
Lipanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (1)
Opis bloga
Obožavam književnost i svoje ću zapise uglavnom posvetiti pročitanim knjigama i razmišljanjima o književnosti... Jer, kako bih pobjegla od problema, odlazim u neke druge svjetove i tamo tražim utjehu. Knjige su doista moji najbolji prijatelji!
No, osim književnosti, moje velike ljubavi su i glazba i film, stoga ću se s vremena na vrijeme osvrnuti i na te umjetnosti.
TRENUTNO ČITAM:
Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Idiot
Patnje mlade Wertherice
Dan Brown - Velika obmana
- 15:11 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
 Nakon „Da Vincijevog koda“, „Anđela i demona“ i „Digitalne tvrđave“, ovo je četvrta Brownova knjiga za kojom sam posegla. Ovaj put knjiga nije s tatine police, već s bratove. On voli te trilere, krimiće i slično, a meni ponekad dobro dođu za opuštanje. Brown standardno dobar, iako su mi teme bile dosta teške – politika, svemir, ocean... U vrijeme predsjedničkih izbora u SAD-u, NASA pronalazi meteorit u ledu, a nakon iskapanja slijedi veliko iznenađenje koje bi trenutnom predsjedniku moglo pomoći da ostane u Bijeloj kući. No, kako bi bili sigurni da se doista radi o onome o čemu NASA govori, predsjednik šalje pet civila da to potvrde, među kojima su i Rachel Sexton, kći drugog predsjedničkog kandidata, i Michael Tolland, znanstvenik. Ogromni su ulozi u igri, ne smije doći do pogreške, ali tim civila ipak otkriva neke nepravilnosti i tako im životi dolaze u opasnost. Brown uvijek radnju svojih romana smiješta u vrlo kratko vremensko razdoblje pa je tako i u „Velikoj obmani“ – radnja traje jedan dan. Dok sam čitala, imala sam osjećaj kao da gledam triler, sve ono što čini taj žanr Brown je vješto stopio u ovom romanu, jedino mi se kraj nije svidio, previše mi je patetike bilo i prebrzo se razvila ljubav ako uzmemo u obzir da radnja traje samo jedan dan... |
Bohumil Hrabal - Svaki dan čudo
- 19:10 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
 Poslije višegodišnje „šutnje“ izazvane poznatim događajima u Čehoslovačkoj 1968. godine, objavljene su tri nove Hrabalove knjige novela Šišanje (1976), Svečanosti visibaba (1978) i Tugovanje u stilu (1979). Iz tih zbirki kao i iz zbirki Biser na dnu (1963) i Čudni ljudi (1964) sam autor je načinio izbor za knjigu Svaki dan čudo tako da ona obuhvaća ne samo sve faze autorova stvaranja, nego, posredno, i gotovo čitavu njegovu bogatu biografiju. Mada sastavljena od proza iz različitih zbirki, ova knjiga djeluje cjelovito, a njeni pojedini dijelovi slijevaju se u jedinstvenu, majstorski iskazanu, pohvalu životu. Rijetko čitam kratke priče, obično dajem prednost romanima i, eventualno, poeziji. Hrabalovu zbirku pronašla sam na tatinoj polici s knjigama, između Kundere i Solženjicina. Isticala se zato što je bila manjeg formata, mekih korica i narančaste boje. Nisam se prije susretala s djelima Bohumila Hrabala; jedino što znam jest da je jedan od poznatijih čeških autora uz već spomenutog Kunderu, ali i Hašeka i Čapeka. Zbirka se sastoji od 34 kratke priče, a sve ih uokviruje početna i završna misao. U početnoj Hrabal govori kako je slijedio svoje srce i radio različite poslove kako bi se što bolje stopio sa sredinom i ljudima u njoj i tako bio svjedok različitih događaja. Možda sam zato, čitajući priče, imala osjećaj da je autor poznavao sve te ljude o kojima je pisao i da je svjedočio nekim od događaja koje je opisao, tim više što se pisac Hrabal pojavljuje i kao lik. Završna misao odiše nostalgijom za nekim prošlim vremenima, za djetinjstvom. Autor priznaje kako je u ovim pričama zaustavio lijepe slike, slike koje ne stare pa je tako i on ostao dječak. Većina priča pisana je u 1. licu jednine, naravno, u muškom rodu. No, onda negdje na polovici knjige počinje priča "Kosa i bicikl" koju pripovijeda ženski lik, kao i devet sljedećih priča. Sve su te priče povezane istom glavnom junakinjom, njezinim suprugom i njegovim bratom. Maryška je vrckasta mlada žena, bez dlake na jeziku, nestašna od djetinjstva i ima jako jako dugu kosu, tako da ju mora pridržavati u krilu dok vozi bicikl. Kroz većinu priča se, tipično za Čehe, provlači pivo. Ili likovi piju pivo, ili rade u pivovari... Mene se, ipak, najviše dojmila priča "Lucinka i Pavlinka" o gostioničaru i dvije crno-smeđe mačke. Uvijek padam na te tužne priče o životinjama.  Gostioničar Novak dopuštao je mačkama da ulaze u gostionicu, da sjede gostima u krilu i svuda su ga pratile. Sve je bilo divno i krasno dok se gostioničar nije morao odseliti. Mačke su ga čekale, no došli su novi vlasnici i mačke su opet htjele ući u gostionicu ali ti strani ljudi su ih otjerali i vikali na njih, udarajući nogama o pod, mačke su ponovo pokušale da im se približe, ta ranije su ih svi voljeli, bile su naviknute da ih miluju, ali ljudi su ih otjerali i Lucinka i Pavlinka su se sklonile u grmlje, pa ni to ljudima nije bilo dovoljno već su ih, kad su provirile iz grmlja, otjerali kroz grmlje u šumu. Hrabal je u ovoj zbirci donio opis češke radničke klase, a zadržavao se na neobičnostima samih likova, njihovih zanimanja i svakodnevice. Na kraju ipak nisam postala zaljubljenik u kratku prozu, no i ubuduće ću joj dati priliku. |
Anton Pavlovič Čehov - Tri sestre
- 14:43 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
 Rijetko čitam drame, zapravo, samo kad baš moram i s vremena na vrijeme neku Gavranovu. Ne zato što ih ne volim, nego zato što mi romani bolje leže, pružaju mi više, a i nekako mi je prirodnije pogledati dramu u kazalištu. U pisanoj drami dosta toga ostane nedorečeno, sve ono što bi inače prikazao glumac, ili bi u romanu bilo detaljno opisano. No, budući da sam se do sada s Čehovljevim dramama susretala samo dok sam iščitavala povijesti svjetske književnosti (u srednjoj ga školi, nažalost, nismo obrađivali), odlučila sam napokon uzeti u ruke tu njegovu najpoznatiju dramu i nisam se razočarala. Drama u četiri čina govori o obitelji Prozorov: sestrama Maši, Olgi i Irini i bratu Andreju. Glavni motiv koji ih sve pokreće jest Moskva. Naime, Prozorovi su se prije jedanaest godina doselili u neki provincijski gradić jer im je otac general dobio prekomandu. Otac je umro, a preostali Prozorovi kroz čitavu dramu teže Moskvi jer misle da će im se tamo ostvariti svi snovi. Ali kako se drama bliži kraju, tako i svi oni postaju sve svjesniji da se nikada neće vratiti u Moskvu... Maša je jedina udana sestra. No njezin muž, profesor Kuligin, uopće nije onakav kakvog ga je ona vidjela dok je bila zaljubljena u njega pa se Maša zaljubljuje u potpukovnika Veršinjina. Kada on na kraju odlazi, ona je napokon svjesna da će ostatak života morati provesti uz Kuligina i da će njezin san - Moskva - ostati neostvaren. MAŠA: Blago onome ko ne primećuje da li je sad leto ili zima. Da sam, čini mi se, u Moskvi - bila bih ravnodušna prema vremenu... Olga je najstarija sestra, predaje u gimnaziji i dosta joj je jednolične svakodnevice. Razočarana je kada sazna da je Andrej prokockao kuću pa se, zajedno sa sluškinjom, seli u školski stan. OLGA: (...) Ja nisam htjela postati ravnateljica, pa ipak sam postala. Znači da nikad neću biti u Moskvi... Irina spas vidi u radu. Prvo radi kao telegrafistica, a zatim je izučila za učiteljicu. U nju su zaljubljeni i Tusenbach i Soljini. Ona pristane udati se za Tusenbacha, iako ne iz ljubavi, no Soljini ga poziva na dvoboj i ubije ga. Tu je za Irinu kraj svim nadanjima da će otići u Moskvu. IRINA (jecajući): (...) Sve zaboravljam, svakim danom zaboravljam, a život prolazi i nikad se neće vratiti, nikad, nikad se mi nećemo preseliti u Moskvu... Vidim da nećemo... Andrej želi postati profesor na sveučilištu u Moskvi, ali baš kao ni njegovim sestrama, ni njemu ne ide onako kako je planirao. Više nije zaljubljen u svoju ženu Nataliju, ona ima ljubavnika, brine se o djeci, a Andrej kocka i zadovoljio se poslom činovnika. ANDREJ: Sjediš u Moskvi, u restoranu, u velikoj dvorani, nikoga ne poznaješ niti tebe itko poznaje, pa ipak se ne osjećaš stranim... A ovdje svakoga poznaješ i tebe svako poznaje, a opet si stran, stran... Stran i usamljen. I tako, dok svira glazba, vojnici odlaze, tri nesretne sestre stoje jedna uz drugu i svakoj je na pameti svoja briga... MAŠA: O, kako svira glazba! Oni odlaze od nas, jedan je otišao sasvim, sasvim, zauvijek, mi ćemo ostati same da započnemo život iznova... Treba živjeti... Treba živjeti... IRINA (spušta glavu Olgi na grudi): Doći će vrijeme kad će svi saznati čemu sve to, čemu te patnje, neće biti nikakvih tajni, a dotad treba živjeti... treba raditi, samo raditi! Sutra ću otputovati sama, učit ću djecu u školi i sav svoj život dat ću onima kojima je on, možda, potreban. Sada je jesen, skoro će doći zima, zapuhat će nas snijeg, a ja ću raditi, raditi... OLGA (grli obje sestre): Glazba svira tako veselo, čilo, i čovjek je tako željan života! O, bože moj! Proći će vrijeme i mi ćemo otići zauvijek, ljudi će nas zaboraviti, zaboravit će nam lica, glasove, neće znati koliko nas je bilo, ali će se naše patnje pretvoriti u radost za one koji će živjeti poslije nas, sreća i mir zavladat će na zemlji i ljudi će spomenuti lijepom riječju i blagosloviti one koji žive sada. O, mile sestre, naš život još nije svršen... Hajdemo živjeti! Glazba svira tako veselo, tako radosno i, čini mi se, još malo - i mi ćemo saznati zašto živimo, zašto patimo... Da nam je znati to, da nam je znati! (...) OLGA: Da nam je znati, da nam je znati! A da mi je znati i kakve su ostale Čehovljeve drame i da mi je znati kako izgleda izvedba ove drame... |
Momo Kapor - Foliranti
- 16:32 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
 Prvi susret s Kaporom bio je i više nego dobar i drago mi je što sam počela s „Folirantima“ jer sam i ja trenutno u tom studentskom razdoblju pa me nije hvatala nostalgija nego sam uživala čitajući i mogla sam se pronaći na nekim stranicama, iako se radi o nekom drugom vremenu... Knjigu sam dosta davno počela čitati, no nekako me te prve stranice nisu držale pa sam odugovlačila s daljim čitanjem. Zato sam zadnju trećinu „progutala“! Da poznajem Beograd, vjerojatno bih i više uživala; ovako je to za mene bilo kao čitanje o šetnji Parizom ili Londonom, isto toliko daleko i nedokučivo, iako sam jednom davno bila u Beogradu... Svejedno, to nije umanjilo moj konačni doživljaj romana! Roman je to o studentskim danima, prije svega o ljubavi i prijateljstvu, dok je studiranje tu samo u tragovima. Pripovjedač je ujedno i glavni lik koji je došao u Beograd ostvariti svoj san i postati redatelj, ali dobio je pljusku od velikog grada i nije se uspio ni snaći, a već je bio beskućnik. Preživljavao je uz pomoć prijatelja... Iako je jako dobar uvid u njega kao osobu, on se i sam pita tko je: Ko sam u stvari? Odakle potičem? Kako sam stigao ovamo? Brije se tuđim aparatom, koristi tuđu pastu za zube, spava u tuđem krevetu, bez prebijene pare u džepu. Ostali su mu njegovi snovi, ali ubrzo mu postaje jasno da se ni oni neće ostvariti... S Aletom i Mimom dijeli sve. Ale i on skoro su nerazdvojni prijatelji, to prijateljstvo čak ni Mima nije mogla uzdrmati, iako su ju obojica voljela. Mima je bila kao stvorena za zamršene odnose, uvijek spremna da proba nešto novo, u njezinom društvu nikad nije bilo dosadno, a ona sama imala je velike ciljeve i za sebe i za sve do kojih joj je stalo. No sumnjam da ju je išta od toga stvarno usrećilo. Pripovjedaču nedostaje njegovo društvo i godinama kasnije, dok sjedi u Kolarcu: — Jesu li ova mesta slobodna? — Nisu. Budim se i objašnjavam da očekujem prijatelje. Ali ja više nemam prijatelja. Slagao sam ih. Ne očekujem nikoga: njih dvoje stalno sede za mojih stolom — Mima Laševska i Ale. I kada god sednem za naš sto, oni su već za njim. Čekaju me.  Mima je „gurnula“ Aleta u filmski svijet u kojemu se on nije snalazio, niti je to želio. Trebao im je novac, ukazala se prilika i on je na kraju pristao. Tog aprila smo tako želeli da se jedanput rešimo bede i osećanja da smo progonjena ulična divljač! Danas mi je i smešno i tužno što smo želeli tako malo. Trebalo je želeti nemoguće. Sve! Nisu imali neke velike prohtjeve – bit će dovoljno ako podmire sve dugove i ako budu imali novac za hranu, piće i cigarete. A i što će više mladim studentima? Pripovjedaču, koji je donedavno filmski svijet dizao u nebesa, taj se isti filmski svijet zgadio u trenutku kada je došao s Aletom pred kapiju Filmskog grada: Ali ono što sam video pred kapijom Filmskog grada, to nije bio onaj film koji mi je pomagao da preživim, onaj film o kome sam sanjao! U mojim filmčugama nije bilo bede i poniženja, nije bilo vikinga i kupaca sa megafonom — sedeći u tami Kinoteke, razgovarao sam na ravnoj nozi sa najvećim svetskim režiserima, tražio im rupe u montaži, iznosio svoje poglede na umetnost, iznalazio duhovne sličnosti, ispitivao poreklo nekog kadra ili sekvence... A sada se, eto, ispostavilo koliko su u stvari svi oni daleko od mene. No bez obzira na sve to, nije mogao podnijeti to što se Ale uvukao u taj svijet, a on, koji je toliko žudio biti dio toga, sada je morao sjediti u smrdljivoj studentskoj sobi... Zavideo sam mu kao životinja što se nalazi na pravom mestu, tamo gde se zaista prave filmovi, mada nisam mogao a da Zlato Sider Valija ne smatram najnižim šundom i ne nazivam kičem! Ali to je već bila zavist. Slepa ljubomora, prikrivena drugarstvom. Baš mi je drago što si uspeo da se ubaciš! Baš mi je drago što si zaboravio da ćemo stanovati zajedno. Baš mi je drago što ševiš Mimu, u koju sam potajno zaljubljen. Baš mi je drago što me oboje strašno, ali strašno volite dok se tucate pokraj otvorenih prozora i jurite goli po Petronijevićevom vrtu. Dok se polivate šmrkom za zalivanje cveća. Baš mi je drago što stanujem u Krilu-F koje zaudara na kiseo kupus, mokraću i spermu ilegalnih drkadžija. Baš mi je drago. S druge strane, Aleta je proždirala sramota što se uvukao u film: Gledao me je ispod svoje maske kao iz neke veoma velike udaljenosti. Bilo ga je, izgleda, stid što ga vidim kostimiranog u kauboja. Tko zna, prijateljstvo možda ne bi preživjelo ni da se nije dogodila nesreća. Kao da su propadali temelji koje su zajedno izgrađivali. Nismo imali šta da kažemo jedan drugom. — Moram da idem... — rekao je Ale. — Ćao! Vratio se na onaj trem pognute glave, a ja sam zakoračio za njim. Hteo sam nešto važno da mu kažem, ne znam ni sam šta. I umesto da mu zavidim, bilo mi ga je nekako žao. Prodao se tom filmu da bi nas izvukao iz govana. |
