| rujan, 2011 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (4)
Lipanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (1)
Opis bloga
Obožavam književnost i svoje ću zapise uglavnom posvetiti pročitanim knjigama i razmišljanjima o književnosti... Jer, kako bih pobjegla od problema, odlazim u neke druge svjetove i tamo tražim utjehu. Knjige su doista moji najbolji prijatelji!
No, osim književnosti, moje velike ljubavi su i glazba i film, stoga ću se s vremena na vrijeme osvrnuti i na te umjetnosti.
TRENUTNO ČITAM:
Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Idiot
Patnje mlade Wertherice
Orhan Pamuk - Zovem se Crvena
- 14:10 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Prvi dojmovi nakon čitanja: Knjiga me se nije previše dojmila. Bila mi je dosta teška za čitanje, dosadnjikavi dijelovi u kojima se prepričavaju priče i u kojima se govori o iluminacijama na nezanimljiv način... Svidjelo mi se to što svaki dio govori jedan lik pa sam tako dobila uvid u priču iz različitih kutova i "umova". S jedne strane krimić, s druge priča o ljubavi, s treće o umjetnosti, religiji, filozofiji, Istoku i Zapadu... Ništa Veliko, ništa Posebno, ali dat ću Pamuku još jednu šansu... Pitam se jesam li premlada za ovu knjigu? *** Prvo što me je kopkalo, dok smo još birali knjigu u Klubu, što je to Crveno? U Hrvatskoj je roman preveden kao "Zovem se Crvena", u Srbiji kao "Zovem se Crveno", a nisam znala što je to "crveno". Napisano velikim slovom, upućivalo je na vlastito ime, no iznenadila sam se kada sam došla do poglavlja koje je naslovljeno isto kao i roman. Čak sam izdvojila i citat, koji mi je jedan od najljepših iz knjige, a koji se odnosi na boje: Čujem vas da pitate: Što znači biti neka boja? Boja je dodir oka, glazba za gluhe, riječ u tami. Iskreno, sama se nikada nisam pitala što znači biti neka boja, ali ova kratka rečenica kao da govori ono što se ne može izreći. Zapravo, boja se mora osjetiti. Uvijek me je zanimalo kako slijepoj osobi objasniti što je boja... Nije li to dar za nas koji vidimo? I nije li to isto kao i glazba za nas koji čujemo? Kada sam već kod tog poglavlja koji kazuje boja, osvrnut ću se malo i na ostala poglavlja koja govore prizori sa slika. Nije mi toliko bilo bitno tko točno progovara niti što govori, svidjela mi se ideja toga da progovori nešto što nismo naučili slušati. Što bi rekao pas koji je naslikan na nekoj slici? Ili konj? I to, prema tadašnjem nepisanom pravilu, kao tisuće i tisuće drugih konja... *** Sljedeći citat koji mi je stvarno prekrasan, jest s početka knjige, i mogu slobodno reći da sam se pronašla u njemu pa ću ga zato i ostaviti ovdje, bez previše filozofiranja... Dakle, samo lijepe riječi, i ja u njima: Ono što znam jest da, ako volite neki grad i po njemu puno hodate, onda njegove ulice, čak i mnogo godina kasnije, poznaje ne samo vaša duša nego, samo od sebe, i vaše tijelo, i to tako dobro da će vas u trenutku potištenosti, kad snijeg sipi tužno i sjetno, noge same ponijeti na neko vama omiljeno brdo. *** O Šekuri i o njezinoj "zaljubljenosti". Ne sviđa mi se način na koji je opisana... ili ne mogu shvatiti što se to točno događalo u 16. stoljeću pa je ona morala biti toliko proračunata. Je li na neki čudan način bila zaljubljena u Karu, je li uopće bila zaljubljena u svog prvog muža ili je voljela samo sebe i svoju djecu? *** Zanimljivo mi je bilo to da se u pojedinim dijelovima neki likovi obraćaju čitatelju. Npr. kada Šekura govori nešto u stilu - znam da mi sad ne vjerujete, ili kada neki likovi svjesno lažu i onda kažu da nije tako bilo... Nakon što sam to pročitala, osjećala sam se kao da se likovi igraju sa mnom, pokušavaju me prevariti, a ja ne mogu ništa, bespomoćna sam. Likovi su ti koji manipuliraju čitateljem. Slično je i s poglavljima koja izgovara ubojica. Dosta sam rano shvatila koji je od trojice ubojica, ali je to u početku više bilo na blef ('ajde da odaberem nekoga pa da vidim hoće on na kraju stvarno biti Taj), ali što sam dalje odmicala s čitanjem, to sam bila sigurnija da sam "pogodila" pravoga. *** Priča o Novčiću je fenomenalna. Na stranu sada to što se ispostavilo da je lažan. Meni se posebno svidjelo njegovo putovanje. Ne događa li se to i danas? Novac ide iz ruke u ruku, možda nam čak ista novčanica u svojemu kruženju i dva puta prođe kroz ruke, a da to ni ne znamo. Stvarno odlična Pamukova ideja da jednu takvu priču ubaci u roman.  |
