Ratnik paorskog srca

A ja sam sad valjda spreman pisati blog ponovo. Dobro mi došao ovaj vikend, malo odmora od svega, nikakva putovanja, ništa. Za dan državnosti sam odveo proširenu obitelj u sastavu žena, dijete, punica, punac na izlet u Ozalj. Baš smo našli dan. Veselo ignorirajući vremensku prognozu, ispekli smo piletinu, ponijeli i kolače, većina nas u majicama bez rukava ili slično. Do Ozlja smo se lijepo dovezli kroz živopisne predjele, starom karlovačkom i dlaje. Obožavam lokalne ceste. Nisam neki brzi vozač i dosta sam nervozan, pa su mi spore i mirne ceste draže. No, prošetali smo kraj Kupe, a onda se odvezli do starog grada. I tad je lagano zaškropilo. No mi smo svejedno krenulči u obilazak. A onda je zapuhao vjetar, a ženica u majičici na bretele, sin u kratkim hlačama. I ja doduše, al meni je manje smetalo. Onda je punac dao mojoj dragoj rezervnu majicu, ja sam privio čedo uza se, i krenuli smo nazad. Usput smo uspjeli pokupiti nešto biljčica koje rastu na zidinama za kamenjar koji je moj stari upravo sagradio nedavno. I našli se na putu za prestonicu. Dulje nam je trajao put nego izlet kad se sve zbroji. Eto, treći put u Ozlju, a crkvu još nisam pogledao.
Al mi je zato bilo super ljeti kad sam plivao u Kupi, a ribice me grickale za noge. Nije šala, stvarno se dogodilo. Događalo. Sasvim uobičajena stvar. A biće valjda prilike i ovog ljeta, kad se vode malo zagriju.
A jučer je bio neki naopaki dan. Mada se razvedrilo, ciojeli sam se dan osjeao ko prebita mačka. Čak sam imao i laganu glavobolju, I odspavao preko podneva. Možda je tome kriv nedostatak kave. A možda i ne. Nisam ju ni danas popio, pa se tako ne osjećam. Išao sam predvečer s malim u konzum, da mama može spremati po stanu. Baš ga je bilo gušt gledati kako gura kolica. I on je uživao. Toliko da ni psa nije primijetio. A priojepodne smo svi išli u šetnju. Naravno, potomak se okupao u prvom šljunku na koji smo naišli. I drugom. I trećem. Ma neka, jebeš dijete koje nije prljavo.
Sinoć sam napokon uspio početi čitati knjigu «Warplanes and fighters of WWII» koju sam nekidan kupio u knjižari na trgu. Onoj pokraj Krleže. Divljak. Ne, Ljevak. Aha, sjetio sam se. Za svega sto kuna. Super knjiga. Šteta samo što nisu obradli i ruske avione. Baš sam želio vidjeti specifikacije Ila. Ili skicu I-6ice, popularnog išaka. No naći će se i to negdje.
I dakako opet sam harao po Cd shopu. Ovaj put domaće šajno pecivo s čokoladom: Filigranski pločnici od Azre, prvi album Bijelog Dugmeta, te retrospektivni dvostruku CD Hrvoja Hegedušića. Neš ti kombinacije, a? Ma boli me što tko misli, o tome sam se već izjasnio.
Jebote, jedva čekam da završi jebeno prvenstvo, pa da se napokon može normalno gledati teve. Jučer s guštom čekam najavljenu reprizu pet epizoda DS9, da bih doživio da su odgođene na neodređeno ZBOG BRBLJANJA O NOGOMETU NAKON UTAKMICE!!! I nekanve emisije s voditeljicom koja je toliko glupa da valjda ne bi ni metlu znala držati! Jebote, pa nije sve u jebenom nogometu! Nisam ga nikad volio a sad ga mrzim. Boli me kurac kakva je koja akcija bila i što je koji sudac napravio, a pogotovu što o tome misle debili koji nemaju pametnijeg posla negledati utakmice i poslije ih komentirati. Fuj! Okej, ali zašto to svi moramo trpjeti. Demokracija: teror većine.
Eto, dotakoh se i ja nogometa. A mislio sam da ću uspjeti bar svoju blog ostaviti čistim od toga. I Severine. Bar nju nisam komentirao.
Naravno, reprizu nisam dočekao, blaženo zaspavši u borbi s komarcima. Jes da me potomak budio kad mu se nogica zaglavila u ogradi krevetića, i da sam sanjao da sam na večeri s Hitlerom, i moram mu čokoladnim preljevom crtati male svastike na kolačićima. Grozan san, Nije mi baš išlo, sve su mi se razlijevale. Zna li netko što takav san znači?
Idem ja ručati. Jedina je pripremila rižoto od povrća i pirjanu junetinu. Mislim da ću si odgristi prste.
Eto što dobiješ kad pišeš postove offline. Nisam ga stigao postati na vrijeme, jer je petar zahtijevao dodatnu pažnju, a sad neke stvari zvuče glupo. ma boli me.
Pročitao sam zadnju knjigu Vorkosigan ciklusa od Louis McMaster Bujold, koju se Algoritam napokon udostojio izdati nakon duge pauze. Ma žena je genije! To je najbolji SF prošlog stoljeća. Mislio sam da nema boljeg od Cardovog Govornika za mrtve dok nisam poznao malog živčanog Vora. Svima koji iole vole SF od srca preporučam čitav serijal. Pa možda i onima koji ga baš ne vole. Uz ove romane, mogli biste ga zavoljeti. SF. A i Milesa. Ozbiljno. A preporučio bih čitanje ne-kronološkim redom. kako su izdavane. Imam osjećaj da mi ne bi bilo toliko zanimljivo da sam neke stvari kužio od početka. Počnite s Pripravnikom za ratnika, pročitajte do kraja, a onda se vratite na krhotine časti i Barrayar. Lakše se uživjeti u Milesovu perspektivu. I ne dajte da vas odbiju ilustracije koje nisu bgzna što. Definitivno se pokazuje na primjeru, da ne treba suditi knjigu prema koricama.

MAjkumubožju!!! nemoguvjerovat!!! ovo govno mi je opet pojelo post.kd sam klikno na objavi, on me izbacio na početnu stranicu!!! jebem ti ovo sranje!! Sad sigurno neću postat par dana dok se ne ohladim malo!

Iliti po naški migrena. Tko god je okusio čari pulsirajućeg osjećaja raspadanja glave sad će suosjećajno zastenjati. jer baš ovih dana ponovno prolazim kroz isti pakao.
Još od srednje škole patim opd povremenih migrena. naravno, nisam imao pojma tad da su top migrene. samo sam znao da me opetovano boli ista strana glave. Traćio sam, uzrok u propuhu, napetosti, sinusima...sve dok nisam spremao ispit iz neurologije, kad mi se stvar razotkrila. I kad sam zbrojio 2+2 i skućžio da mi kofein pomaže.
Ali ovo jučer...kao da je netko uzeo dlijeto i čekić i odlučio mi glavu raskoliti po nekoj čudnoj osi. A još sam radio 8-16. Uz nekoliko kafetina izdržao sam do 15, a onda su me pustili jer nije bila gužva. Navečer sam napravio grešku i otišao voditi AD&D jer su me molili, umjesto da se zavučem pod neki kamen i tamo tiho krepam. Ceh sam platio jutros. Umjesto da glavobolja bude slabija, kako je red drugi dan, ona je bila jača. I još me Petar probudio u 6. Prije odlaska sam popio 2 kafetina i 2 avamigrana (jučer sam ih uzeo prvi put), i zaputio se na posao. cijelo sam se vrijeme osječćao smućeno, kao da mi je suženo vidno polje, i znojio se hladnim znojem A u garderobi sam se onda ispovraćao. Srećom, stigao sam do WC-a. Onda su valjda shvatili da nisam za posao, pa su me strpali u ambulantu, uboli mi voltaren u guz i pokušali mi dati infuziju. No moje tanke vene opet us me izdale. Pa sam malo odležao i otišao kući. prespavao od 10 do 2. Hvala bogu, malo je sve skupa popustilo. Sada me gotovo ne boli, A sutra je treći dan, kada u pravilu osjećam samo lagano pulsiranje. i neradni je, dakle ima nade da ću se naspavati. potomak je zaspao kasno, pa tko zna, možda i hoću.
A onda se još poslije podne nađe HT da mi poremeti i tako delikatnu ravnotežu u glavi. Prekinu mi epizodu DSN u pol dijaloga, da bi prikazali teniske terene prekrivene najlonom i razgovorom s jebenim ocem jebenog gorana jebenog ivaniševića. Ma boli me kurac za malog umišljenog krelca koji ni ne plaća porez u ovoj zemlji! A pogotovu za njegovog brkatog oca, dabogda govna kroz brkove cijedio. I kao rekli su da će moožda reprizirati epizodu nakon tenisa. kloiko znam, nisu. A repriza je u neke jebene vampirske sate. U ovakvom stanju ne mogu to dočekati. baš su jebeni idioti! prokleti monopolisti. plj, plju, plju. jedino s DSn se tako igraju, a serija ima vjernu publiku. na žalost, ne gledam onoliko često koliko bih htio, jer je prvo prikazivanje meni u radno vrijeme, a drugo noću, a ja moram ustati ujutro na posao. dok je repriza bila oko pol dvabnaest, još sam i gledao, ali sad stvarno ne mogu. I ne spominjite mi video. video mi je umro od starosti, a osim toga termine tako mijenjaju da ga se ne može pošteno isprogramirati. A i ja sam totalni duduk za tehniku, pitanje dal bih to znao. isto ko što nisam znao kako staviti brojač na blog dok mi nisu nacrtali.
Eto, ja se izventiliro. malo mi je muka, malo me boli glava, al bilo je i gore.Recimo jutros. jebi ga, što mi se vrijedi ne napijati, kad svejedno imam mamurluke.

Dežurstvo nije bilo tako strašno. gužva do ponoći, a kasnije su kapali tu i tamo. I velikodušno sam Marku dao da spava prvi. On je često dežurao u zadnje vrijeme, a ima i malu bebu kod kuće, pa vjerojatno ni tamo puno ne spava. mene su budili tri puta. jednomzbog nalaza, jednom zbog pacijenta, i jednom zbog histeričnog idiota u dnevnoj bolnici koji je tražio apaurin. naravno da mu ga nisam dao. Weakling!
Jutros sam se ponovo počastio kao nakon svakog dežurstva. ovaj put sam otišao u ovu novu multimedia knjižaru. Izbor knjiga me nije posebno impresionirao, ali sam se zato sat vremena zadržao u CD-shopu. Kupio sam 5 CD-a. A sad se uhvatite dobro za nešto čvrsto jer ću ih nabrojati.
1. The best of Chieftains-Ako tražiš Irish folk, traži najbolje
2. A night with the Dubliners-otkrio sam da još ima par stvari koje oni sviraju a ja nemam
3. Pogues-Hell's Ditch- jedini njihov album koji još nisam imao na CD-u. govorim naravno o pravim poguesima, ne onom jadnom ostatku bez Shanea
4. Johnny cash-the ballads of true west. Country je kao papar. Dobar u malim količinama, ali previše učini jelo nejestivim. A cash je zeleni papar Countryja-najaromatičniji i najbolji.
5. Panegyris- Greek folk favorites. za moju najdražu. ona se zaljubila u grčku glazbu dok smo bili na Kreti.

Ako netko misli da je ovo čudan izbor, trebao bi vidjeti moju fonoteku. tu u mirnom suživotu rame uz rame žive Čajkovski, Cave, Ivo Pattiera, Đole, Queen, Cubismo, beach boys, Boney M i mnogi drugi. jednostavno, vjerujem da je ono što mi se sviđa dobro, i ne vjerujem u žanrove. što mi se sviđa to slušam, a što slušam, volim imati.
E, da, ako netko negdje slučajno vidi CD grupe 'Brothers Four', nek mi javi obavezno.

Došao sam do zaključka da si moram napokon kupiti DVD player. ili još bolje snimač. Video mi je tako i tako crko i služi još samo kao sat, a toliko je dobrih filmova izašlo na DVD-u. Čim ga nabavim, dat ću valjda tisućaka na prvih nekoliko filmova koje moram imati. recimo Casablanca i Life of Brian. pa možda koji western klasik. pa lov na crveni oktobar. pa...ma dosta, dosta.
Žena mi je u Grazu danas. baš me zanima što će mi donijeti. Srećom, nisam mogao s njom zbog dežurstva. mrzim šoping! Uh, kako ga mrzim. Mislim na odjeću obuću i slično naravno. zato sam beskrajno zahvalan kad mi rodbina poklanja odjeću u prigodama. Svaki odjevni predmet znači jedna manje koji ja moram birati i kupovati.

E, da moji su me grci zamolili za vanredni session sutra navečer. baš me zanima hoće li uspješno riješiti misterij efeške kuge }:E bwahahaha.

Zanimljiva je stvar, kada sam prije par dana otvorio blog nakon dulje pauze, opazio sam da sam dospio na almost cool listu blogova. Zanimljivo je to da sam na tu listu dospio u vrijeme dok nisam pisao na svom blogu. Da li to znači da sam to više cool što manje pišem? Hoću li sad ponovo nestati s liste? Pitanja, pitanja. Uostalom, koliko je dobro biti almost cool? Zvuči pomalo jadno. Nešto kao gotovo kritična masa urana 235. fali ti, recimo , dvajspet deka do kritične mase, i nikada nećeš postići fisiju i pravu eksploziju. Ali gotovo si tamo. Hm.
Ma ne patim ja od slave. Nikd se nisam uklapao u trendove. Osim kad sam se pretvarao da sam takav, kako bih napokon prišao ženama. jer žene, odnosno bolje rečeno cure, bilo je to u mlađim danima, su uvijek patile za tipovima u trendu. I uvijek padale na najgore hulje, bar po mojoj procjeni. Baš se sjećam, kako je jedna na jednom forumu rekla, da je u studentskim danima, kad ju je zanimao samo provod, tražila površne i uzbudljive tipove, a kad treba zasnivati obitelj i tako dalje, onda se traži netko ozbiljniji. A je li? kad treba uživati, onda ‘dobri dečki’ nisu dovoljno dobri. A kad treba trpjeti i dijeliti terete i nedaće onda valjaju. E pa neće moći. Svaku ženu, koju sam recimo vidio da je na nekom tulumu otišla s ‘frajerom’ te vrste, zauvijek sam prekrižio. Čak i kad su mi kasnije davale znakove. Hvala, dušo, ti si se izjasnila. Kasnije sam i ja morao glumiti takvog da bi se dočepao svog komada kolača. Nisam se uvijek osjećao ugodno u toj koži, ali, hej, ševa je ševa, a poklonjenoj ševi se ne gleda u zube. ili kljun.
ma nije da ja ne priznajem nikom pravo na grešku. Imao sam i ja gomilu grešaka u životu. ono ’Aaaa!!! tko si ti?’ što bi reko Đole, kraj kakvih smo se krokodila budili. Al ne volim brate da se greška odvijala na moje oči. Imam previše bujnu maštu. i slike koje imam onda mogu me omesti u funkcioniranju.
No, sve su to duhovi iz prošlosti. Samo se eto malo ventiliram. uostalom, tome blog i služi zar ne?
Nego, nisam vam ispričao o zadnjem sessionu AD&D koji sam vodio. Naši su se starogrčki junaci našli u Efezu, koji je nedavno pao pod vlast Lidijaca, i u kojem vlada čudna kuga. Artemidina svećenica među njima je dobila zadaću istražiti što se događa. za sada su uglavnom pili po krčmama i postavljali nezgodna pitanja. napravili su raciju u kupleraju i razbili nekoliko skupocjenih vaza. i naravno, spartanac je završio na tulumu lokalnih pedera, hoću reći intelektualaca. I povukao je makedonca za sobom. uostalom, ovaj mu je već dao guze kad mu je ostao dužan dvije drahme u Olimpiji. I izgleda da mu se svidjelo. i tako oni tumaraju lučkom četvrti gdje se širi smrad nepokopanih leševe, i već se može očekivati najezda štakora, a možda i duhovi osvetnici i gore stvari. A nemaju pojma…al ne smijem vam reći što je po srijedi (osim četvrtka) jer se nikad ne zna tko čita ovaj blog. Nastavit će idući mjesec. A ja se javim nakon dežurstva. Ako me ne zatuče totalno.

Gdje smo ono stali? Ah, da, wheellock. Mehanizam za koji u našoj literaturi nalazimo naziv kolašica. odnosno, radi se o tzv. mehanizmu na kolo. Izmišljen je negdje krajem petnaestog stoljeća, i idućih sto godina igrao sve značajniju ulogu, barem što se tiče kratkog oružja, tj. pištolja. Jer mehanizam na stijenj, koliko god pouzdan, bio je preglomazan za bilo što što treba držati u jednoj ruci. Prvi pištolji na kolo pojavili su se, ako me sjećanje ne vara, u Švicarskoj. što ima smisla, uzevši u obzir da su tako složeni da su ih najprije izrađivali urari. Mehanizam je sličan današnjim upaljačima na kremen. Komad željeznog pirita bio je uglavljen u čeljusti koje su mogle biti u gornjem ili donjem položaju, ovisno da li ste željeli da oružje opali ili ne. U donjem položaju, pirit se oslanjao na rub željeznog nazubljenog kotačića, odnosno kola iz naziva. Kolo je bilo povezano sa spiralnom oprugom koja se navijala pomoću ključića, slično satu. Pritiskom na okidač, opruga bi se otpustila, okrenula kotačić, koji bi zagrebao pirit i bacio iskre na tavicu za paljenje, gdje bi se upalili pretpunjenje koje je prenijelo plamen na glavno punjenje u cijevi. Evidentno, mehanizam je bio elegantniji i učinkovitiji nego fitilj, mada i definitivno skuplji. U početku su ih zvali ‘urarskim igračkama’. Često su ovi mehaniznmi bili hobi uglednih i bogatih ljudi,. Recimo Španjolski kralj Filip II je volio sastavljati i rastavljati pištolje i popravljati i usavršavati njihove mehanizme.
Jer velika većina oružja opremljenog ovim mehanizmom bili su pištolji. A pištolj je imao tu prednost da ga možete ispucati i jednom rukom, dok drugom, recimo, držite uzde, ili drugi pištolj, ili mač. te je postao omiljeno oružje konjanika, i dakako drumskih razbojnika. Tako su konjanici napokon dobili zamjenu za koplje. istinabog, koplje se u konjici održalo sve do prvog svjetskog rata, a ako se ne varam, u poljskoj i do drugog, ali je ipak pištolj dobio prednost. dapače, početkom sedamnaestog stoljeća, već se po veličini razlikovalo tzv. pištolje za tok-koje su konjanici nosili uz sedlo- i pištolje za pojas, koji su bili manji, i češće u upotrebi kod civila. naravno uz crni barut i olovnu kuglu nijese moglo očekivati bogzna kakvu kinetičku energiju. jedno suvremeno svjedočanstvo kaže kako su poljski husari obično čekali do zadnjeg trena te ispucavali svoje pištolje point-blank s par metara udaljenosti, jer su jedino tako bili sigurni da će probiti oklop protivnika. jer, s pojavom vatrenog oružja i oklopisu postajali deblji i teži. Španjolski prsni oklopi iz 17 stoljeća mogli su se oduprijeti čak i zrnu iz muškete, osim na najmanjoj udaljenosti. U stvari, to je bio način testiranja gotovog oklopa. A nastalo udubljenje se nije popravljalo, nego je kupcu služilo kao garancija da mu oklop valja.
Kada je vojska pod vođstvom poljskog kralja Jana Sobjeckog spasila Beč od posljednje opsade vezira kara Mustafe, bilo je to uglavnom zato što su imali konjicu naoružanu pištoljima, za razliku od turaka, čije su spahije još bili kopljanici, mada su janjičari već imali muskete. tada se pokazala prednost pištolja. pištolj je omogućio i njemačkim reiterima njihovu taktiku napada u koloni, koju sam opisao na drugom mjestu.
Izrađivale su se i puške s ovim mehanizmom. Međutim, kako je zahtijevao pažljivo održavanje, a cijena da se ne spominje, to su uglavnom bili lovački karabini i eventualno snajperska i slična oružja za ono što bismo danas nazvali postrojbe posebne namjene. Poznato je da su švedi i nizozemci imali nekoliko takvih postrojba, uglavnom gardijskih.
Potkraj sedamnaestog stoljeća, kolašice postupno gube na važnosti. i dok su se pojedini primjerci održali do u osamnaesto,većina preživjelih oružja je postupno dobijalo nove mehanizme na kremen, koji su vladali bojištima gotovo idućih dvije stotine godina. O njima u idućem nastavku.

Dans mi je rođendan. Ne mogu reći bio je, jer do ponoći ima još po sata. Dijete sam jedva uspavao pa zato tek sada pišem. A žena se uspavala sama. jadna, stvarno radi previše.
No eto, sad imam 33. moram se paziti. navodno su jednog kosijanere tih godina razapeli, cijeli svijet još bruji o tome. Nikad ne znaš što bi se moglo dogoditi. nego, znate što? Rođendan mi nije čestitao nitko osim obitelji. Šmrc. Pomalo je tužno...kada ostariš (Bregović). Lažem. čestitali su mi i AZ fond i jadransko osiguranje. lijepo od njih. Oni se sjete svake godine. Al znate što? jebe mi se. Dvojica ljudi za koje znam da su mi prijatelji čestitali su mi u subotu kad sam radio feštu kod kuće u brodu, a za ostale me baš briga. A sestra Nass valjda ima svojih briga. Neću joj zamjeriti, i ja sam njoj koji put zaboravio čestitati. nego, eto, pun jelenjih odrezaka s knedlama, kolača i southern comforta te francuskog vina, zaključujem: život baš i nije bogzna šta, al za svaki slučaj uvek uzmem šta mi da. ma šalim se. baš mi je dobro. Samo malo buncam. bunc, bunc.
Čisto sumnjam da vas ovo zanima.
Hm. Hm.
Obećao sam svojevremeno da ću napisati nešto o ženama koje su obilježile moj život. Zanimljivo je da utisak koji ti netko ostavi na život uopće ne mora biti srazmjeran vremenu provedenom skupa. Evo, recimo, imao sam vezu od šest godina. S totalno nesređenom osobom, koja je završila s puno gorčine, ne mojom krivicom, i osim par emocionalnih ožiljaka nije ostavila bogzna što za sobom. zato o njoj neću pisati. Ali ću zato pisati o curi, hm, bolje da imena ne spominjem, nazovimo ju J.
upoznali smo se u vlaku jedne jeseni. razmijenili smo brojeve. Čuli smo se prvi put dva tjedna kasnije. I pričali tri sata, sve do zatvaranja pošte, kad sam morao završiti razgovor. Bio sam naime student i nisam imao telefon, a mobiteli nisu još bili u modi. tako smo se čuli nekoliko puta, sve po dva-četiri sata, dok nisam jednom skupio hrabrost i pozvao ju na kavu. ma idem previše u detalje. ukratko, umjesto na kavu, otišli smo na Pocahontas, potom se poljubili negdje blizu Matoševe klupe. Hodali smo kratko. zato što se ona uplašila mojih ideja. ja sam se zaljubio do ušiju i počeo predlagati zajedničko spremanje večere, natuknuo nekakvu budućnost skupa, i tako...a ona praktično ozbiljnije veze prije mene nije imala. pa je prekinula sa mnom. No idućih pet godina nismo mogli zanijekati ogromnu količinu međusobne privlačnosti, te smo imali nekakvu on-again-off- again...ne vezu..više...opovremenu povezanost. Bila je nešto novo za mene. U nekim stavrima tako naivna, u drugima mudra. Zbog nje sam neke stvari priomijenio u životu za koje nisam nikad mislio da će se mijenjati. Počeo sam gledati život iz nekoliko drugih perspektiva. Bjesnio i nadao se. i ona i ja smo imali druge. Ali svoju vezu nismo nikad konzumirali. možda bi stvari bile drukčije da jesmo. Možda i ne bi. Ne mogu znati. No ona stvarno nije znala što hoće, a to je meni sve više išlo na živce. jedan dan bi došla mojoj kući na proslavu promocije, ostala zadnja i pjevala s mojim starcima, strasno me poljubila kad sam ju odvezao kući, a drugi dan mi rekla da ne zna zašto je to napravila. No, kad sam upoznao Najbolju Suprugu na Svijetu (Kishon) odlučio sam tome stati na kraj, i više nisam stupao u kontakt s njom. Sreo sam ju dvaput u gradu. bezvezno zdravo i klimanje glavom i sve što već sleduje.
Sjetim je se ponekad. ŠBB KBB. No, ne vjerujem da bismo uspjeli na duge staze. Ona je kroz vrijeme koje smo se poznavali postajala sve religioznija, što bi meni sigurno sve više išlo na živce. A ja.. tko zna. Zadnje što sam čuo o njoj prije par godina je da je bila pred udajom za tipa s kojim je hodala, u vezi s kojom nije baš bila sretna ali je ostala iz nekih principa koje ja nikad nisam razumio. kad se sve zbroji i oduzme, mislim da mi je bolje bez nje.
Sve mi se čini da će komentari i na ovo biti prilično kontradiktorni. pa neka. pucajte. ja i sada držim čas.

Nemate vi pojma. Nisam evo deset dana ni komp upalio a kamoli otišao na internet. Prvo još jedno jezivo dežurstvo prošli ponedjeljak, od kojeg se dva dana nisam oporavio. Do tri sam bio u ambulanti. Tri ujutro da ne bude zabune. Onda su mi starci bili u posjeti, pa sam išao za Brod i na kraju opet dežurstvo, ali ne tako strašno kao ono prethodno.
Pokušat ću ipak biti malo redovitiji ubuduće, mada ne mogu ništa obećati. evo, sad sam slobodan, najdraža je na poslu, dijete spava, punac i punica spremaju ručak u kuhinji. A ja patim od grizodušja. jer sam noćas izdao svog partnera.
naime, uvijek dežuramo u paru. i kad završi najteži dio posla, onda se dogovorimo i podijelimo ostatak noći na dva dijela, pa naizmjence jedan spava a drugi radi. E, sinoć, kad smo završili s poslom, Vlado, mo partner, koji se stvarno naradio, se zadržao negdje na odjelu, a ja, pomućene pameti od dotadašnjeg rada i mrtav umoran, nestrpliv sam se povukao na spavanje i prepustio njemu prvu smjenu. Naravno da je ujutro bio ljut na mene, i nakon isprike, mada ju je prihvatio. A ja sam pomalo u bedu. Nije moj običaj tako se sebično ponijeti. Mislim , moglo je isto završiti i nakon dogovora, ali eto, do dogovora nije došlo.
ma jel s eja previše opterećujem? ne zvuči baš tako strašno kad se napiše. Hmmm...
Nego, i dalje ne mogu promijeniti sadržaj svojih boxova. htio sam umjesto dosadašnjih uvesti poeziju i recepte, ali kad otvorim onaj dio za editiranje boxa, dobijem samo prostor za naslov, a za tekst nema. I ovaj za post mi se otvori tek kad hoću staviti sliku. A s obzirom da u box ne idu slike, s njima ne mogu ništa :-( Ako netko ima pojma kako da si pomognem, nek mi javi ASAP. Priti pljiz vit čeri on d top.
Ovo na slici je Gajna. zaštićeni močvarni pašnjak kraj Save, u blizini Oprisavaca, nedaleko Broda. Stavio sam sliku jer mi se sviđaju močvarni krajevi, a i nisam znao što drugo da stavim.
Eto toliko. Btw, Rachel se nakon prvotnog javljanja više nije javila, što ne mora ništa značiti, ipak je ona businesswoman. Vidli bumo. (rekli su slepci). Catch you later.

Ovo je za Watashija. Inače, ove crtice iz povijesti sam odlučio pisati isključivo iz glave. Mislim, nije fora sad otvoriti stranicu na netu pa copy-pastati. Ili prepisivati iz knjige. I zato, sve greške koje eventualno nađete su rezultat nesavršenosti moje memorije, koja je eto na žalost zasnovana na ugljiku a ne na siliciju.

Dakle, kao što znamo, barut su izmislili kinezi. I nije to bilo u ne znam kojoj mističnoj prošlosti, neog najvjerojatnije negdje u devetom-desetom stoljeću CE. Koristili su ga naravno za vatromete, ali i u borbi. Imali su rakete raznih vrsta, uključujući i samoletna koplja od bambusa, te primitivne topove izlivene od bronce u obliku vaze. takav jedan top je i najstariji prikaz varenog oružja u Europi, na jednom manuskriptu iz 14. stoljeća. s obzirom da se taj oblik nije nigjde u europi zadržao, za pretpostaviti je da se radi o dalekoistočnom oružju koje je na neki način viđeno od strane evropljana te je dospjelo na stranice knjige.
Prvi su topovi rađeni od željeznih šipki koje su skovane zajedno i zatim opasane željeznim obručima. s obzirom da je tehnologija slična izradi bačava, i danas je u engleskom jeziku za cijev vatrenog oružja ostao izraz 'barrel'. I palili su se sprijeda. ukratko, više buke nego stvarnog efekta. Da ne spomnjem kako je bilo teško ciljati s njima. No uskoro se netko dosjetio jadu, pa su lijevali topove iz bronce. tehnologija je bila ista kao za brončana zvona, te su zato evropski narodi bili u prednosti pred muslimanskima. Dugo sut e dvije tehnologije proizvodnje topova postojale usporedo. naravno relativno brzo se netko dosjetio pa izbušio rupicu zadnjem dijelu cijevi te se top mogao paliti i odostrag. E tada se počelo razmišljati o nekakvoj varijanti oružja koju bi mogao nositi jedan čovjek. tako je nastalo oružje zvano 'handgunne'. željezna cijev na drvenoj motki, koja bi se stisnula pod pazuho dok bi strijelac komadom tinjajućeg stijenja palio oružjekroz rupicu na stražnjem kraju cijevi. Varijanta istog bio je 'hackbut' sa kukom kojom se mogao usidriti za nekakav grudobran ili zid, da se ublaži trzaj.
problemi su očigledni. Čovjek se mroao boriti s teškim i nezgrapnim oružjem i još paziti da mu gorući fitilj negdje ne ispadne. Počelo se razmišljati o mehanizmu koji bi oslobodio ruke te omogućio ciljanje. Prvi pokušaj je bio takozvani 'serpentine lock'. Fitilj je bio pričvršćen za željeznu šipku svijenu u S koja je bila povezana s jednostavnim okidačkim mehanizmom, te bi na principu gravitacije spustila tinjajući kraj na barut. Služio je svrsi neko vrijeme dok nisu, u XVI stoljeću smislili tzv. matchlock. Muskete opremljene matchlockom, kod nas poznate i kao fitiljače, bile su prvo stvarno uspješno pješadijsko naoružanje. zbog svoje robusnosti i pouzdanosti, te relativno niske cijene, ostale su u službi gotovo dva stoljeća. Imale su mehanizam koji je čvrsto držao stijenj i povezan s pravim okidačem spustio bi zapaljeni žar na tavicu te tako palio glavno barutno punjenje. I ciljanje je bilo omogućeno oblikovanim kundakom. Preciznost je bila niska, ali volej 30-40 musketa ispaljenih istovremeno je ipak s male udaljenosti mogao otpuhati prvi red napadajuće pješadije, ili čak konjice. naravno, musketiri su bili bespomoćni nakon što bi ispucali svoje puške, te su zato uvijek bili izmiješani s pikenirima, sve do izuma bajoneta. Postojala je i kraća varijanta fitiljače, zvana kaliver, koja se mogla i koristiti s konja, jer nije zahtijevala rašlje za potporanj.
Dalje se eksperimentiralo s načinima paljenja, te su krajem XVI/početkom XVII stoljeća došli do kolašice (eng. wheellock). O tome u idućem nastavku.

Kažu mi da sam topao. To je valjda zbog one nižepomenute iskrenosti. Bit će da je to. Il što ne pišem o nedostatku seksa u životu, o pijanstvu i riganju kao neki drugi. Nije da nisam i ja prošao te faze u životu. Uhvatio sam Novi val za rep, tamo krajem osamdesetih, dok smo tulumarili, a zadnji put sam se napio za desetogodišnjicu mature. Jednostavno sam tad shvatio da ono idući dan nije vrijedno onog prethodne večeri. Nije da više ne pijem. samo, kad osjetim da me hvata prestanem. Ne želim više niti jedno jutro u životu izgubiti na mamurluk. I tako ih je premalo. Jutara, naime, ne mamurluka.

Vidim , na moj jučerašnji post mišljenja su podijeljena. I ne, ne mislim daje to zato što mi nešto fali u životu. jer, tražiti kruha nad pogačom nikad se nije isplatilo. Nisam nikad u životu bio sretniji nego što sam sada. A izgubit ot zbog nekog ŠBB KBB, ne bih. Uostalom, napisao sam rachel da mislim da je sada sigurno biti u kontaktu, jer više nismo prijetnja ljudima do kojima nam je stalo. A zašto? Pa lijepo je imati nekog bliskog na drugom kraju svijeta. i lijepo je ponekad, kad pada kiša u zagrebu ili brodu, znati da u Burlingtonu sja sunce, i da barem netko tebi drag može izaći i popiti kavu na osunčanoj ulici. Dobiti razglednicu iz javorovih šuma Nove Engleske. Čuti što se događa u NYC ovog proljeća. Ukratko, imati prijatelja više. Ne želim ništa više od toga.

Inače, Petar je bolje, havala na pitanju. danas nije imao temperaturu, tu i tamo bi se uhvatio za uho. najveća je muka ukapati mu kapi, tada se dere ko da ga gulimo. No srećom, večeras je blaženo zaspao i ne budi se. postoji nada da ćemo se jedina i ja napokon naspavati.

Bili su mi u posjeti brat i njegova cura. braco se upravo vratio s nekakvog stručnog skupa u tirolu. Impresioniran je alpama. No, i njega vrijeme nije služilo, pa se nije mogao ni žičarom voziti, a kamoli što drugo. Njih nam dvoje često uskoćče kao siteri, s obzirom da su tu u ZGB. A svoju potencijalnu strinu moj Petar obožava, a ni ona ne ostaje hladna. Čisto ih bude lijepo gledati.
Vi koji ovo čitate, mada ne znam zašto, primijetit ćete vjerojatno da sam posvađan s velikim slovom. tako je bilo oduvijek. A pogotovu otkad pišem na kompjuteru. Jednostavno ne držim shift dovoljno dugo. Inače, jednom sam u OŠ dobio dva iz gramatike i pravopisa u školskoj zadaći jer sam crna gora napisao tri puta zaredom malim slovima.

Sad već svašta brljam. valjda sam vidio da imam redovite posjetioce, pa više nisam opušten. bolje da sad prekinem. Drugi put ću pisati o ženama koje su mi obilježile život.

A, da, vještica je pitala da joj preporučim nekoliko blogova. na brzinu ovako, evo: nastassja, lana, zrinsko pismo su dosta zanimljivi. medo bembo, drito, plodovi zemlje su malo muškiji. Ni ptica trkachica i vilenjak nisu loši. Ispričavam se ostalima koje nisam spomenuo, ovo je samo ovako isisano iz prsta na brzaka.

za ime božje, Tiberije Klaudije, ne piši više!

ne mogu vjerovat da sam stvarno nekom falio na blogu. Hvala ukosnice. Neg, zašto me nije bilo. Prvo, premjestili su me na drugi odjel, gdje nemam pristup internetu, pa ne mogu pisati s posla. na žalost. hmmm...možda bih mogao napisat nešto pa na disketi donijet kući i samo pastat na blog. vidiš, vidiš.
A drugi razlog je što mi se Petar razbolio prije dva dana. Jadničak je dobio upalu uha, s perforacijom bubnjića. Koliko god da grozno zvuči, to u stvari donosi olakšanje jer se nakon perforacije smanji tlak u srednjem uhu. eto, večeras smo bili na ORl Šalata, kod jedne jako ljubazne mlade doktorice, počeli smo trošiti lijekove, i vjerujem da će biti bolje.
Inače, dogodila mi se jedna jako neobična stvar prije nekoliko dana. Ostao sam kasno navečer na netu, u ono doba kad se san lagano uvlači među sive stanice limbičkog korteksa i postupno nam mijenja percepciju a da to sami ne znamo. Odlučio sam tada potražiti nekog na internetu. Eh. A za to bolje da vam ispričam jednu kratku priču.
Bilo je proljeće '98, i bio sam jedan od rulje apsolvenata koji su tih dana opsijedali zlatni Prag, carski grad na Vltavi. u stvari, bila je naša posljednja večer u pragu, i po malo smo već bili tužni što je taj predivni tjedan priveden kraju. Prijatelj (kojem ne smijem ime napisat, oženjen je u međuvremenu) i ja sjedili smo na pivskim bačvama u podrumu zvanom Joe's garage i lamentirali kako nismo za cijeli apsolventski ništa bacili pod jaja. U stvari, kad malo bolje razmislim, gotovo nitko nije, osim Žige koji je zbario vodičku, i onih koji su poveli sa sobom dečke/cure/muževe. više se stvari odvijalo kasnije po dolasku u Zg koje su započele u pragu. Al da ne odugovlačim. Tako mi cugamo i uzdišemo nad smislom života. I odem ja po još jednu rundu piva, a kad sam se vratio zateknem njega kako nabada engleski s nekakve dvije cure i jednim tipom. Vidim da se jadan muči, pa odlučim čovjeku pomoći te uskočim sa svojim engleskim brušenim na Dickensu i AD&D-u. Dakle, vokabular dobar, gramatika vrlodobra, izgovor-čisti pokolj. Ali i to je bilo sasvim dobro uz pivo i becherovku. I atko mi saznamo da su one dvije frendice, jedna je amerikanka i zove se Rachel, a druga je čehinja koja se vratila iz Amerike. njeno ime sam zaboravio. a tip je bio prikrpa toj drugoj. U svakom slučaju, počeli smo pričati, Rachel i ja, i uskoro se svijet oko nas zamutio i nekako nestao. Što smo više pričali, to smo više nalazili dodirnih točaka. Osjećao sam se kao da smo zatvoreni u nekakvu čahurutoplog zraka, samo ona i ja, i glava mi se lagano vrtjela, da li od piva ili adrenalina, ne znam. Onda je netko predložio da odemo u Lavku-disko s druge strane karlovog mosta. Krenuli smo nas pet, ali se u jednom trenutku moj frend gorepomenuti povukao, rekavši mi da se osjeća suvišnim. Ja ga jednostavno nisam imao snage razuvjeravati. otišli smo u taj disko. Svirali su stvari iz osamdesetih, i tu smo se Rachel i ja našli kako phjevamo iste pjesme. a kad sam rekao koliko volim Dire Straitse, ona se oduševila i ispričala mi kako je bila na njihovom koncertu i oturila se.

Vidite već kamo priča vodi, zar ne?

na slijedećem sentišu smo se poljubili. I nismo prestali idućih nekoliko sati. osim kad smo sjeli na terasu iznad rijeke sasvim sami i pričali. nikada se nisam do tada u životu tako osjećao. Svaka dlačica na tijelu mi se nakostriješila.
Neću vam ići u detalje te večeri. jer sam gentlerman bio i ostao. Vratio sam se u hotel pola sata pred polazak autobusa, već su mislili organizirati potragu za mnom. Sjedio sam sa svojim mislima do zagreba, potpuno izgubljen. Kad bi me netko nešto pitao, samo sam odgovorio da sam te noći doživio bajku.
Onda su počela stizati pisma, mailovi, paketi. rachel i ja smo se čak čuiuli telefonom nekoliko puta, usprkos vremenskoj razlici. Niej mi bilo teško kad bui me nazvala u pet ujutro. Razmjenjivali smo rvelike riječi, velike planove, ali nekako se nikad više nismo vidjeli. A zub vremena učinio je svoje. ja sam našao curu, ona se vratila bivšem dečku, i negdje 2001 mi je rekla da se udaje i da se osjeća kao da vara zaručnika sa mnom. komunikacija je prestala.

A te večeri, prije 3 dana, odlučio sam ju pronaći. Google je našao nekoliko žena s njenim imenom, ali to su bile neke druge. Srećom, znao sam gdje je radila, pa sam krenuo odatle. I onda sam ustanovio da je neka Rachel drugog prezimena kupila butik u kom je moja Rachel bila poslovođa. I pisalo je u članku da je vlasnica bivša zaposlenica. Ruke su mi zadrhtale i srce mi se popelo u grlo. Je li to bila ona? Poslao sam mail na adresu dućana, unaprijed se ispričavajući ako sam pogriješio.
Odgovor je stigao jučer: "Yes, it's me. how did you find me? And why? it's good to hear from you."
Odgovorio sam da sam često mislio o njoj, da smo uvijek imali neki poseban...rapport, koja bi bila hrvatska riječ? i da bih volio ostati u kontaktu s njom. Danas sam dobio pozitivan odgovor. kaže da je udana, da djece neće imati, nisam shvatio zašto, i da i ona osjeća da smo imali nešto posebno, i da je šteta ne nastaviti biti u kontaktu.
Recite mi ljudi, što vi mislite o svemu ovome? nemam ja nikakvih ambicija prema njoj. Ja sam svoju sreću našao. Ali nije li šteta nekog izgubiti iz svog života, ako ti je puno značio, ako nije bilo zle krvi među vama. Zar nije ljepše ostati u kontaktu? Nije lui čovjek to ispunjeniji što više ljudi ima u svom životu?