Ratnik paorskog srca

Gdje smo ono stali? Ah, da, wheellock. Mehanizam za koji u našoj literaturi nalazimo naziv kolašica. odnosno, radi se o tzv. mehanizmu na kolo. Izmišljen je negdje krajem petnaestog stoljeća, i idućih sto godina igrao sve značajniju ulogu, barem što se tiče kratkog oružja, tj. pištolja. Jer mehanizam na stijenj, koliko god pouzdan, bio je preglomazan za bilo što što treba držati u jednoj ruci. Prvi pištolji na kolo pojavili su se, ako me sjećanje ne vara, u Švicarskoj. što ima smisla, uzevši u obzir da su tako složeni da su ih najprije izrađivali urari. Mehanizam je sličan današnjim upaljačima na kremen. Komad željeznog pirita bio je uglavljen u čeljusti koje su mogle biti u gornjem ili donjem položaju, ovisno da li ste željeli da oružje opali ili ne. U donjem položaju, pirit se oslanjao na rub željeznog nazubljenog kotačića, odnosno kola iz naziva. Kolo je bilo povezano sa spiralnom oprugom koja se navijala pomoću ključića, slično satu. Pritiskom na okidač, opruga bi se otpustila, okrenula kotačić, koji bi zagrebao pirit i bacio iskre na tavicu za paljenje, gdje bi se upalili pretpunjenje koje je prenijelo plamen na glavno punjenje u cijevi. Evidentno, mehanizam je bio elegantniji i učinkovitiji nego fitilj, mada i definitivno skuplji. U početku su ih zvali ‘urarskim igračkama’. Često su ovi mehaniznmi bili hobi uglednih i bogatih ljudi,. Recimo Španjolski kralj Filip II je volio sastavljati i rastavljati pištolje i popravljati i usavršavati njihove mehanizme.
Jer velika većina oružja opremljenog ovim mehanizmom bili su pištolji. A pištolj je imao tu prednost da ga možete ispucati i jednom rukom, dok drugom, recimo, držite uzde, ili drugi pištolj, ili mač. te je postao omiljeno oružje konjanika, i dakako drumskih razbojnika. Tako su konjanici napokon dobili zamjenu za koplje. istinabog, koplje se u konjici održalo sve do prvog svjetskog rata, a ako se ne varam, u poljskoj i do drugog, ali je ipak pištolj dobio prednost. dapače, početkom sedamnaestog stoljeća, već se po veličini razlikovalo tzv. pištolje za tok-koje su konjanici nosili uz sedlo- i pištolje za pojas, koji su bili manji, i češće u upotrebi kod civila. naravno uz crni barut i olovnu kuglu nijese moglo očekivati bogzna kakvu kinetičku energiju. jedno suvremeno svjedočanstvo kaže kako su poljski husari obično čekali do zadnjeg trena te ispucavali svoje pištolje point-blank s par metara udaljenosti, jer su jedino tako bili sigurni da će probiti oklop protivnika. jer, s pojavom vatrenog oružja i oklopisu postajali deblji i teži. Španjolski prsni oklopi iz 17 stoljeća mogli su se oduprijeti čak i zrnu iz muškete, osim na najmanjoj udaljenosti. U stvari, to je bio način testiranja gotovog oklopa. A nastalo udubljenje se nije popravljalo, nego je kupcu služilo kao garancija da mu oklop valja.
Kada je vojska pod vođstvom poljskog kralja Jana Sobjeckog spasila Beč od posljednje opsade vezira kara Mustafe, bilo je to uglavnom zato što su imali konjicu naoružanu pištoljima, za razliku od turaka, čije su spahije još bili kopljanici, mada su janjičari već imali muskete. tada se pokazala prednost pištolja. pištolj je omogućio i njemačkim reiterima njihovu taktiku napada u koloni, koju sam opisao na drugom mjestu.
Izrađivale su se i puške s ovim mehanizmom. Međutim, kako je zahtijevao pažljivo održavanje, a cijena da se ne spominje, to su uglavnom bili lovački karabini i eventualno snajperska i slična oružja za ono što bismo danas nazvali postrojbe posebne namjene. Poznato je da su švedi i nizozemci imali nekoliko takvih postrojba, uglavnom gardijskih.
Potkraj sedamnaestog stoljeća, kolašice postupno gube na važnosti. i dok su se pojedini primjerci održali do u osamnaesto,većina preživjelih oružja je postupno dobijalo nove mehanizme na kremen, koji su vladali bojištima gotovo idućih dvije stotine godina. O njima u idućem nastavku.