Marketing
Momo Kapor - Foliranti
Prvi susret s Kaporom bio je i više nego dobar i drago mi je što sam počela s „Folirantima“ jer sam i ja trenutno u tom studentskom razdoblju pa me nije hvatala nostalgija nego sam uživala čitajući i mogla sam se pronaći na nekim stranicama, iako se radi o nekom drugom vremenu... Knjigu sam dosta davno počela čitati, no nekako me te prve stranice nisu držale pa sam odugovlačila s daljim čitanjem. Zato sam zadnju trećinu „progutala“! Da poznajem Beograd, vjerojatno bih i više uživala; ovako je to za mene bilo kao čitanje o šetnji Parizom ili Londonom, isto toliko daleko i nedokučivo, iako sam jednom davno bila u Beogradu... Svejedno, to nije umanjilo moj konačni doživljaj romana!
Roman je to o studentskim danima, prije svega o ljubavi i prijateljstvu, dok je studiranje tu samo u tragovima. Pripovjedač je ujedno i glavni lik koji je došao u Beograd ostvariti svoj san i postati redatelj, ali dobio je pljusku od velikog grada i nije se uspio ni snaći, a već je bio beskućnik. Preživljavao je uz pomoć prijatelja... Iako je jako dobar uvid u njega kao osobu, on se i sam pita tko je:
Brije se tuđim aparatom, koristi tuđu pastu za zube, spava u tuđem krevetu, bez prebijene pare u džepu. Ostali su mu njegovi snovi, ali ubrzo mu postaje jasno da se ni oni neće ostvariti...
S Aletom i Mimom dijeli sve. Ale i on skoro su nerazdvojni prijatelji, to prijateljstvo čak ni Mima nije mogla uzdrmati, iako su ju obojica voljela. Mima je bila kao stvorena za zamršene odnose, uvijek spremna da proba nešto novo, u njezinom društvu nikad nije bilo dosadno, a ona sama imala je velike ciljeve i za sebe i za sve do kojih joj je stalo. No sumnjam da ju je išta od toga stvarno usrećilo. Pripovjedaču nedostaje njegovo društvo i godinama kasnije, dok sjedi u Kolarcu:
— Nisu.
Budim se i objašnjavam da očekujem prijatelje. Ali ja više nemam prijatelja. Slagao sam ih. Ne očekujem nikoga: njih dvoje stalno sede za mojih stolom — Mima Laševska i Ale. I kada god sednem za naš sto, oni su već za njim. Čekaju me.
Mima je „gurnula“ Aleta u filmski svijet u kojemu se on nije snalazio, niti je to želio. Trebao im je novac, ukazala se prilika i on je na kraju pristao.
Nisu imali neke velike prohtjeve – bit će dovoljno ako podmire sve dugove i ako budu imali novac za hranu, piće i cigarete. A i što će više mladim studentima?
Pripovjedaču, koji je donedavno filmski svijet dizao u nebesa, taj se isti filmski svijet zgadio u trenutku kada je došao s Aletom pred kapiju Filmskog grada:
A sada se, eto, ispostavilo koliko su u stvari svi oni daleko od mene.
No bez obzira na sve to, nije mogao podnijeti to što se Ale uvukao u taj svijet, a on, koji je toliko žudio biti dio toga, sada je morao sjediti u smrdljivoj studentskoj sobi...
S druge strane, Aleta je proždirala sramota što se uvukao u film:
Tko zna, prijateljstvo možda ne bi preživjelo ni da se nije dogodila nesreća. Kao da su propadali temelji koje su zajedno izgrađivali.
— Moram da idem... — rekao je Ale. — Ćao!
Vratio se na onaj trem pognute glave, a ja sam zakoračio za njim. Hteo sam nešto važno da mu kažem, ne znam ni sam šta. I umesto da mu zavidim, bilo mi ga je nekako žao. Prodao se tom filmu da bi nas izvukao iz govana.
Post je objavljen 08.09.2012. u 16:32 sati.