Ovo je za Watashija. Inače, ove crtice iz povijesti sam odlučio pisati isključivo iz glave. Mislim, nije fora sad otvoriti stranicu na netu pa copy-pastati. Ili prepisivati iz knjige. I zato, sve greške koje eventualno nađete su rezultat nesavršenosti moje memorije, koja je eto na žalost zasnovana na ugljiku a ne na siliciju.
Dakle, kao što znamo, barut su izmislili kinezi. I nije to bilo u ne znam kojoj mističnoj prošlosti, neog najvjerojatnije negdje u devetom-desetom stoljeću CE. Koristili su ga naravno za vatromete, ali i u borbi. Imali su rakete raznih vrsta, uključujući i samoletna koplja od bambusa, te primitivne topove izlivene od bronce u obliku vaze. takav jedan top je i najstariji prikaz varenog oružja u Europi, na jednom manuskriptu iz 14. stoljeća. s obzirom da se taj oblik nije nigjde u europi zadržao, za pretpostaviti je da se radi o dalekoistočnom oružju koje je na neki način viđeno od strane evropljana te je dospjelo na stranice knjige.
Prvi su topovi rađeni od željeznih šipki koje su skovane zajedno i zatim opasane željeznim obručima. s obzirom da je tehnologija slična izradi bačava, i danas je u engleskom jeziku za cijev vatrenog oružja ostao izraz 'barrel'. I palili su se sprijeda. ukratko, više buke nego stvarnog efekta. Da ne spomnjem kako je bilo teško ciljati s njima. No uskoro se netko dosjetio jadu, pa su lijevali topove iz bronce. tehnologija je bila ista kao za brončana zvona, te su zato evropski narodi bili u prednosti pred muslimanskima. Dugo sut e dvije tehnologije proizvodnje topova postojale usporedo. naravno relativno brzo se netko dosjetio pa izbušio rupicu zadnjem dijelu cijevi te se top mogao paliti i odostrag. E tada se počelo razmišljati o nekakvoj varijanti oružja koju bi mogao nositi jedan čovjek. tako je nastalo oružje zvano 'handgunne'. željezna cijev na drvenoj motki, koja bi se stisnula pod pazuho dok bi strijelac komadom tinjajućeg stijenja palio oružjekroz rupicu na stražnjem kraju cijevi. Varijanta istog bio je 'hackbut' sa kukom kojom se mogao usidriti za nekakav grudobran ili zid, da se ublaži trzaj.
problemi su očigledni. Čovjek se mroao boriti s teškim i nezgrapnim oružjem i još paziti da mu gorući fitilj negdje ne ispadne. Počelo se razmišljati o mehanizmu koji bi oslobodio ruke te omogućio ciljanje. Prvi pokušaj je bio takozvani 'serpentine lock'. Fitilj je bio pričvršćen za željeznu šipku svijenu u S koja je bila povezana s jednostavnim okidačkim mehanizmom, te bi na principu gravitacije spustila tinjajući kraj na barut. Služio je svrsi neko vrijeme dok nisu, u XVI stoljeću smislili tzv. matchlock. Muskete opremljene matchlockom, kod nas poznate i kao fitiljače, bile su prvo stvarno uspješno pješadijsko naoružanje. zbog svoje robusnosti i pouzdanosti, te relativno niske cijene, ostale su u službi gotovo dva stoljeća. Imale su mehanizam koji je čvrsto držao stijenj i povezan s pravim okidačem spustio bi zapaljeni žar na tavicu te tako palio glavno barutno punjenje. I ciljanje je bilo omogućeno oblikovanim kundakom. Preciznost je bila niska, ali volej 30-40 musketa ispaljenih istovremeno je ipak s male udaljenosti mogao otpuhati prvi red napadajuće pješadije, ili čak konjice. naravno, musketiri su bili bespomoćni nakon što bi ispucali svoje puške, te su zato uvijek bili izmiješani s pikenirima, sve do izuma bajoneta. Postojala je i kraća varijanta fitiljače, zvana kaliver, koja se mogla i koristiti s konja, jer nije zahtijevala rašlje za potporanj.
Dalje se eksperimentiralo s načinima paljenja, te su krajem XVI/početkom XVII stoljeća došli do kolašice (eng. wheellock). O tome u idućem nastavku.
Post je objavljen 06.06.2004. u 12:04 sati.