Marketing
Bohumil Hrabal - Svaki dan čudo
Poslije višegodišnje „šutnje“ izazvane poznatim događajima u Čehoslovačkoj 1968. godine, objavljene su tri nove Hrabalove knjige novela Šišanje (1976), Svečanosti visibaba (1978) i Tugovanje u stilu (1979). Iz tih zbirki kao i iz zbirki Biser na dnu (1963) i Čudni ljudi (1964) sam autor je načinio izbor za knjigu Svaki dan čudo tako da ona obuhvaća ne samo sve faze autorova stvaranja, nego, posredno, i gotovo čitavu njegovu bogatu biografiju. Mada sastavljena od proza iz različitih zbirki, ova knjiga djeluje cjelovito, a njeni pojedini dijelovi slijevaju se u jedinstvenu, majstorski iskazanu, pohvalu životu.
Rijetko čitam kratke priče, obično dajem prednost romanima i, eventualno, poeziji. Hrabalovu zbirku pronašla sam na tatinoj polici s knjigama, između Kundere i Solženjicina. Isticala se zato što je bila manjeg formata, mekih korica i narančaste boje. Nisam se prije susretala s djelima Bohumila Hrabala; jedino što znam jest da je jedan od poznatijih čeških autora uz već spomenutog Kunderu, ali i Hašeka i Čapeka.
Zbirka se sastoji od 34 kratke priče, a sve ih uokviruje početna i završna misao. U početnoj Hrabal govori kako je slijedio svoje srce i radio različite poslove kako bi se što bolje stopio sa sredinom i ljudima u njoj i tako bio svjedok različitih događaja. Možda sam zato, čitajući priče, imala osjećaj da je autor poznavao sve te ljude o kojima je pisao i da je svjedočio nekim od događaja koje je opisao, tim više što se pisac Hrabal pojavljuje i kao lik. Završna misao odiše nostalgijom za nekim prošlim vremenima, za djetinjstvom. Autor priznaje kako je u ovim pričama zaustavio lijepe slike, slike koje ne stare pa je tako i on ostao dječak.
Većina priča pisana je u 1. licu jednine, naravno, u muškom rodu. No, onda negdje na polovici knjige počinje priča "Kosa i bicikl" koju pripovijeda ženski lik, kao i devet sljedećih priča. Sve su te priče povezane istom glavnom junakinjom, njezinim suprugom i njegovim bratom. Maryška je vrckasta mlada žena, bez dlake na jeziku, nestašna od djetinjstva i ima jako jako dugu kosu, tako da ju mora pridržavati u krilu dok vozi bicikl.
Kroz većinu priča se, tipično za Čehe, provlači pivo. Ili likovi piju pivo, ili rade u pivovari... Mene se, ipak, najviše dojmila priča "Lucinka i Pavlinka" o gostioničaru i dvije crno-smeđe mačke. Uvijek padam na te tužne priče o životinjama.
Gostioničar Novak dopuštao je mačkama da ulaze u gostionicu, da sjede gostima u krilu i svuda su ga pratile. Sve je bilo divno i krasno dok se gostioničar nije morao odseliti. Mačke su ga čekale, no došli su novi vlasnici i mačke su opet htjele ući u gostionicu
ali ti strani ljudi su ih otjerali i vikali na njih, udarajući nogama o pod, mačke su ponovo pokušale da im se približe, ta ranije su ih svi voljeli, bile su naviknute da ih miluju, ali ljudi su ih otjerali i Lucinka i Pavlinka su se sklonile u grmlje, pa ni to ljudima nije bilo dovoljno već su ih, kad su provirile iz grmlja, otjerali kroz grmlje u šumu.
Hrabal je u ovoj zbirci donio opis češke radničke klase, a zadržavao se na neobičnostima samih likova, njihovih zanimanja i svakodnevice. Na kraju ipak nisam postala zaljubljenik u kratku prozu, no i ubuduće ću joj dati priliku.
Post je objavljen 20.09.2012. u 19:10 sati.