Marketing
Anton Pavlovič Čehov - Tri sestre
Rijetko čitam drame, zapravo, samo kad baš moram i s vremena na vrijeme neku Gavranovu. Ne zato što ih ne volim, nego zato što mi romani bolje leže, pružaju mi više, a i nekako mi je prirodnije pogledati dramu u kazalištu. U pisanoj drami dosta toga ostane nedorečeno, sve ono što bi inače prikazao glumac, ili bi u romanu bilo detaljno opisano. No, budući da sam se do sada s Čehovljevim dramama susretala samo dok sam iščitavala povijesti svjetske književnosti (u srednjoj ga školi, nažalost, nismo obrađivali), odlučila sam napokon uzeti u ruke tu njegovu najpoznatiju dramu i nisam se razočarala.
Drama u četiri čina govori o obitelji Prozorov: sestrama Maši, Olgi i Irini i bratu Andreju. Glavni motiv koji ih sve pokreće jest Moskva. Naime, Prozorovi su se prije jedanaest godina doselili u neki provincijski gradić jer im je otac general dobio prekomandu. Otac je umro, a preostali Prozorovi kroz čitavu dramu teže Moskvi jer misle da će im se tamo ostvariti svi snovi. Ali kako se drama bliži kraju, tako i svi oni postaju sve svjesniji da se nikada neće vratiti u Moskvu...
Maša je jedina udana sestra. No njezin muž, profesor Kuligin, uopće nije onakav kakvog ga je ona vidjela dok je bila zaljubljena u njega pa se Maša zaljubljuje u potpukovnika Veršinjina. Kada on na kraju odlazi, ona je napokon svjesna da će ostatak života morati provesti uz Kuligina i da će njezin san - Moskva - ostati neostvaren.
MAŠA: Blago onome ko ne primećuje da li je sad leto ili zima. Da sam, čini mi se, u Moskvi - bila bih ravnodušna prema vremenu...
Olga je najstarija sestra, predaje u gimnaziji i dosta joj je jednolične svakodnevice. Razočarana je kada sazna da je Andrej prokockao kuću pa se, zajedno sa sluškinjom, seli u školski stan.
OLGA: (...) Ja nisam htjela postati ravnateljica, pa ipak sam postala. Znači da nikad neću biti u Moskvi...
Irina spas vidi u radu. Prvo radi kao telegrafistica, a zatim je izučila za učiteljicu. U nju su zaljubljeni i Tusenbach i Soljini. Ona pristane udati se za Tusenbacha, iako ne iz ljubavi, no Soljini ga poziva na dvoboj i ubije ga. Tu je za Irinu kraj svim nadanjima da će otići u Moskvu.
IRINA (jecajući): (...) Sve zaboravljam, svakim danom zaboravljam, a život prolazi i nikad se neće vratiti, nikad, nikad se mi nećemo preseliti u Moskvu... Vidim da nećemo...
Andrej želi postati profesor na sveučilištu u Moskvi, ali baš kao ni njegovim sestrama, ni njemu ne ide onako kako je planirao. Više nije zaljubljen u svoju ženu Nataliju, ona ima ljubavnika, brine se o djeci, a Andrej kocka i zadovoljio se poslom činovnika.
ANDREJ: Sjediš u Moskvi, u restoranu, u velikoj dvorani, nikoga ne poznaješ niti tebe itko poznaje, pa ipak se ne osjećaš stranim... A ovdje svakoga poznaješ i tebe svako poznaje, a opet si stran, stran... Stran i usamljen.
I tako, dok svira glazba, vojnici odlaze, tri nesretne sestre stoje jedna uz drugu i svakoj je na pameti svoja briga...
MAŠA: O, kako svira glazba! Oni odlaze od nas, jedan je otišao sasvim, sasvim, zauvijek, mi ćemo ostati same da započnemo život iznova... Treba živjeti... Treba živjeti...
IRINA (spušta glavu Olgi na grudi): Doći će vrijeme kad će svi saznati čemu sve to, čemu te patnje, neće biti nikakvih tajni, a dotad treba živjeti... treba raditi, samo raditi! Sutra ću otputovati sama, učit ću djecu u školi i sav svoj život dat ću onima kojima je on, možda, potreban. Sada je jesen, skoro će doći zima, zapuhat će nas snijeg, a ja ću raditi, raditi...
OLGA (grli obje sestre): Glazba svira tako veselo, čilo, i čovjek je tako željan života! O, bože moj! Proći će vrijeme i mi ćemo otići zauvijek, ljudi će nas zaboraviti, zaboravit će nam lica, glasove, neće znati koliko nas je bilo, ali će se naše patnje pretvoriti u radost za one koji će živjeti poslije nas, sreća i mir zavladat će na zemlji i ljudi će spomenuti lijepom riječju i blagosloviti one koji žive sada. O, mile sestre, naš život još nije svršen... Hajdemo živjeti! Glazba svira tako veselo, tako radosno i, čini mi se, još malo - i mi ćemo saznati zašto živimo, zašto patimo... Da nam je znati to, da nam je znati!
(...)
OLGA: Da nam je znati, da nam je znati!
IRINA (spušta glavu Olgi na grudi): Doći će vrijeme kad će svi saznati čemu sve to, čemu te patnje, neće biti nikakvih tajni, a dotad treba živjeti... treba raditi, samo raditi! Sutra ću otputovati sama, učit ću djecu u školi i sav svoj život dat ću onima kojima je on, možda, potreban. Sada je jesen, skoro će doći zima, zapuhat će nas snijeg, a ja ću raditi, raditi...
OLGA (grli obje sestre): Glazba svira tako veselo, čilo, i čovjek je tako željan života! O, bože moj! Proći će vrijeme i mi ćemo otići zauvijek, ljudi će nas zaboraviti, zaboravit će nam lica, glasove, neće znati koliko nas je bilo, ali će se naše patnje pretvoriti u radost za one koji će živjeti poslije nas, sreća i mir zavladat će na zemlji i ljudi će spomenuti lijepom riječju i blagosloviti one koji žive sada. O, mile sestre, naš život još nije svršen... Hajdemo živjeti! Glazba svira tako veselo, tako radosno i, čini mi se, još malo - i mi ćemo saznati zašto živimo, zašto patimo... Da nam je znati to, da nam je znati!
(...)
OLGA: Da nam je znati, da nam je znati!
A da mi je znati i kakve su ostale Čehovljeve drame i da mi je znati kako izgleda izvedba ove drame...
Post je objavljen 15.09.2012. u 14:43 sati.