| < | ožujak, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (4)
Lipanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (1)
Opis bloga
Obožavam književnost i svoje ću zapise uglavnom posvetiti pročitanim knjigama i razmišljanjima o književnosti... Jer, kako bih pobjegla od problema, odlazim u neke druge svjetove i tamo tražim utjehu. Knjige su doista moji najbolji prijatelji!
No, osim književnosti, moje velike ljubavi su i glazba i film, stoga ću se s vremena na vrijeme osvrnuti i na te umjetnosti.
TRENUTNO ČITAM:
Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Idiot
Patnje mlade Wertherice
Ernesto Sabato - Tunel
- 13:34 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
„Tunel“ me je oduševio! Lako se i brzo čita, ali knjiga nije nimalo površna. Osvojila me je već prva rečenica, priznanje: „Bit će dovoljno ako kažem da sam ja Juan Pablo Castel, slikar koji je ubio Mariju Iribarne.“ Zatim priča kreće kronološki – kako je upoznao Mariju i što ga je dovelo do toga da ju ubije. Samim time što znamo što će se dogoditi na kraju (saznat ćemo kako ju je ubio), priča nas stalno drži da ju i dalje čitamo jer više nije toliko bitna ta vanjska radnja, nego ono što se događa u Castelu. Castel pronalazi opravdanje za ubojstvo: „Neki pojedinac je opasan? Pa onda ga se likvidira, i gotovo. To ja nazivam dobrim djelom.“ No pitam se – za koga je Maria bila opasna? Za Castela? Za sebe samu? Citat je s početka romana. Kasnije saznajemo što se zapravo dogodilo. Po meni, Castel to navodi samo kao izliku. Ubojstvo Marije nije imalo nikakve veze s tim, nije ona bila ni za koga opasna, osim možda u Castelovim crnim mislima. Maria je bila jedina osoba koja ga je razumjela. Zanimljiv mi je detalj prozora na slici preko kojega se zapravo dalje razvija radnja. Castel shvaća da mora upoznati osobu koja je uočila taj detalj koji nitko drugi nije. Zanimljivo je bilo i njihovo upoznavanje, svi oni scenariji koje je Castel prije toga vrtio u glavi, a onda se dogodilo nešto skroz drugo.  Izdvojit ću citat u kojemu se očituje Castelovo viđenje ljudi: „...na ljude sam uvijek gledao s antipatijom, čak s gađenjem, nadasve na ljude u gomili; nikad nisam podnosio ljetne plaže. Neki izdvojeni ljudi, neke žene, bili su mi vrlo dragi, prema nekima sam osjećao divljenje (nisam zavidan), prema drugima sam osjećao istinsku simpatiju; prema djeci sam uvijek gajio nježnost i samilost (osobito kad bih mentalnim naporom pokušavao zaboraviti da će na kraju postati ljudi kao i svi ostali); no, općenito govoreći, ljudski rod mi je oduvijek bio dostojan prijezira.“ Meni je ovo bilo dovoljno da shvatim koliko mu je zapravo bilo stalo do Marije, kad ju je izdvojio iz te gomile, još tamo na izložbi slika, kada su ljudi prolazili, a ona stajala ispred te jedne slike, zagledana u ženu na prozoru... A onda je Castel postao opsjednut... U jednom trenutku, Castel se obraća ženi koju je ubio, kao da ona ovo čita: „Ah, a ipak sam te ubio! Ja sam te ubio, ja, koji sam kao kroz stakleni zid vidio tvoje nijemo i čežnjivo lice, a da ga nisam mogao dodirnuti!“ Castelov san – kada se pretvara u pijetla – podsjetio me je na Kafkin „Preobražaj“. Razlika je u tome što su Kafkinog kukca svi vidjeli takvog (no nisu u tome vidjeli ništa previše neobično), dok u ovom snu „nitko, nikada, neće znati da sam se preobrazio u pticu“. Morala sam provjeriti i simboliku pijetla. Između ostalog, našla sam sljedeće – pijetao je simbol snage glasa, sposobnosti da se sluša i čuje unutarnji glas. Nekako sumnjam da je Sabato išao ciljano i da je namjerno odabrao pijetla. Mislim da bi prije čitav san trebalo tumačiti u prenesenom značenju – on se promijenio, a to nitko nikada neće vidjeti ni saznati, osim njega samog. Maria mu nije odmah priznala što je osjećala i o čemu je razmišljala dok je gledala ženu na prozoru. To se dogodilo tek kada je došao za njom na imanje: „...osjetila sam da si kao ja i da također slijepo tražiš nekog, nekakvog nijemog sugovornika“. Nikako nisam mogla doprijeti do Marije. I dalje mi nije jasno koga je voljela, što je htjela od Castela, zašto ga je povrijedila. Na nju isključivo gledamo Castelovim očima pa onda mogu zaključiti da možda ni njemu nije bilo jasno dosta toga u vezi s njom. Njegova pretjerana sumnjičavost prvo ga je dovela do toga da vrijeđa Mariju, da joj kaže možda ono što i ne misli, da osjeća bijes pa čak i mržnju, ali kasnije je shvatio da je ta mržnja bila usmjerena na njega samoga. U tom se trenutku prezirao. Čudni su njegovi zaključci, koje izvodi posve neutemeljeno: „Maria i prostitutka imale su sličan izraz; prostitutka je hinila užitak; Maria je, dakle, hinila užitak; Marija je prostitutka.“ Kada je, pred kraj, zgrabio nož, odmah sam pomislila da će prvo uništiti sliku s motivom žene na prozoru pa da će tek onda otići ubiti Mariju. Nisam bila baš daleko u svojim razmišljanjima... „Gazio sam komade platna i trljao ih o pod dok ih nisam pretvorio u prljave dronjke“. Bila je to neka vrsta osvete svim onim kritičarima koji su pisali o njegovom slikarstvu, kritičarima koje je prezirao.  Svakako moram izdvojiti citat o tunelu: „...u svakom slučaju postoji samo jedan tunel, mračan i samotan: moj, tunel u kojemu je proteklo moje djetinjstvo, moja mladost, cijeli moj život. I u jednom od onih prozirnih dijelova kamenog zida ja sam ugledao tu djevojku i naivno povjerovao da ona ide drugim tunelom, usporednim s mojim, dok je u zbilji ona pripadala širokom svijetu, svijetu bez granica onih koji ne žive u tunelima: i možda se iz znatiželje primaknula jednom od mojih čudnovatih prozora te je nazrela prizor moje beznadne samoće, ili ju je zaintrigirao nijemi jezik, ključ moje slike.“ Najtužniji dio bio mi je onaj na predzadnjoj stranici, kada je Castel u zatvoru i promatra vanjski svijet kroz prozor ćelije. Razmišljao je o tome kako život vani teče uobičajeno, kako se tamo ništa nije promijenilo. A taj prizor skoro je identičan prizoru sa slike – žena na prozoru kao simbol samoće. Kao što je i Castel sam u svojoj ćeliji, sam u svom tunelu... |
